Krešimir Mišak: „Nismo mi tu da postižemo ciljeve, nego da se zabavljamo po putu do tih ciljeva"

Izvanglazbenih povoda za razgovor s Krešom Miškom je gomila, a glazbenih podjednako. Ne samo zbog aktualnosti nego i iznimno interesantnih pogleda na glazbenu scenu, nadugo i naširoko smo popričali s Krešom između dva njegova putovanja.

Šokre, prvi si koncert odradio još 1988. u KSET-u, a s Fantomima ste u ranim 90-ima bili jedan od prepoznatljivih zagrebačkih rock bendova. Kako danas, s distance od gotovo četiri desetljeća, gledaš na početke i što ti je od „fantomskog“ perioda ostalo kao najdragocjenije (ili najzabavnije) sjećanje na te dane scene bez interneta i offlinea kao načina promocije?

Kad gledaš iz bilo koje budućnosti, tj. sadašnjosti, u prošlost ona uvijek izgleda nekako malo zastarjelo, od odjeće, tehnologije, glazbenih ukusa, društvenih modaliteta ponašanja, stilova. Tako je i s tim vremenom. Na stranu s time što sam shvatio kako se skoro ničeg ne sjećam iz prošlosti pa se ponekad pitam „Zašto sam živio kad se ničeg ne sjećam?”. Ali ipak se sjećam dovoljno, ako ne svih događaja, onda svakako okusa, boje i mirisa razdoblja.

A čuj, treći sam i četvrti razred srednje škole a u glazbenom smislu sve se zbiva jako brzo i sve je avantura jer je prvi put, prvi koncert, pa prvi malo veći, pa prvi u Kulušiću, pa prvo studijsko snimanje dema, pa snimanje ploče, pa prvi intervju, pa prve slike u novinama… Pa malo te zovu cure na telefon, što je također dio draži i igre jer čemu „rock-slava” ako te cure ne gledaju? Sve je bilo prvo, zato je ostavljalo dojam. Sve je lako kad si mlad. Nakon svake probe bi slijedilo druženje, uvijek neko glupiranje, kako to već ide, ili pak rasprava u birtiji o „važnim” temama.

Što se tiče promocije, bez interneta bila je efikasnija i davala je veći rezultat odnosno, kako bi se danas reklo bolju „vidljivost”. Ako si bio dovoljno agilan da dogovoriš svirku u nekom klubu, Pauk, Đuro, KSET, Kulušić ili pak neka dvorana kao ona u Cvjetnom naselju, pogotovo ako si dio neke grupne svirke od tri ili četiri izvođača, onda bi mogao računati da će netko napisati recenziju koncerta u nekom omladinskom glasilu, poput Poleta ili Studentskog lista koji su imali redovite rubrike za recenzije koncerata novih bendova. I eto, već si bio prisutan na sceni, svi koji su trebali čuti za tebe čuli su, a uz to si mogao pročitati i mišljenje autora, više ili manje pohvalno, ali svakako je bio neki stav i neki feedback koji si mogao izrezati škarama i nalijepiti u neku bilježnicu. Znaš kako je danas, šalješ objavu o sebi i svi je prenose bez ikakve promjene.

Ziheraški jest, zabavno baš i nije. Ili objavljuješ na svom kanalu ili stranici, ali to vidi samo onaj broj ljudi koji te ionako „prate”, a za sve ostale si i dalje anoniman i nepostojeći. U to vrijeme sam naravno puno napredovao na gitari, susreo se s gitarskim efektima, pa i nekim tehnikama sviranja koje nisam prije koristio kao „rockabilly puritanac”, a ustvari neznalica. Svakako je bilo bogato iskustvo naći se tako mlad, još srednjoškolac, u sviračkom poslu. Dok preko dana, kao i svi, „ćubiš” u školi, za razliku od drugih poslije škole ideš s gitarom pješice na drugi kraj grada na probu, a onda dogovaraš svirke ili razglas za taj vikend, što sve skupa čini život i ozbiljnijim, a da ne pričamo da svako putovanje i svaki koncert (pogotovo kad imaš 17–18 godina) predstavlja avanturu za sebe i sve je i zajebancija s prijateljima, kao neki produženi maturalac.

Hakuna Matata je tvoj drugi dugovječni „hobi bend“ s nekoliko studijskih albuma, od Antigravitacije do Žumberačkih brda. Koliko je danas „hobi“, a koliko još uvijek ozbiljan glazbeni izraz? Ima li novog materijala u pripremi ili se bend trenutno više fokusira na povremene nastupe?

Grupa Hakuna Matata je u nekih 25 godina postojanja snimila pet albuma. Sad više ne postojimo jer je naš bubnjar Goran Markić umro prije pola godine, pa je bend s trojke spao na duo, što znači da ga nema. No, ni Špicu (basistu) ni meni ne da se nekog novog učiti sve te pjesme, jer su one s Markićem bile suživljene, on ih je s nama radio od nule, snimao i zato smo svi znali sve detalje od 50 do 60 pjesama koje smo (posve nepotrebno) imali na repertoaru, ali to je samo zato jer smo zaboravili zaboraviti ih, jednostavno smo ih znali iz razdoblja snimanja svake ploče, kad smo ih imali vrlo uvježbane.

Da ne pričamo o tome da je on bio bubnjar takve razine umješnosti i ukusa da mi se ne bi dalo svirati s nekim gorim od njega. A uz to, mi smo bili višedesetljetna družba, a tko će sad tražiti novog člana benda? No, već zadnjih par godina nisam imao onu neku luđačku želju baviti se novim albumom, nekako se taj ciklus završio. Svaka ploča Hakune Matate za mene je bila određena domaća zadaća, na jednoj sam radio ovakve pjesme, a na drugoj onakve. Na jednoj sam se bavio aranžmanima s dvije gitare i saksofonom, na nekim drugima pak minimalističkim aranžmanima prikladnim za trojku.

I tematski je svaki album bio neki polu-namjerni, a polu-slučajni koncept, kako po pitanju tekstova tako i glazbe. Prva ploča Antigravitacija htjela je biti malo žešća, što raznolikija, pa i pomalo alternativna. Zato ima i vrhunske stvari, ali i neke koje imaju previše dijelova jer se previše htjelo, ali i one imaju svog šarma. Drugi album Free Energy nazivam ”zagrebačkim rockom”, a tu je ideja bila imati što čišće pop-forme, a saksofon su zamijenile klavijature Mare Marketa. Treći album Uspon i pad četvrtog reicha zovem „conspiracy rock” jer takva je tematika tekstova, ali to je prvi album koji smo snimali uživo odjednom (nakon njega sam sve albume snimao isključivo na taj način, uvježba se i onda u studiju za dva do tri sata odsvira), tu smo prvi put bili trojka što znači da sam bio jedini gitarist u bendu što je zahtijevalo drugačiji pristup aranžmanima.

No, to je i prvi album na kojem sam svirao na gitari Gretsch koja ima neke specifične performanse pa je tako od tada obilježavala zvuk benda. Za bubanj na toj ploči naš bubnjar Goran Markić te je godine dobio nagradu Status za najboljeg instrumentalista. Četvrti album Snovi i oružje nazivam „mystical rock” jer je zapravo inspiriran psihodelijom, ali ne umjetničkom, nego pravom, kroz ayahuascu i druge slične supstance koje sam u tom razdoblju koristio pa su i otvorile određeni pogled na svijet. Također smo bili trojka, također smo ga snimili odjednom, a tim sam albumom bio najzadovoljniji od svih albuma, odvažio sam se i malo bogatije svirati gitarske aranžmane mada sam i dalje bio sam na gitari, i omot mi je bio dobar i kad smo napravili taj album bio sam njime toliko zadovoljan da sam se zapravo usr’o od straha jer nisam znao kamo bih dalje mogao ići i što bih uopće svirao.

Onda sam pomislio, bilo koja stvar kad dođe do kraja opet kreće ispočetka. To je bilo polazište petog albuma Žumberačka brda koji zovem „organic rock”, osim što pjesme više ništa ne povezuje već predstavljaju sličice iz života u raznim, potpuno nespojivim žanrovima, također i zato jer sam pola ploče svirao u tehnici fingerpickinga, dakle bez trzalice, što nije uobičajeno za bend s jednom gitarom. Prirodno i organski. Kako smo ga vježbali za vrijeme „zaključavanja”, onda sam pozivao neke frendove na probu na pivo, kao neki vid druženja, pa je tako i Maro (Market) opet došao s novom klavijaturom (samo „organski” zvukovi) i onda nam se pridružio kad smo već imali album gotov, s raznim oldtimerskim klavijaturama. Taj je album izašao i na vinilu, što je meni kao bolesniku skupljaču ploča bilo fenomenalno i nakon toga nisam više znao što bih. Dakle, dosta je bio prirodan i organski u raznim vidovima. Imao sam i novih par pjesama nakon njega, ali nestao mi je onaj luđački drive koji sam uvijek imao. Valjda ništa ne možeš ponavljati do besvijesti. Što je čudno i pokazuje kako ostvarenje želje nije vječno.

Naime, oduvijek sam imao određenu viziju svog bavljenja glazbom, a ona je bila da imam svoju rupu sa svim instrumentima, da imam svoje dečke s kojima godinama sviram i da čim imam nove stvari da ih radimo, a onda snimamo. I da povremeno po klubovima imamo svirke. Sve se baš tako i dogodilo, jedino nisam računao da i to može čovjeka proći, kad jednom bude ostvareno. Tuđim riječima, da vrime metlom sve pomete.

Glazba te prati od tinejdžerskih dana ili bolje rečeno ti nju. Kako je danas doživljavaš kao suputnika, je li više utočište, alat tj soundtrack razmišljanja, i dalje ispušni ventil i način komunikacije ili nešto četvrto peto? Mijenja li se i kako odnos s godinama i s promjenama u svijetu oko nas?

Hm, teško je reći što je glazba meni. Lakše je reći što nije. Dakle, sigurno nije ispušni ventil, a nije ni način komunikacije. Pa ni alat ili soundtrack za razmišljanje. Rekao bih da je ona sama sebi cilj. Ako imaš neku ideju onda je fantastično gledati kako se glazba gradi i dobiva gotov oblik. Također sam i gomilator ploča, što se slušanja i proučavanja materije tiče, ali biti slušatelj, to je nešto drugo. Ako pričamo o sviranju, možda bih mogao reći da je cilj sam proces stvaranja glazbe. To je jednostavno gušt, vrlo kreativna djelatnost (ako je čovjek kreativan).

Po bendovima sviram od četrnaeste godine, razine raznih umijeća su se mijenjale naravno, od sviračkih, aranžerskih do skladateljskih, ali glazba je tu da je sviraš ako znaš svirati neki instrument. Potom, moraš je i skladati i aranžirati da bi postojala, pa onda snimati u studiju ako dođe do toga, a to sve volim, i radim više kao da mi je to u naravi nego da bih se „hobistički” ispucavao. To je onaj trenutak kad ideja postaje neka materijalna ili zvučna činjenica, i to u nekom obliku koji nije nastao u vakuumu, ali koji baš takav nikad prije nije postojao. Štoviše, to je možda jedini način da ti glazba ne prisjedne.

Imam stvarno puno frendova koji su ili vlasnici studija ili menadžeri ili glazbenici i tu često kruži izreka „sick of the music”, to im je posao i već im je prisjeo. To je i svijet nadmetanja, poslovnih taština, željene profesionalizacije, i tako dalje, pa glazba često i nije u prvom planu nego neki drugi faktori, pa sve do najbolnijih pitanja naplate rada. Također, osim stvaranja glazbe od nule, još nisam vidio bolji način za korištenje vremena od grupnog muziciranja. Zapravo je puno neprirodnije da je glazba posao, kad je ona po svojoj prirodi nešto posve drugo.

Živimo u doba u kojem AI generira pjesme, tekstove, čak i cijele albume u sekundama. Kako iz tvoje perspektive umjetna inteligencija mijenja (ili će mijenjati u budućnosti) glazbu? Vidiš li u AI-u prijetnju autentičnosti, novi alat za stvaralaštvo, ili nešto potpuno treće?

Rekao bih da je odgovor na to pitanje, kako ja vidim stvari, nešto treće. Zato jer je ključni problem umjetne inteligencije, takozvane, a ustvari prividne inteligencije, to što ona lišava ljude napora da sami nešto naprave, bilo što. Sviraju, pišu, slože obični dokument za sud ili tako nešto. Tako da se tu događa jedna atrofija ljudske sposobnosti s obzirom da naš mozak, naravno, kao jedan vrhunski alat radi kroz vježbanje. I ako puno puta ponavljaš istu radnju ti ćeš je naučiti, usavršiti se, postati majstor.

I sad kako se to održava na glazbu? Pa, s jedne strane, ako se prestaneš sam baviti glazbom, probijat na jednostavan način, možeš napraviti apsolutno svaki aranžman koji dobiješ u nekom gotovom obliku koji ti se dopada iz te svjetske baze podataka, onda zapravo nećeš imati potrebe sam rješavati probleme. S vremenom, naravno, ćeš postati sve nesposobniji. Bit ćeš sposoban koristiti alate, ali nećeš biti sposoban raditi ono što ti alati rade, a prije si mogao. I tu vidim zapravo najveću opasnost ovo što se tiče autentičnosti ili stvaralačkog alata. Pa gledajte, kod nekog čovjeka danas koji je oblikovan u ovom prethodnom vremenu, to sigurno može biti dobar stvaralački alat jer smo uvijek svi prošli tu fazu gdje smo naučili nešto raditi i sad nam odjednom je jako korisno imati nešto tako praktično.

Pa ja se sjećam kad sam radio s Marom Marketom špice za televiziju, imamo tipkovnicu, kompjuter, biraš, hoćeš ženski zbor, hoćeš violinu, hoćeš simfonijski orkestar, sve što su ljudi potrebni, stotine ljudi. Znači nekom vještom čovjeku on može biti alat. Što se tiče autentičnosti, ljudi bi se sami trebali zapitati kako je došlo do toga da pišu takve pjesme koje može iskopirati računalo. Rekao bih da bi ono imalo puno više problema s nekom neomeđenom, izvornom, tradicionalnom, mikrotonalnom melodijom nego suvremenim glazbenim obrascima koji su to jednostavno ponavljajući i ako čovjek može napraviti pjesmu od jednog rifa koja se ponavlja u čemu je on zapravo različit od umjetne inteligencije.

Tako da, istina jest da mislim da će se u bliskoj budućnosti povećati interes za živu izvedbu. Zato jer se na živoj izvedbi može i gledati kako se nešto stvara a uvijek je lijepo gledat kako neko svira. I osim toga, tu će biti jedino sigurno mjesto da to zaista sviraju ljudi. Jer, kada je riječ o konačnom proizvodu, moram priznati da sam čuo takve verzije nepostojećeg Jimija Hendrixa da mi netko nije rekao da je to umjetna inteligencija. Bez predrasuda kada bih to slušao, rekao bih fenomenalno. Ali mislim da je glavni problem u opadanju ljudske kreativnosti i on se neće vidjeti sada u ovoj generaciji dok ljudi od 20, 30, 40, 50 godina rade te stvari i unaprijedili su svoje zanate njima, ali će se vidjeti u sljedećoj generaciji za 10, 20, 30 godina koja će biti lišena iskustva vlastitog stvaranja jer će sve biti automatizirano. A to se ne tiče samo glazbe nego i svih drugih aspekata ljudskog života i stvaralaštva.

Jesi li ikad poželio skladati solo soundtrack ili instrumentalnu glazbu za neku od svojih knjiga? Ako da, za koju bi to najradije napravio i zašto baš nju? Ako pak ne, zašto ne, bio bi simpa multikulti projekt?

Apsolutno mi to nikada nije palo na pamet, a mislim da niti neće, jer eto, meni to baš ne zvuči kao neki multi-kulti projekt više mi zvuči kao spajanje nespojivog. Mislim, netko tko čita knjigu ne želi slušati glazbu za to vrijeme, kao što ja dok slušam glazbu ne želim gledati film u to vrijeme. Tako da, nemam nikakvih ambicija. Inače, jesam, radio razne instrumentalno-pozadinske glazbe, recimo konkretno za emisiju Na rubu znanosti špicu smo napravili Maro Market i ja još davno. Radili smo i špicu za prvi satelitski program Hrvatske televizije kad je nastao i za još jedno 10-15 emisija. Neke sam radio špice s bendom, neke sam za emisiju Čemu služi knjiga i za moj dokumentarac jedan Nebo NLO smo isto napravili vrlo dobru, ovako, pozadinsko-filmsku glazbu sa specifičnim zadacima u svakoj sceni gdje je trebalo spajati atmosferu NLO-a, i, ne znam, starog Egipta, Indije ili već gdje nas je priča vodila. Ali da bih radio soundtrack za svoje knjige, to je stvarno teško.

Koliko danas pratiš aktualna zbivanja na hrvatskoj rock i indie sceni i ono što se događa “poslije Hipodroma“? Ostaješ li više u svojim rock’n’roll utjecajima iz 80-ih i 90-ih, ili ti se događa da otkrivaš i novije domaće bendove i izvođače?

Apsolutno ništa ne pratim. Ne znam zapravo ni kako bih pratio. Ništa baš ne čitam po internetu. Slušajući radio, koji onako i ne slušam, osim ponekad u autu Radio Sljeme, zapravo danas ne možeš saznati što se novo zbiva jer na top-listama na radiju su jedne pjesme a na brojnim, brojnim sajtovima, stranicama i drugdje klinci slušaju nešto sasvim drugo. Ono, novi bendovi sviraju uspinju se ili propadaju, a da ne dođu do ovako nekih mainstream radijskih stanica koje, kao što znamo, vrlo često vrte samo formatirani radio program s nekoliko određenih pjesama koje se stalno vrte. Tako da ništa uopće ne pratim. Dapače, rekao bih da sam se još više suzio i fokusirao na ono što mi se i prije sviđalo jer sam tako u jednom trenutku skupljajući ploče i neprekidno ih kupujući i to, onako, u određenim afektima, određene žanrove. Odjednom me lupi afrofunk pa mi kozmička tajnica omogućuje da dođem u dućan i vidim za jeftilen puno ploča afričke muzike ili tako dalje.

Međutim, kad čovjek skupi tako dvije tisuće ploča, tri, nemam pojma koliko, onda kada vidim koliko još danas toga izlazi, ponekad ipak nešto i dopre do mene, a onda nekako shvati da toliko glazbe postoji na svijetu i da je se toliko snimilo i da to čovjek ne može niti popratiti, niti uhvatiti, niti ima takvu obavezu jer nekad davno su svi aktivni slušači glazbe smatrali i smatraju danas da moraju pratiti obrazovati se.

I onda sam počeo u zadnje vrijeme, uglavnom, slušati stvari koje mi se jednostavno oduvijek sviđaju na neki način, pa evo, sad kad sam bio u Berlinu sam kupio, na ovom sajmu sam našao 80 rockabilly ploča, tako da mi to sad isto, hvala Bogu, dosadilo. Drugim riječima, bolje se osjećam kada idem dublje u poznate pravce, u nekakve opskurnije pjesme ili ploče koje me već dođu na put, nego da bih sada nekako širio horizonte, ne da mi se to više, jer to širenje horizonata je kad si mlad vezan uz osjećaj, slušat glazbu kroz osjećaj, kroz slike koje ti stvara u glazbi, a kasnije kad si se puno glazbi naslušao, onda počneš više slušati kao glazbu i više se ne bude te mlade slike, asocijacije, tako da zapravo se ne možeš na taj način ni toliko povezati sa glazbom, više si onako vanjski slušač nego što bi te ona primila iznutra. Mislim da je to jedan od razloga zbog čega uglavnom se sam u zadnje vrijeme opredijelio na varijacije poznatoga.

Kakve su tvoje projekcije budućnosti glazbe? Hoće li rock i “živa“ glazba preživjeti u svijetu streaminga, short-forma sadržaja i AI-generiranih hitova, ili će se preoblikovati u nešto što danas još ne prepoznajemo?

Već sam spomenuo u nekom prije pitanju da kao što suprotnosti generiraju vlastite suprotnosti, odnosno neka stvar generira svoje suprotnosti mislim da će zapravo živa glazba dobiti više na cijeni jer već svi vidimo kako smo puni sumnje čim se nešto pojavi na kompjuteru i kako zapravo ne možeš više ničem vjerovati, to je tzv. deepfake, jedino možeš još uvijek vjerovati vlastitim očima i ušima. Dakle, moje su projekcije to da će se živa glazba vratiti, da će biti zapravo na neki način i vrijednija, mislim da će se odvijati u manjim dvoranama, a ne u onim velikim jer budimo mi realni kad si ti na jednom stadionu i gledaš bend tamo udaljen pola kilometra i gledaš ga na velikom ekranu, mogu isto tako i doma u virtualnoj stvarnosti ga gledati.

Neće to tako daleko u budućnosti biti kad ćeš ti kupit kartu i staviti VR naočale i naći se na koncertu Rolling Stonesa koji će biti živi u virtualnoj stvarnosti mada će možda davno biti mrtvi ovako. Dakle, to će se sigurno dogoditi. Na živu glazbu će tako utjecati. Što se tiče rocka, rock ovako ionako sam po sebi se već pomalo obeznačio. Znači, on ima tu svoju evolutivnu, evolutivni razvoj kao i svaki žanr.

I trenutka dok je izmišljen, konkretno s poznatim Elvisovim sessionom 1954. od kojeg je sve to zapravo krenulo, pa se razvijao paralelno s tehnologijom, pa su došle električne gitare, pa jača pojačala, pa prvi sintesajzer iz 70-ih, pa se i to sve izraubao u 80-ih, pa su došli retropravci 90-ih koji su spavali sve ono staro, malo heavy metala, malo punka, malo novih efekata, onda su nastale gomile novih varijacija starih ideja, onda su naravno unutar hardcorea drugdje s glazbom otišli rekao bih, najdalje do ekstrema, tako da imate pjesme koje ne mogu biti brže nego što mogu jer više ne bih uopće čuo ritam, zvukove koje ne mogu biti distorziraniji nego što jesu jer bi se pretvorili u nešto drugo.

Tako da, mislim da, na neki način, u smislu evolucije rocka, ovako je onako već prošao svoj zenit i danas ako se rockom smatra puko sviranje ljudi s dvije gitare, vrlo često oni ne sviraju rock, možda sviraju pop, a šta je to u stvari rock, možda je neko s elektroničkom glazbom uvjerljiviji rocker mada nije u stvari rocker. Mislim, da u stvari uopće nije bitna sama generalna budućnost glazbe, rock glazbe u ovom slučaju jer jedino što je bitno kod glazbe uopće je proces i način njenog stvaranja. Znači, dokle god će ljudi imati želju da dožive tu čaroliju kada ono nešto spoje ili nekako im, kroz nekakvu, ne znam, maštu ili nekakva kombinacija na koju mogu biti ponosni, oni će imati razlog da sviraju i nastajat će razni rock bendovi. To je što se tiče onog kako će nastaviti. A sad u mjeri u kojoj će se slušati, kao što sam rekao i ploče koje smo nekad davno slušali, sve što smo znali o tim ljudima je bila slika na naslovnici.

Jesu li oni bili zaista tamo ili nisu? Možda je neko drugi svirao, možda nije. Nećemo to nikad saznati. Sve smo to oblikovali u mašti. Tako da mislim da bi mogla umjetna inteligencija možda skladati neke bolje pjesme od nekih koje neki ljudi skladaju. Eto, barem se tome možemo nadati.

Osim Hakuna Matate, 2024. si objavio i fingerpicking album Dođite u moj cloud s NLObless Bandom. Je li to bio jednokratni eksperiment ili se planiraš više okrenuti akustičnijem, intimnijem izrazu? Spremaš li još neke nove glazbene radove (solo ili u bendu)?

Pa, taj album Krešo Mišak Fingerpicking & NLObless band, što je moje umjetničko ime kada sviram sam, ima svoj zanimljiv… Ili nezanimljiv početak, ali svakako je to jedna stvar koja je nastala potpuno spontano i zato u njoj uživam puno više nego u mnogim stvarima prije gdje sam ulagao uvijek veliki trud kad smo sa Hakuna Matata snimali ploče, sve je bilo ono, uvijek vezano uz nekakvu ambiciju, neki izazovi slično.

Za vrijeme ovih lockdownova sam na balkonu svom usavršio tu tehniku sviranja fingerpickinga. To je jedna tehnika koja na gitari omogućava da zapravo čovjek svira palcem bas i bubanj, dolje svira akorde i još kroz to može svirati temu. Proslavili su ga Chet Atkins, Brian Setzer, Stefan Grossman i tako. I nije bio jako poznat, bio je dosta opskuran, kad sam ja recimo čuo Roberta Vnuka koji je vrhunski fingerpicking svirač još kad smo se upoznali sa 17 godina, znači tamo negdje 89. i naravno, može ga se čut kod Džimija Matešića i drugdje, znaju ljudi to svirat, ali nije bio jako poznat dok nije došao internet, dok nije došao Tommy Emmanuel i sl. Mene godinama taj stil fascinirao, uvijek mi je bilo nevjerojatno kako pjesme zvuče kad se tako sviraju.

I onda sam si dao truda i napravio jedan repertoar pjesama koje su me pratile kroz život, koje su uglavnom bile tako one country 60-ih, 70-ih ili New Orleans akordi ili takav neki ugođaj, malo barski, i počeo sam ih jednostavno graditi, da kroz njih uvježbam i teme svirati, odnosno nije mi toliko bilo primarno praćenje, pjevanje, nego kako svirati temu kroz te akorde određene, uvijek moraš neke druge zahvate imati. Kad sam to napravio, pomislio sam, a nije mi bilo ni do love, ni do slave, šta ću, sad imam projekt, tu gotov, idemo svirati.

Pa sam imao prvi koncert u Splitu 2021. sjećam se datuma, 9. 10. i onda sam tako imao nešto solo svirke i onda se slučajno dogodilo da su me pozvali iz Menarta da nekom njihovom pub quizu sviram. Ali u međuvremenu sam se našao u Somboru, sasvim slučajno, na jednom predavanju. Jedan čovjek mi je rekao, neki dečki su tu, htjeli bi da s njima nešto odsviraš. Ja sam rekao, super, to uvijek prihvaćam. Došao sam u devet ujutro u taj studio, gdje je bio producent Aleksandar Vaci – Šac i skupio svoje dečke na ploči i mi smo svirali jednu pjesmu, snimili, u stvari isprobali par puta i snimili, onda nam je rekao, ajmo snimi drugu, za drugu stranu, singlice, kakve singlice, pa vidjet ćemo. Snimili smo i drugu, ja sam izabrao drugu od ovog Džimija Stanića, i onda smo otišli u Apatin do nekog Rusa koji je imao nekakvu skalameriju i on je nama izrezao na nekoj plastici koju kupi u Veluxu dvije singlice, koje možeš slušati doma jednog, staviš pola tone čavala na iglu.

I to smo mislili s tim završiti naš jednokratni projekt, našu zezanciju. Međutim, meni se dopalo s tim ljudima svirati. Pa sam nazvao tog Vacija i rekao, ajde, ajmo opet svirat. Idemo u neku svirku, doći ću ja ovako u svom trošku, nema tu, novac nije uopće tu nikakav cilj. I oni rekao pa ajmo radije u studiju onda, pa unutra svirat. Ja sam rekao, ajde. I oni skupi opet u istu ekipicu, Tonija, Citru i Đuku. I ja sam došao jedne subote, zapravo nakon, sjećam se, to je bilo nakon sajma knjiga u Beogradu, došao sam u nedjelju zapravo, sav promuknut. I mi smo napravili ambiciozni projekt. Znači, da oni nikad nisu čuli pjesme, to je bila ideja.

Ja im pokažem, odsviramo. To su ipak session pjesme, to su ipak swing pjesme, nisu ono kao AC/DC da imaju 100 brejkova. I nakon što smo je odsvirali dva puta idemo odmah snimati. I tako smo snimili cijelu ploču, snimili smo jedno 7 ili 8 pjesama u nedjelju, popodne. Počeli smo svirati zapravo tek oko 7 navečer i u ponedjeljak ujutro prije nego što su se svi razišli još tri-četiri. Tako da je ta ploča snimljena da eto, nitko zapravo nije znao kako će ona zvučati, nismo imali nijednu probu. E, kada se to dogodilo, onda je odlučeno da to zapravo se snima kamerom, kao što se snima onaj prvi singl, i da sad to stavimo na YouTube i time završi naš projekt.

A na YouTubeu smo to smo nazvali Video LP jer to je Video LP. Tamo je snimljeno kako smo svirali, ali je posterizirano kao animacija, svugdje su drugdje pozadine, tako da imate jednu video razglednicu koja je po meni zapravo čak i vrlo zanimljiva za gledati. Evo onda kada se već pojavio taj materijal, onda sam ja pomislio, pa dobro, zašto se to ne bi pojavilo na ploči? Pa sam se potrudio da se izda i ploča, tako da taj materijal postoji na vinilu, naravno sad postoji na ovim internetskim servisima i slično, po nekakvoj automatici, i nakon toga se dogodilo to da eto, sam prije ljeta s tim dečkima svirao u Green Town Jazz festivalu u Somboru, na Somborskom Jazz festivalu.

Sad smo još prije nekoliko dana svirali u Novom Sadu na Festivalu uličnih svirača, zapravo je to bila velika pozornica na trgu, jer u međuvremenu se dogodilo da sam ja snimio i materijal za drugu ploču. Ovaj put s malo promijenjenom postavom jer su neki odustali, a drugi entuzijasti su došli. Moram reći u Somboru ima jako puno dobrih glazbenika, tako da smo snimili novih 12 pjesama i nekako se počelo događati da to samo od sebe raste.

Dakle, mi s Hakuna Matatom nismo radili na sebi, a nisu ni drugi, pa nismo još puno svirali. A eto, ovdje smo svirali na raznim festivalima, evo, u kolovozu smo svirali na Baška International Guitar Festivalu, gdje su svirali mnogi velikani, svirali smo na Osječkom Blues Festivalu, na Philadelphia Jerry Ricks Festivalu, imali smo koncert u Parku Skulptura u Labinu i naravno svirali smo po klubićima i birtijama na Visu, oćeš u Rijeci, jer ovaj repertoar je jako zahvalan. Može biti dobar za feštu u birtiji, plesanje, dinamičan je, a može biti i za slušanje tekstova, a isto tako za uživanje u tom zvuku gitara. Za zagrebačke varijante, ove u Hrvatskoj, imam kombinaciju Zoran Drlić koji svira bas i Kristijan Tipura koji svira bubanj i tu se zovemo Krešimir Mišak Finger Picking Trio.

Tako je da kao što vidiš, to se počelo nešto zbivati, mada… ide tako bezazleno i opušteno i spontano, ali izgleda da je to jedini način da se stvari događaju. Ali naravno, prije toga čovjek mora naći samog sebe opet, a ja sam sebe našao u tom zapravo izvornom grooveu s kojim sam i počeo kao nekakav, ono, klinac, rokabili i slično, mada se ovdje ne radi o rokabiliju, nego se radi o tome da sam osim same tehnike fingerpickinga, koja mi je bila u prvom planu, zapravo htio napraviti jedan spoj onog nekakvog New Orleansa, američkog barskog pristupa glazbi, ali da ima tekstove koji su naši autentično. Jer obično kad se obrađuje američka glazba, onda se skine cijeli stil, pa eto, mi sviramo Dixieland, mi sviramo Blues Country.

Ja sam htio nekako napraviti organsku domaću američku glazbu, jer ja najviše volim američku glazbu, kak se zove i pogotovo taj njen južnjački moment. I onda sam iz toga razloga obrađivao razne pjesme za koje mi se činilo da se mogu obraditi na taj New Orleans neki blues stil, kao što sam napravio s pjesmom “Osam tamburaša s Petrovaradina” i slično. I tako, eto, moram reći da mi je drago što sam sad baš dok ovo pričam, evo danas sam snimio emisiju u kojoj će biti puštena cijela ploča Mjesečeve sjene na Radiju Sljeme, pa tako. Ko se nađe u blizini, da će uživati.

U tvojim knjigama i javnim nastupima često se preklapaju teme svijesti, tehnologije i „ruba“. Postoji li trenutak ili pjesma u kojima si najjasnije uspio spojiti glazbu i te „rubne“ teme? Ili obrnuto, ima li glazba u tvojoj glavi uvijek prednost pred teorijama?

Moram priznati da se upravo to spontano i dogodilo. Evo konkretno se to može vidjeti na pločama Hakune Matate. Znači kako su teme dolazile ovako ne samo kroz Na rubu znanosti nego i kroz ove mystical conspiracy theory stuff. Dakle, kako su dolazile te razne transhumanističke, u stvari, teme. Nekako su teme ploča to pratile. Treći album grupe Hakuna Matata, Uspon i pad Četvrtog Reicha u stvari je ispao konceptualan, on priča o bankama, o Europskoj uniji, o svemu onome što je mene tad fasciniralo kada sam tek prvi put počeo čitati Davida Ickea i druge knjige.

Onda od 2011. do 2016. sam se bavio psihodelijom, tada se počela pojavljivati ayahuasca i takve druge stvari, i moja knjiga Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazam koja je izišla 2016. u stvari ima isti naslov kao i jedna pjesma na ploči Snovi i oružje. I za ploču Snovi i oružje mogu reći da ono zapravo imate neki psihodelični moment u sebi, ne mogu ga sad definirati baš na pravi način jer nije ono napravljeno u smislu, ne znam, Grateful Deada iz psihodeličnih faza ili Pink Floyda, ipak su pjesme konvencionalnije, temama tekstova i svega drugoga i naravno onom što ja znam da je bilo, a to znači da je izvorište bilo u tom jednom mističnom, psihodeličnom pogledu na svijet, ta ploča je to u potpunosti pratila.

I negdje je sad kada sam nakon te ploče mislio kud dalje, a u međuvremenu su se i spoznaje o svijetu spojile i dalje nije sad bilo ništa bitno za shvatiti novo, nego sad je to shvatiti tko si i što si u tom svijetu u komu kao živiš i što će, kako će se postaviti prema stvarima. Drugim riječima, natrag u stvarnost, u svakodnevni život. Tako i ova zadnja ploča, Žumberačka brda, isto nisu sličice iz života, koje opet imaju neke metafizičke teme, jer naravno, kad čovjek ode dovoljno daleko, onda se u prvom planu pojavljuje tema smrti, koja je, rekao bih, konačna tema. Tako da su se glazba i teme iz Na rubu znanosti iz mojih knjiga itekako preklapale, upravo u tom nizu od tri ploče koji je u stvari počeo sa pjesmom koju sam namjerno snimio na drugoj ploči, Free Energy, koja se zvala “Svi će ljudi biti braća”, koja na neki način kroz tekst opisuje današnji svijet. S njom je, rekao bih, počelo to preklapanje i paralelna vožnja tih tema i knjiga i albuma, ali ona je završila sa ovim projektom Fingerpicking koji predstavlja čisti eskapizam.

Ako bi danas, 2026., trebao mladom glazbeniku dati savjet dva, tri, pet koji bi ti sam volio čuti 1988. godine, a da se odnosi na 2026. što bi mu rekao o stvaranju, o sceni i o tome kako ostati vjeran sebi u vremenu koje se ubrzano mijenja?

Stvaranje, scena, kako ostati vjeran sebi. To su sve jako velike stvari, velike riječi i pojmovi kojima često, kad si mladi klinac u nekom bendu, olako barataš, a još ni ne znaš koliko ćeš se puta promijeniti i koliko puta ćeš odustati od svih svojih ukusa i dobiti nekakve druge. Neki će naravno i ostati, ali to je u promjeni. Ali ipak točno znam što bih nekom rekao 1988. ili 2026. jer to je moje duboko uvjerenje. Ja sam jednostavno… Mislim da je to apsolutno najbolje rješenje za život, a to je grupno muziciranje. Uostalom, evo kad, ne znam, jedna moja srednja kći kretala negdje u srednju školu, pa s kim bi se družila, kako bi se družila, ja sam joj rekao isto ovo što ću sad odgovoriti na ovo pitanje. Da je apsolutno najbolji oblik zabave, možemo pojednostavljeno reći, imati bend. Ne zbog ambicije, ne zbog slave, ne zbog svirke, bilo bi čak i dobro da tih ideja toliko i nema, da ne vode u razočarenje, nego zato jer, što ima zabavnije?

Kad se skupi ta skupina ljudi koji jesu prijatelji, ali su se povezali zbog glazbe, nisu inače prijatelji. Jesu poslovni suradnici jer skupa rade glazbu, ali zapravo i nisu jer su ljubitelji. S vremenom mogu razviti i polurođački odnos, ako dovoljno dugo sviraju, ali bend je jednostavno nešto drugo. I onda se skupiš. Em imaš ekipu s kojom nešto stvaraš, u što se upališ, doživljavaš uzbuđenja određena kada se stvari dobro poklope.

Između toga, naravno, je tu prostor za zajebanciju, za priču, druženje i tako dalje. Drugim riječima, ne postoji, po meni, barem tako ja vidim, a drugi imaju neke druge okuse, možda neko voli sadit cvijeće ili nešto, ali ne postoji bolji način za kreativno i konstruktivno i zabavno provesti vrijeme, nego okupit ekipicu i onda kad se jednom okupite, možete prvo svirati sessionovski, svirati neke obrade da se naučite, ali prava stvar počinje kada se zapitate šta bi mi mogli tu sami stvoriti. Ako netko u bendu naravno ima ideju, ako nema, može se nastaviti sa ovim kaverima. Tako da bi svakom jednostavno predložio da ode u garažu, uzme instrument, svira, jer cijelo vrijeme u ovom suvremenom svijetu umjetnih inteligencija, nekakvih instant rješenja i sl. se zaboravlja ključna stvar. Nije cilj cilj, nego je put cilj. Dakle, ja sam to doživio sto puta.

Evo, snimio sam 12 ploča, objavio 12 knjiga, slučajno se poklapa. Završiš knjigu ili ploču, staviš je na policu, kad bi se čovjek trebao početi njom baviti poslovno, tada interes prestaje, jer je ona zapravo se zbivala dok je ona nastajala. Pa onda uzbuđenja kada pjesmu napraviš, pa kada, ne znam, prvi put odsviraš s dečkima o rupi, pa onda kada prvi put snimiš u studiju i tako dalje. I tu se zapravo krije zabava života.

Nismo mi tu da postižemo ciljeve, nego da se zabavljamo po putu do tih ciljeva. A nikakva umjetna inteligencija ne može spriječiti ljude da se skupe i da sviraju unutar svojih mogućnosti, bez ambicije biti bolji, biti gori i slično. Tako da ja uopće ne sumnjam i u vedru budućnost glazbe, a pritom kad kažem glazbe, uopće ne mislim ni na kakav glazbeni biznis i sve drugo, jer na kraju krajeva nekog sitnog glazbenog biznisa će uvijek biti.

A tko želi baš biti glazbeni profesionalac, ili nek ide u školu pa postane vrhunski glazbenik, ili nek si napravi gažerski bend pa onda svira po svadbama itd. Ja bih svakom predložio ti kreni sinko u rupu, počni se zabavljati s prijateljima, ako će ti imati nekog talenta nešto će izići i čekaju te uzbuđenja. A u konačnici te zapravo ne čeka ništa. Jer da ti napraviš svjetsku slavu, za 10, 20, 30 godina nećeš biti svjetski slavan. Znači imajući u glavi tu ideju da se zapravo ništa konačno ne događa, možeš se opustiti i fino raditi ono što te primarno zabavlja. Mislim da je jednostavno cijela poanta samo u tome.