Twist, punk i fliper mašine: 40 godina prvog albuma Đavola

Đavoli su ponudili slatki zabavljački koktel koji ni nakon polusatnog miješanja nije nekontrolirano prskao na sve strane, nego je svojom zaraznom kompaktnošću neumorno pozivao na nove ture

Približavanjem sredine desetljeća u kojem je rock scena bivše države sve svoje potencijale konačno bila razvila u potpunosti, uzbuđenje se splitske mularije koju je u glazbene snove namamila ohrabrujuća uključivost punka i novog vala sve osjetnije počelo pretvarati u nestrpljenje. Nadiranje sve brojnijih bendova iz različitih gradova diljem Jugoslavije, doduše primarno iz republičkih središta, tada još uvijek nažalost isključivo momci iz Splita promatrali su s golemim dozama ljubomore. Osjećali su se zapelima u gradu bez, činilo se, poštenoga tonskog studija, bez iole ozbiljne diskografske kuće, s uvijek primjetnim manjkom specijaliziranih klubova za svirke, te posljedično i bez šire vidljivog benda koji bi logikom spojenih interesa za sobom povukao ostale aspirante.

Posve je moguće da je upravo takva unutarnja atmosfera posijala prve klice iz kojih je kasnije iznikla i do danas prisutna te oduvijek netočna fama Splita kao jednog od rijetkih domaćih urbanih centara bez punokrvnog rock benda. To bi svakako bilo čudnovato za grad toliko velike, bogate i ozbiljne, a bome i neozbiljne muzičke tradicije, ali konkretne su činjenice ipak dokazivale suprotno.
Do prijelaza sedamdesetih godina prošlog stoljeća u osamdesete svoje su zapažene više ili manje rokerske albume već bili objavili Metak, njegov član Jappa ili Stijene. Legendarni je Toma Bebić na festivalske pozornice prošvercao autsajdersku svojeglavost, a i Kineski zid braće Deana i Dina Dvornika nedvojbeno je bio bliži mladenačkom nemiru nego etabliranim pravocrtnim kursovima estrade.

Većina spomenutih izvođača je, međutim, bila barem desetak godina starija od srednjoškolaca i studenata koji su u navedeno doba inspirirani punkom i nuspojavama njegove eksplozije „slušali Johnnyja i svi nešto pokušavali“, kako stoji u ključnom svjedočanstvu neprežaljenog Bogašina Šoić-Mirilovića. Nisu ih ignorirali ni negirali njihovu važnost, nego su u njima prije svega vidjeli odrasle savjetnike, a ne pripadnike svoje ekipe. Kao i svaka prethodna generacija, imali su pravo osjećati da se sve situacije u koje su ulazili kao nadobudni muzičari baš njima događaju prvi put, koliko god uvriježene i ponovljive one zapravo bile. Imali su pravo neodlučnost diskografa doživljavati kao nepravedno odbijanje, a ne kao vjerojatno logičnu i trenutačnu pauzu njihove orijentiranosti. Naposljetku i pravo da kao prekretničku točku osjete ono što u startu možda i jest bilo tek formiranje još jednog benda. 

Nešto se pomaklo…

Povijesni izvori katkad mogu biti netočni i neprovjereni, ali citiranoj pjesmi „80e“ Daleke obale možemo bezrezervno vjerovati jer je naprosto super i jer ju je autor temeljio na iskustvima iz prve ruke. Nastajanje vala Bogo locira precizno: „Onda je krenulo, nešto se pomaklo, Belan je okupio Đavole!“ Prilično je izvjesno da publika koncertne premijere Đavola u jedriličarskom klubu Bilo idro u splitskoj uvali Baluni 27. studenog 1984., neovisno o stupnju uživanja, uopće nije razmišljala u tom smjeru. Zato danas, obilježavajući okruglih četrdeset godina od objavljivanja epohalnoga debitantskog albuma benda Ljubav i moda (uz upravo objavljeno luksuzno LP reizdanje), i znajući kakvu je impozantnu karijeru otad naovamo izgradio lider Neno Belan, svakome od tih prisutnih zavidimo bez ostatka. 

foto: Zorica Bajin Đukanović

Zametke Đavola u stilskom i personalnom smislu nalazimo u dvama bendovima u kojima je Belan ponajprije nastupao kao gitarist, dok je ekstrovertiranu prednju ulogu pjevača zauzimao Marinko Biškić, njegov školski kolega i prvi splitski panker. Fon Biskich i Narodno blago bili su klasičan punk bend koji je među udarnice proizašle iz revolucije 1977. godine znao ubaciti i koju pjesmu Rolling Stonesa te svoje autorske stvari, ali pokretački dvojac se time nije zadovoljio u potpunosti. Zamislili su i popratni projekt, svojevrsni bendovski alter-ego Marinko i Galebi asfalta (ili zapravo asvalta sa v, kako u svojoj enciklopediji dosljedno navodi neprijeporni autoritet Vinko Barić), s idejom sviranja rockabillyja i izvornog rock’n’rolla te u podudarnom stilu izvedenih verzija talijanskih kancona i domaćih šlagera. Biškićevo odseljavanje iz Splita 1984. je Belana, dotad zamjenskog pjevača u slučaju Marinkova izostajanja, tipa za vrijeme služenja vojnog roka, isturilo u rolu frontmena. Nekoliko mjeseci kasnije, grupa je ime promijenila u jednostavnije i znatno izazovnije Đavoli, prema pjesmi Rocca Granate koju je znala zasvirati.

S novim su imenom Đavoli dobili i novi imidž i novo mjesto za svirke. Odnosno oboje im je tijekom 1985. sredio i sugerirao novi menadžer i tekstopisac Robert Ćaleta Čarli, znalački namirisavši uskoro mnogima neodoljiv zvuk benda i pakirajući ga u brižno promišljen komplet. Uobičajen odjevni stil kožnjaka i rebatinki odbacio je u korist tamnih odijela, šarenih košulja i lakiranih cipela, čineći ionako zgodne članove prihvatljivijima i konzervativnijoj publici, a bez pretjeranog otupljivanja sviračke oštrice.

Žanrovski neverin

Još važnije je, međutim, bilo otvaranje Čarlijeva kluba na Zvončacu, gdje su Đavoli kao rezidentni bend na nebrojenim nastupima dobili priliku svoj izvorni mediteranski rockabilly pokretan žestokim udarcima nogom u stražnjicu prometnuti u efektan i samosvojan žanrovski neverin. Neposredno izloženi publici koja traži samo zabavu i ples, znojem su brzih ramalama i čvrstim stiskanjem sentiša svoj repertoarni i aranžmanski pristup izoštrili baš kako su to u svojim počecima na cjelonoćnim gažama u Hamburgu radili uzori The Beatles, samo bez prostitutki i nostalgije za domom.

Bend kojemu su osnovne karakteristike tako bile romantika i slavljenje najčišćih emocija nakon takvog je uigravanja i posvećenog drila postao prava sviračka mašina i prilična izvođačka senzacija, na što se nalijepio zavidan prijem nastupnoga promotivnog EP-ja Mjesečina nad Getom, realiziranog u tada posvemašnje napuštenome sedaminčnom formatu i u Jappinoj produkciji.
Stoga vijest da se Đavoli s finalnog nošenja snimki Siniši Škarici ne vraćaju praznih ruku, nego s ugovorom za prvu ploču, i nije mogla biti drukčija. Iako su tako honoriran ugled velikim dijelom izgradili i osvježavajućim posvajanjem tuđih pjesama, Đavoli su svoj katalog obrada Little Richarda, Buddyja Hollyja ili Ramonesa odlučili ostaviti za buduće albume, shvaćajući da će ih nova publika najbolje upoznati i prihvatiti preko 11 autorskih kompozicija koje je redom skladao Belan, a sve tekstove osim dvaju napisao Čarli.

Na proljeće se 1986. godine, u produkciji uglednog Ivana Pike Stančića, onda naposljetku i pojavio prvi nepatvoreni klasik splitske dice (copyright by Zlatko Gall), ali i jedan od najljepših i najvoljenijih albuma hrvatskog i jugoslavenskog rocka uopće. Da se nešto u Splitu doista bilo ozbiljno pomaklo potvrdili su i nešto kasnije iste godine objavljeni debiji žešćih sugrađana, Brzi vlak u nogama boogie zezatora Tutti Frutti Balkan Band te Ulična molitva Gibonnijevih heavy metalaca Osmi putnik.

U skladu s imenom benda, a koje je korespondiralo i sa svjetonazorskim srodnicima američkog revivala garažnog rocka osamdesetih kao što su npr. The Fuzztones ili The Blasters, naslov je albuma Ljubav i moda također signalizirao njegove tematske i ugođajne preokupacije. Predznanje da je riječ o naslovu jedne od prvih jugoslavenskih komedija za mlade, redatelja Ljubomira Radičevića iz 1960. godine, i nije bilo presudno za ispravno naslutiti ciljani spoj vječnog i aktualnog, prevođenje duha lepršave muzike pedesetih i šezdesetih u zvuk ulica i plaža osamdesetih. Začinivši svoj plesni rokenrol na pola puta od surfa do power popa umalo pa klapskim višeglasjima te mjestimičnim Latino šejkanjem, Đavoli su ponudili slatki zabavljački koktel koji ni nakon polusatnog miješanja nije nekontrolirano prskao na sve strane, nego je svojom zaraznom kompaktnošću neumorno pozivao na nove ture.

foto: Saša Burić

Prominentnu poziciju u postavi i vezivno tkivo svih žanrova uhvaćenih daleko bačenim mrižama benda na albumu predstavlja saksofon Igora Kmetića, nenadmašnog nadimka Truba jer to je sve isto, distinktivni instrument koji zvuk Đavola uklapa u tada aktualna glazbena zbivanja, ali i vraća tulumaškim korijenima rock’n’rolla. Svako će toliko solirati umjesto Nenine gitare, ali će nadomještavajući povremeno brass orkestracije ocrtati i veze Đavola s R&B-jem i soulom. Za pankersko se izvorište grupe čvrsto drži energična ritam-sekcija basista Dragiše Mandića Pande i bubnjara Deana Radovnikovića Grizlija, a pitkost kojom je bend privukao i ljubitelje popa osigurava klavijaturist Zlatko Volarević Dilajla.

Greatest Hits prvijenac

Fenomenalnom melodičaru i uvjerljivom pjevaču Belanu liričar Čarli ponudio je niz efikasnih stihova u kojima tinejdžerske i melankolične klišeje koristi toliko pogođeno kao da ih se upravo on domislio prvi, ali ih jednako često puni predivnim originalnim slikama. Najdirljivije se, logično, nalaze u najdirljivijoj pjesmi ploče: „Ona ne zna gdje je more jer ne čeka nikoga“ je istodobno čista tuga i čista sociologija, a „ona nema što da skriva, sve su tajne skrivene“ dirljiva studija karaktera. Eventualne skrivene paralele između uvodnih riječi besmrtne „Pričaj mi o ljubavi“, koje nas začaraju nakon kratkoga gitarskog poziva na potpuno prepuštanje, i bolne „U modroj zori“ Belanova prijatelja Marijana Bana morat će rasvijetliti netko upućeniji.

Nevjerojatno je da takve dvije pjesme kvalitetom i ljepotom prate i ama baš sve ostale, od „Điri – điri“ koja zvuči kao pogreškom izostavljena vodeća pjesma soundtracka Američkih grafita, preko plesanju razdraganog ujaka na piru namijenjenog twista „Bala bala“, do završne „Flipper Soul“, pristigle s vatrenoga plesnjaka u Detroitu prije britanske beat invazije. Balade „Nebo vraća osmjehe“ i „Dok tebe ljubim“ stišavaju glasnoću, ali itekako pojačavaju unutarnju ustreptalost, a „Zvuci ulice“ su takvome i toliko sjajnom albumu duhovno sidro. Sačuvanoj još iz nevinih dana Narodnog blaga, Belan i Čarli su joj nepromijenjen ostavili samo refren, ionako fantastičnu pjesmu pretvorivši u jedan od nezaboravnih suvenira bolje prošlosti splitskog rock’n’rolla te potencijalno naslovnu stvar bilo bendove, bilo Belanove, bilo scenske sveobuhvatne kompilacije.

Kao alternativno ime ovome albumu, međutim, nameće se nešto drugo; jednostavno i potpuno odgovarajuće Greatest Hits. Jer su spojivši nesuđene pobjednice zamišljene festivalske svetkovine u Pank-Remu, svježinu retro-moderne filozofije sax, hugs & rock’n’roll i zahuktale okretaje soula fliper-mašina Đavoli snimili album koji u četrdeset godina od pojavljivanja nije nikad izašao iz mode i koji će i u sljedećih četrdeset godina biti nemoguće prestati voljeti.