Nastavlja se Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije!

Početak kalendarske jeseni znači i početak nove koncertne sezone Zagrebačke filharmonije, i to kroz već dobro poznatu formu dvaju ciklusa – crvenog i plavog – uz poneke kuriozitete u obliku off-ciklusa koji je i ove sezone pun raznih poslastica. Koncertna sezona 2026./2027., ipak, u posebnom je znaku budući da se radi i o posljednjoj koncertnoj sezoni trenutačnog šefa-dirigenta Filharmonije Dawida Runtza, čije će poglavlje u povijesti orkestra biti posebno značajno zbog programskog usmjerenja i interesantnih suradnji. Tu se svakako, uz onaj poznati i nešto manje poznati orkestralni repertoar 18. i 19. stoljeća ističe i dirigentova sklonost repertoaru 20. stoljeća i suvremenoj glazbi, utjelovljena u izvedbi Stravinskijeva Posvećenja proljeća još na samom početku njihove suradnje. Posvećenje proljeća postalo je jednim od temeljnih djela repertoara orkestra, a iako Zagrebačka filharmonija već desetljećima surađuje s festivalima poput Muzičkog biennala Zagreb, prisutnost suvremene glazbe i one 20. stoljeća na njenim programima – a naročito one hrvatske – recentnih je sezona još intenzivnija.

Dawid Runtz, koncert Plavog ciklusa Zagrebacke filharmonije u KD Vatroslav Lisinski / foto: Davor Puklavec, Pixsell

30. listopada uz Uvertiru Wagnerova Tristana i Izolde te Smrt i preobraženje Richarda Straussa, uz orkestar pod Runtzovim ravnanjem solist Emmanuel Pahud izvest će Prokofjevljevu Koncertnu sonatu za flautu i orkestar u D-duru, op. 94. Nastala u ratnim okolnostima, u izbjeglištvu, ta je sonata za skladatelja predstavljala neku vrstu predaha od ratno nabijenih djela kao što su glazba za Eisensteinov film Ivan Grozni i opera Rat i mir. Stoga je ovo djelo i stilski tako nekarakteristično za Prokofjeva, duboko utemeljeno u neoklasicizmu i neopterećeno ratnim okolnostima, čiste četverostavačne forme i jednostavnih melodija. Nakon praizvedbe, na kojoj su sonatu izveli Nikolaj Čarkovski i Svjatoslav Richter,violinist David Ojstrah nagovorio je Prokofjeva da mu napiše reviziju sonate za violinu i klavir, a verzija za flautu i orkestar potječe iz 1984. godine te se radi o djelu britanskog muzikologa Christophera Palmera. 

Koncert koji će se održati 13. studenog u sklopu plavoga ciklusa bit će dvojako interesantan; dirigentica Marija Ramljak ravnat će izvedbama dvaju djela Pavla Dešpalja. Iako ga prvenstveno vezujemo s radom na području dirigiranja, Dešpalj je u mladosti bio plodan skladatelj, ali je neposredno nakon završetka studija gotovo u potpunosti prestao sa skladateljskim radom i u potpunosti se posvetio dirigiranju. Kao student u klasi Stjepana Šuleka, Dešpalj je postao neupitni majstor forme što je vidljivo u djelima poput njegova najizvođenijeg nešto kasnijeg Koncerta za alt saksofon i gudače, ali i njegova diplomskog rada, Koncerta za violinu i orkestar. Taj koncert, kojega će na 13. studenog interpretirati Orest Shourgot, krunski je primjer hrvatske koncertantne literature sredine prošlog stoljeća; Dešpalj je pri skladanju sasvim poštovao konvencije forme, skladavši tri sasvim kontrastna stavka, s prvim sonatnim, dok je tematski materijal gotovo minimalistički temeljio na samo tri tona. Istog minimalizma neće biti u drugom Dešpaljevu djelu večeri; Romantične varijacije na Krežminu temu su kao djelo nešto novije datacije interesantne utoliko što predstavljaju uvid u Dešpaljev stil po povratku skladanju, ali i zbog činjenice da se je Dešpalj odlučio posegnuti za glazbenim materijalom osječkoga skladatelja i violinista Franja Krežme te na taj način fiksirao skladbu u stilski i vremenski okvir sasvim različit od ostatka svoga stvaralaštva.

Foto: Filip Popović/Zagrebačka filharmonija

Na koncertu 3. prosinca, pak, orkestar će pod palicom dirigenta Gabriela Bebeseleae izvesti još jedno od kapitalnih djela prošlostoljetne orkestralne literature. Žar-ptica Igora Stravinskog u obliku orkestralne suite iz 1945. godine također stoji na razmeđu tradicije i moderniteta; slavni impresario Sergej Djagiljev više je skladatelja nagovarao na skladanje baleta koji bi spojio suvremenu glazbu s ruskom tradicijom, a Igor Stravinski (kojega su s Djagiljevu predložili neki drugi pripadnici moskovske kulturne scene tog vremena) u taj je balet usadio velik broj suvremenih skladateljskih tehnika, utoliko da je skladatelj napisao kako bi Žar-ptica moglo biti prvo od njegovih djela u kojemu je upotrijebio nepravilni ritam, a posebna komponenta baleta je i Stravinskijeva upotreba tzv. lajtharmonija, postupak u kojemu karakterni motivi (kakve je patentirao Wagner) gotovo kao da su skriveni u harmonijskoj podlozi. Suita iz 1945. godine čak je treća takva inačica Žar-ptice, a nastala je na narudžbu izdavačke kuće Leeds Music (današnjeg Universal Music) te je za potrebu ove inačice Stravinski u instrumentaciju uključio i doboš.

Ivo Lipanović

Prvi koncert u novoj godini, 29. siječnja, će pak biti posvećen jednom gigantu hrvatske glazbe, Lovri pl. Matačiću. Matačić je kao dirigent međunarodne karijere ostavio dubok trag gdje god je djelovao, a Zagrebačka filharmonija maestru će odati počast izvedbom Simfonije br. 7 Antona Brucknera pod palicom Ive Lipanovića. Bruckner jedan je od manje skladatelja 19. stoljeća, a bez obzira na iznimnu potkovanost u glazbenoj teoriji sa skladanjem je zapravo počeo tek u prilično zreloj dobi. U njegovu zaokretu prema jednoj tako monumentalnoj vrsti kao što je simfonija ključan je bio utjecaj Richarda Wagnera; čuvši njegova Tannhäusera, Bruckner je bio impresioniran njegovim harmonijskim inovacijama i orkestracijom, te je njegovo oduševljenje izrodilo prve tri simfonije. Za njegovu sedmu po redu simfonije inspiracija je bila izvedba Parsifala u Bayreuthu nekoliko mjeseci prije Wagnerove smrti, te na taj način ona predstavlja Brucknerovu direktnu posvetu Wagneru, vidljivu po formi, harmonijskom jeziku i instrumentaciji.

Lawrence Foster

U četvrtak 11. ožujka, pod ravnanjem Lawrencea Fostera i sa čak tri različita solista (Plamena Mangova, Melody Moore, Armel Descotte), Zagrebačka će filharmonija održati večer posvećenu Richardu Straussu kroz četiri njegova djela. Počet će Koncertom za obou i mali orkestar u D-duru, razmjerno kasnim djelom nastalim 1945. i snažno obojeno njegovim iskustvima s američkim vojnicima koji su tada boravili u Njemačkoj (a naročito oficirom i oboistom Johnom de Lanciejem), no djelom koje svejedno punokrvno ilustrira Straussovu kasnoživotnu fascinaciju stvaralaštvom bečkih klasičara. S druge strane, Četiri posljednje pjesme su među njegovim posljednjim kompozicijama uopće; nastale 1948., radi se o skladbama za sopran i orkestar koje je skladao pod snažnim utjecajem poezije Josefa von Eichendorffa i Hermana Hessea te se sve osim prve na iznimno kontemplativan način bave pitanjem smrti i njenom neizbježnosti. Skladba Burleske , pak, je razmjerno rana skladba te ju je Strauss napisao kad je imao tek 21 godinu. Iako je počela život kao Scherzo, na nagovor Hansa von Bulowa Strauss ju je znatno izmijenio (iako ni sa izmjenama von Bulow nije bio zadovoljan njome) i preimenovao. Von Bulow ni tada nije bio zadovoljan, pa ju je Strauss posvetio drugom klaviristu, Eugeneu d’Albertu, dok je von Bulow na praizvedbi sudjelovao u ulozi dirigenta. Ples sedam vela iz njegove opere Salome jedan je od krunskih primjera biblijski pogonjene glazbe prijelaza 19. i 20. stoljeća, a erotska nabijenost plesa inspirirala je i fenomen ‘’Salomanije.’’

Pred blagdan Uskrsa, 24. ožujka će, s druge strane, biti održan koncert posvećen jednom od kapitalnih liturgijskih djela 19. stoljeća, u izvedbi Filharmonije, sopranistice Marije Kuhar-Šoša, mezzosopranistice Martine Menegoni, tenora Tomislava Jukića, basa Matije Meića i Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, pod palicom Dawida Runtza. Stabat Mater Gioachina Rossinija također proizlazi iz kasne faze stvaralaštva skladatelja, te se je Rossini u momentu nastanka djela bo već gotovo potpuno povukao iz opernog svijeta. Sami Stabat Mater ima jako dugu i kompleksnu desetogodišnju povijest nastanka, a po praizvedbi je pokrenuo i veliku polemiku povezanu s autorskim pravima, a naišao je i na napade od strane tad još mladog Richarda Wagnera.

Fazil Say / foto: Dubrovačke ljetne igre

Nakon koncerta 2. travnja posvećenog Debussyjevim Plesovima za harfu i orkestar u izvedbi harfistice Mirjam Lučev-Debanić i pod ravnanjem dirigenta Killiana Farrella, Plavi ciklus u sezoni 2026./’27. zaključit će dva koncerta kojima će ravnati šef-dirigent. Prvi od njih, 21. svibnja puni će fokus staviti na solista Rainera Honecka na violini koji će izvesti jedno od najznačajnijih koncertantnih djela Ludwiga van Beethovena, njegov Koncert za violinu i orkestar u D-duru, djelo koje ja za Beethovenova života bilo relativno opskurno prije izvedbe violinista Josefa Joachima, nakon kojega je poprimilo današnju slavu. Finalni koncert Plavog ciklusa održat će se u subotu, 12. lipnja, a u fokus će biti na osebujnom solistu Fazilu Sayju, pijanistu i skladatelju polarizirajućeg izričaja, a na koncertu s Zagrebačkom filharmonijom predstavit će se skladbom Majka zemlja.