Bojan Kotzmuth: „Usprkos mojoj opsjednutosti analognom tehnikom, metamorfozirao sam u digitalnog lika"

Čovjek van potreba za svjetlima pozornice, koji detaljno razumije i promišlja i vrlo probrano sudjeluje na hrvatskoj on & offline glazbenoj sceni, Bojan Kotzmuth je smrću Bareta dobio tužni prostor jer je upravo on producent Teških boja, superhita i pjesme koja je fanovima definirala i razdvajala figuru i ideju rock-zvijezde i superzvijezde

No, mimo povoda, Bojanova glazbeničko-producentsko-audiofilska karijera i promišljanja o glazbi kraći su masterclass za sve ljubitelje nepovršnog. Popričali smo od kraja prema početku.

Bare, kao mit i čovjek izvan pozornice. Nakon njegove smrti društvene su mreže bile pune oproštaja, anegdota i velikih riječi. Ti si s njim imao i vrlo konkretnu profesionalnu relaciju, kao producent albuma Teške boje. Kad makneš na stranu njegovu javnu personu, legendu i sve ono što se godinama lijepilo uz njega, kakav je bio čovjek s kojim si sjedio u studiju? Koji ti je detalj, rečenica, gesta ili trenutak ostao urezan, a koji bi najbolje objasnio tko je bio kad nije morao biti Bare?

BOJAN: Bare je bio trodimenzionalan, za razliku od njegovog odraza u medijima. Svesti ga na klauna, ovisnika i rockera bila bi ozbiljna greška. Načitan, naslušan, elokventan, dubok, bez pretenzija da ikog impresionira, ležeran i ugodan. Direktan kad treba. Sa zdravom dozom tvrdoglavosti. S druge strane, imao je i vječitu potrebu za jakim podražajima. Ako ih nije dobivao u dobrim količinama, mijenjao bi okruženje, društvo oko sebe, suradnike. Imao je stalno upaljene radare i čim bi mu se učinilo da su stvari upale na kolosijek, nebitno da li dobar ili loš, odmah je izazivao nestabilnost.

Mislim da je tako prevrtao očigledne rezultate u nešto nepredvidljivo i potencijalno bitno i zabavno. To najbolje znaju ljudi koji su s njim svirali, bili su aktualni koliko su mogli gorjeti, na prvi znak kolotečine ili ravnodušnosti – pedala. To možda zvuči loše, ali realno, to mu je bila odlična karakterna i umjetnička crta. Kao kad kipar redukcijom dolazi do forme i sadržaja, lomi i baca materijal iz bloka kamena… proces bolan i loš za krhotine, ali neophodan za krajnji cilj. Naravno, tu su bili međuljudski odnosi uvijek nategnuti do kraja, pa bi taj čin nerijetko bio sveden na osobnu razinu, banalne ili manje banalne konflikte, povrijeđene i uvrijeđene. Ali opet, rezultat je uvijek opravdavao sredstvo, po mom skromnom mišljenju.

“Teške boje”, kako je zapravo nastao hit? O nastanku velikih pjesama poslije se stvaraju mitologije, ali ti znaš što se događalo u studiju. Možeš li nas vratiti na početak “Teških boja” i objasniti kako je Šiljin riff postao temelj pjesme koja je obilježila jednu fazu Majki? Čuje li se u njemu, namjerno ili slučajno, nešto od Bowiejeve “New Killer Star” ili Blurine “Coffee & TV”, odnosno određena britanska pop-rock ekonomija riffa, melodije i aranžmana? S tim u vezi, gdje prestaje moguća zvučna asocijacija, a počinje autorska posebnost pjesme?

BOJAN: Neki dan sam na Facebooku objavio status o tome, crticu sa snimanja koja odgovara na veći dio tvog pitanja: Zbogom, Bare! Jučer me ta grozna vijest pokosila. Uhvatila me potpuno nespremnog, iako sam par dana ranije sjedio s Berkom u trenutku kad ste se čuli. Vidio sam da je Berko zabrinut, rekao mi je da odbijaš i lijekove i hranu, da te prijatelji mole i nagovaraju da te odvedu doktoru. Mislim da si osjetio da si došao do kraja puta i da bi svaki pokušaj da se vratiš bio uzaludan… To me sjetilo na epizodu sa stvaranja albuma koji nas je spojio i razdvojio u isto vrijeme. U kaosu snimanja, usviravanja novog benda, sklepanja polugotovih pjesama, dogodio se trenutak koji pamtim. Podsjetio si me na situaciju iz borbe Muhammada Alija protiv Foremana, vješto zabilježenu kamerom u dokumentarcu Rumble In the Jungle.

U toj borbi titana, Ali je srljao u poraz, u bezdan. Život ga je peglao na najjače, na svim poljima. U ringu nije bio svoj, Foreman ga je znalački lomio, strpljenjem šahovskog velemajstora. Kamera je ipak ulovila iskru u Aliju, u najcrnjem trenu. Sve se preokrenulo u djeliću sekunde i u veličanstvenu pobjedu. U studiju si sjedio između već rastavljenih instrumenata, trebalo je sve prebaciti u kombi. Otići na karlovačke Dane piva, svirati koncert. Ekipa se već prebacila u taj film, album je snimljen, posao gotov u studiju. Bio sam očajan jer na magnetofonskim trakama nismo imali ništa senzacionalno. Bend je bio odličan, oprema vrhunska, nije bilo izgovora. I tada, Šiljo na akustičnoj gitari svira nevjerojatan riff. Gledam u tebe s nevjericom – ti si skočio, naelektriziran. Zvao si iste sekunde Igora da ti donese bilježnicu u kojoj si pisao tekstove. U tvojim rukama, grozničavo si listao i našao tekst. U par minuta, instrumenti su vraćeni iz kombija, mikrofoni namješteni, a traka na magnetofonu spremna. Kratke upute, snimamo samo demo pjesme, pa ćemo kao, raditi na tome kasnije. To je bilo sve, samo ne demo. Čista struja i istresanje iz rukava. Bljesak. Nismo puno dirali, pjesma nije dala. Ništa nije moglo nadigrati tu inicijalnu iskru, ništa. Izašla je takva kakvu smo je snimili, čak je i tvoj vokal ostao kakvog smo uhvatili u toj “skici”. Preskačem sve borbe i izazove, da se ta pjesma uopće pojavi na albumu. Znaš sve, usponi i padovi. Taj dio je potpuno nebitan, neka si ljudi šiju epolete i to je ljudski. Ono što je bitno – taj bljesak je uhvaćen i uspio je u mraku upaliti svjetlo. Imaš Teške boje, najbolju i najslučajniju stvar od svih “slučajnih” pjesama. Putuj, dragi prijatelju…

Što se tiče toga koliko taj riff podsjeća na nešto drugo, mislim da je to zapravo u ovoj pjesmi sve skupa manje bitno. Nije bilo ni vremena ni volje, a ni potrebe za ikakvim plagiranjem… nastala je u dahu. Mislim da postoje autori koji se aktivno bave tim sportom plagiranja do karikature, ali to ovdje nikako nije bio slučaj; plagijat zahtijeva volju, vrijeme i perfidnost, ovdje toga nije bilo ni u tragovima.

Kako se od dobrog riffa napravi pjesma koja preživi vrijeme u smislu koliko je u slučaju “Teških boja” presudilo ono što je već postojalo u Šiljinoj ideji, koliko Bareova interpretacija, a koliko aranžman, ritam, zvuk i produkcijske odluke? Što si kao producent pokušavao izvući iz benda, a što si namjerno ostavio nesavršeno, sirovo ili neispeglano? Postoji li neki konkretan detalj u zvučnoj slici albuma koji publika možda ne primjećuje svjesno, ali bez njega pjesma ne bi djelovala jednako?

BOJAN: Šiljo i Bare su tu bili ključne figure u samom nastanku pjesme, govorimo o tih par minuta u kojima se sve sklopilo. To je onaj rijetki moment kad imaš nešto gdje 2 + 2 postaje 5. To je trenutak koji je ovdje srećom bio zabilježen i koji je glavni kapital Teških boja. Šiljo i Bare su imali tu međuigru koja je lijepo zaiskrila, čak samo s akustičnom gitarom i glasom…

Moram se vratiti na početak priče, Bare i ja smo dogovarali garage rock ploču. Tako sam upao u kombinaciju. Tu je opet kumovao njegov odnos s Ivicom Dusparom, nekadašnjim gitaristom i autorom koji je ostavio dubok trag u ranim Majkama. Duspara je genijalan lik, sav u rock instinktu, a Bare je pratio njegov rad pomno, ali sa sigurne udaljenosti… na površini je ignorirao/defamirao sve bivše članove Majki, ali pouzdano znam da je pažljivo pratio i uglavnom cijenio njihov rad. Moj rad na Dusparinim pločama je bio tu okidač. Uglavnom, trebao sam doći autom po Bareta u moj rodni Novi Zagreb. Vrlo brzo je na vidjelo došlo da je Bare gladan te sirove rock energije. Duspara mu je bio u svakoj drugoj rečenici. Sjeli smo u auto i vozili se satima, Bare je preturao po mojim CD-ovima i slušali smo sve što je htio slušati. Neke CD-ove je bacio preko ramena s komentarom, ovo je šminka, ovo je poza, ovo je prepeglano. Na moje iznenađenje, baratao je velikim dijelom underground muzike, i tu mi se upalila lampica.

Bilo mi je jasno da ga zanima energija u najčišćoj formi. Posljedično tome, moj prijedlog je bio da snimamo sve uživo i na magnetofonsku traku. To nas je međutim na snimanju dovelo odmah u problem, iako su svi bili vrhunski muzičari; Bare nije imao gotove pjesme. Imao je snimke iz prostorije za vježbanje i teku s tekstovima, aranžmani i ostalo, nula bodova… i tako smo u prvu rundu problema ušli naglavačke.

Drugi veliki problem sam bio ja, u to doba sam često zbog posla putovao i radio razne projekte u Rusiji, Max (sin, op. a.) se upravo rodio… u studiju promenada, Bajaga, Jura Stublić, Đuro i Bombaj štampa, Rajko Dujmić… stalno je dolazila ekipa i koliko god je atmosfera bila opuštena, na naplatu je dolazila nefokusiranost. Tu smo imali ups and downs, cijeli projekt je doslovce već bio na izlaznim vratima, nezavršen.

Treći problem, kao posljedica drugog problema, je bio taj, da smo imali sve ljude u bendu koji vuku na svoju stranu. Prirodno kad kormilar zakaže. Srećom, ali baš ono deus ex machina – Teške boje su snimljene i to je i Baretu i meni dalo vjetar u leđa. Ta stvar je skicirana na licu mjesta i takva je izašla i iznijela cijeli album. Nije riješila sve probleme, oni su i dalje kružili oko nas, ali im je bar oduzela uporište. Tu smo zbog muzike. Borba se premjestila kod izdavača, ljudi su očekivali novu pjesmu à la “Gdje je nestao čovjek”, mi im nosimo album s naslovnim singlom koji im zvuči kao šmirgl-papir. Nekako se i to prebrodilo, vjerujem da im je moment puštanja spota na YouTube bio olakšanje, reakcije su bile mahom euforične, uboli smo. Sjećam se i dobronamjernog savjeta Loše iz Plavog orkestra, zvao me da dođem čuti album kojeg su tada snimali negdje u Zagrebu, da čujem kako se to radi, jer ove “Teške boje” i nisu neka stvar. Moram potražiti taj album Plavog orkestra, jer čovjek uči dok je živ.

Studio, karakteri i kreativna kontrola i tvoj pristup kao producenta. Jesi li više Albini, Rubin, Butch Vig ili koji tip producenta? Jer produkcija albuma rock-benda nije samo tehničko snimanje nego i upravljanje različitim karakterima, egima, navikama i predodžbama o tome kako bi glazba trebala zvučati. Kako je izgledao tvoj rad ne samo s Majkama i Baretom na Teškim bojama nego i s drugima? Jesi li češće bio posrednik između glazbenika, čovjek koji predlaže rješenja ili onaj koji zna kada treba prestati intervenirati?

BOJAN: Ja sam doslovce krš od producenta. Ne posjedujem niti jednu od brojnih kvaliteta ovih bogova produkcije koje navodiš, a posljedično nemam ni blizu takvih rezultata. Po mom mišljenju, postoji nekoliko vrhunskih producenata kod nas, koji su digli ljestvicu značajno. Od starijih kolega tu je Duško Mandić. Jura i Pavle iz Svadbasa su genijalci. Imaš Cokija i Berka s nizom svjetskih materijala… zatim ima odličnih ton-majstora koji nekako završe u ulozi producenta prije ili kasnije… pokojni Mladen Škalec bi bio dobar primjer. Eno Altić, Bruno Molnar, Gogo Martinac…

Tehnički dio posla je temelj, tu nema mistifikacije, ali ima eksperimentiranja. Dodaš na to da je kod nas dobra tehnologija za snimanje i produkciju uglavnom bila nepremostivi problem, vječita improvizacija u raskoraku s mogućnostima. I to se čuje, džaba priče. U rijetkim momentima, kad je taj osnovni preduvjet (donekle) zadovoljen, nastupa produkcija. Ona može dati puno, ali može i sve uništiti, a to često i radi. Bendovi su uglavnom imali stav da će ući u studio i da će se tamo “fotošopirati” stvari pa će zvučati bolje.

Realnosti su bile tragikomične, da, snimci će zvučati kao da je nešto rađeno na njima, ali u pravilu je to zbir kompromisa, gdje muzika gubi. Neposrednost prva nastrada, studio je budžetno akustički “sređen”, obično tako da je pretjerano umrtvljen, ali ostavljeni su problemi, tipa stajaći valovi na niskim frekvencijama koji pojedu svu energiju snimke u startu. Muzičari sviraju sa slušalicama, što je potpuno suludi sport. Bubnjaru u slušalice stave prokleti click track koji glumi metronom, a to ima nezgodnu pojavu da ga se ne čuje kad je dobro, udarac bas bubnja ili doboša kad je točno na dobi gdje i treba biti, ga vješto maskira, tako da je bubnjaru noćna mora i mnogi imaju traume od takvog iskustva.

Moj neki pristup svemu, iako ga nisam imao oduvijek, je da probam naći za početak neki jasni, što jednostavniji tehnički put kako ostvariti ono što je bend zamislio. Obično volim čuti stvari u prostoriji za probe gdje bend vježba, gdje su im pjesme nastale. Tu mi ideje obično krenu, i navikao sam vjerovati tim prvim utiscima i posljedičnim idejama. Mislim da treba pokušati sačuvati i zabilježiti tu inicijalnu energiju, isto tako treba i s bendom iskomunicirati, jer se zna dogoditi rascjep između prvobitne ideje autora, onog što trenutno ima kao rezultat u prostoriji, od onog što bi zapravo htio na ploči.

U pravilu me ne zanima plastična kirurgija i volim se baviti nečim što postoji i bez studijske intervencije u većoj mjeri. Istovremeno, nemam problem posegnuti za neortodoksnim metodama da bi dobio nešto posebno na snimkama, ali samo ako mi to omogućuje da nadigram već postojeće odlične ideje. Nema maskiranja. Sviranje i snimanje uživo, cijeli bend. Jedino ispravno, ako je muzika bitna. Imao sam ludu sreću biti ton-majstor kod Boška Petrovića na nekim snimanjima davno u BP Clubu. Taj njihov jazzerski dokumentarizam i dosljednost su mi otvorili uši i naučili me tom zdravom temelju, univerzalno primjenjivom. Snimka Massima u BP klubu s uglavnom Sinatrinim repertoarom mi je strašno dragi moment u vremenu, iako bi se dalo razgovarati o tome koliko je radiofonično ili nije.

Za širu publiku tvoje se ime može povezati s produkcijom velikog rock-hita, ali tvoj je glazbeni put mnogo širi: Lunar, Gone Bald, noise, post-rock i različiti rubni projekti. Kako si uspijevao paralelno postojati u tim naizgled različitim svjetovima i je li ti rad na komercijalno uspješnom rock-albumu otvarao vrata ili te u undergroundu možda činio sumnjivim dijelom establišmenta? I obrnuto, što su ti noise i post-rock iskustvo dali kao producentu što klasična rock-produkcija ne bi mogla?

BOJAN: Stvari su tu poprilično banalne, tehnički aspekt je isti. Što se tiče underground glazbe, ona bi po definiciji trebala biti slobodnija ali, u realnosti – nije. Opterećena je prilično striktnom formom kako što treba zvučati i autori uglavnom čvrsto drže prihvaćeni narativ. Uzor su američke ploče i bendovi, pa to onda obično ide do karikature. Ima izuzetaka, naravno, ali malo. Moji rijetki izleti u komercijalnije vode mi nisu otvarali vrata, nisu ni zatvarali.

Originalni plan mi je bio da će mi komercijalne aktivnosti financirati neku slobodu, u nekoj mjeri i jesu, ali ne kako sam prvotno zamislio… post-rock priča kojoj sam gravitirao prirodno je imala neku romantiku koja mi je bila napeta, ta muzika je bila slojevita i te fore su se redovito prelijevale u komercijalnije snimke… ako ćeš baš tražiti očiti primjer, usred “Teških boja” imaš dio gdje Bare zaziva boga. Taj dio je muzički prilično slojevit i mogao bi biti na bilo kojoj ploči Tortoisea. Mislim da ni prije, ni poslije u opusu Majki nije bilo takvog momenta, možda si utvaram.

Glazbena se povijest uglavnom piše kroz imena izvođača, frontmena i autora pjesama, dok producenti, snimatelji, tonci i ljudi koji razumiju tehnologiju često ostaju u drugom planu. Ti si istodobno glazbenik, bubnjar, producent i čovjek koji poznaje audioindustriju iznutra. Koliko je taj rad danas profesionalno i financijski održiv? Postoji li u Hrvatskoj stvarno tržište za ljude koji znaju oblikovati zvuk ili se još uvijek previše toga oslanja na entuzijazam, prijateljske usluge i nevidljivi rad koji se rijetko naplati onoliko koliko vrijedi?

BOJAN: Meni to apsolutno odgovara, snimatelji, tonci i producenti i trebaju biti u pozadini, idealno u mraku. Mistifikacija našeg posla je totalni promašaj. Postoje ljudi iz branše koji skrivaju otkrića i trikove. Pa daj zamisli da se Nikola Tesla ušutio! Lik napravi generator naizmjenične struje i ono, kao, ovlaš… moje! 🙂

Imaš dvije krajnosti među nama, jedni koji mistificiraju (svoje) formalno stečeno znanje i druge, koji su laici ili amateri koji su došli do znanja svojim putem. Amateri su često stava da je njihov put jedini ispravan i da tamo neka diploma ne znači ništa. Ja se slažem s obje krajnosti, jer kužim logiku i jednih i drugih. Jedino, iskustvo mi pokazuje da iz oba ta suprotstavljena kampa izlazi podjednak broj genijalaca i budala, obično su oni glasni budale.

Rad u audiosvijetu se promijenio, mnogi problemi su riješeni, alat je postao široko dostupan svima. Mistificiranje se sve teže prodaje, a u spektru amatera ima takmaca više nego ikad. Mislim da je to sve skupa odlično, skratio se put od ideje do dobrog (ili lošeg) rezultata. Prosječnim ton-majstorima i producentima je odzvonilo u produkcijama s budžetom. Kao posljedica, najbolji su plaćeni više nego ikad, svi ostali nisu nikad manje zarađivali, ako išta i zarade. To je dosta ljudi okrenulo da se beskompromisno posvete sebi i svom sadržaju, mislim da je to odlično. To bi i političarima želio, nema love, bavite se tim poslom iz ljubavi. Možda bi onda bilo i rezultata.

Jedan od znakova vremena je i da Tonči Huljić peče rakiju. To je siguran posao, ne možeš fulat s alkoholom, iako je pitanje vremena kada će ga i tu AI satrat. Ono što je divno u našem poslu je činjenica da je muzika univerzalna stvar, možeš, pod gore navedenim pretpostavkama, naći posao doslovce bilo gdje. Samo moraš biti lik za to, ni manje ni više. Igrom prilika i nevjerojatne sreće, ja sam svoja znanja (i formalna i amaterska istodobno) uspio upotrijebiti kod velikih proizvođača audioopreme. Radio sam godinama u engleskom SSL-u posao iz snova i taj me posao vodio po studijima širom svijeta, zatim s Yamahom japanskom kompanijom nastalom doslovce iz zvuka, logo su tri unakrsne glazbene vilice… Usprkos mojoj opsjednutosti analognom tehnikom, metamorfozirao sam u digitalnog lika, čim je ta tehnika evoluirala u nezamjenjiv alat. A najveći benefit je to okruženje gdje se sve vrti oko zvuka i muzike, stekao sam prijatelje s kojima me povezuje strast prema muzici.

Generativni alati poput Sunoa i Udija mijenjaju način na koji se glazba stvara, aranžira, producira i distribuira. Iz tvoje perspektive čovjeka koji razumije i svirku i tehničku stranu zvuka, gdje vidiš stvarnu kreativnu vrijednost tih alata, a gdje počinje problem? Je li AI za tebe novi instrument, sofisticirani demo-alat, konkurencija profesionalnim glazbenicima ili nešto što će promijeniti samu definiciju autorstva? I što se događa s vrijednošću ljudske izvedbe, karakterom bubnjara, slučajnom pogreškom ili neponovljivom kemijom benda kad algoritam može proizvesti uvjerljiv rezultat bez ijednog glazbenika u prostoriji?

BOJAN: Treba osvijestiti da je napredak svih AI alata nezaustavljiv. I da eksponencijalno raste. S jedne strane da, ukinut će mnoga zanimanja pa tako i ton-majstore. I autore će skinut, producente već može i to dobro. Dakle, problem je već tu i nećemo ga moći riješiti, već će niknuti dva-tri nova. Dakle, da citiram Spinal Tap: “Neke stvari treba ostaviti neriješene” 🙂

U svemu tome, mislim da se treba okrenuti onom osnovnom, motivu. Pravi autori rade muziku zato što moraju, ne zbog novca nego zbog sebe. Taj ventil im se mora otvoriti, inače im nije dobro. Rade muziku jer ju vole. Pa ajmo raditi muziku koju volimo, neka se AI bavi automatskom muzikom, a mi ćemo stvarati prvenstveno za sebe. Napravi ploču kakvu bi odmah sam kupio i vrtio do iznemoglosti. To je zanimljiv zadatak. Kog boli za to što publika želi, radiš muziku za sebe, pa ako se još nekom svidi, super. Ako ne bude publike, opet dobro.

Sjećam se koncerta grupe Lunar u potpuno praznoj zagrebačkoj Tvornici. Bilo je par ljudi, znali smo im JMBG-ove. Prazno. Super koncert. Uživali. A došli smo taman s europske turneje, navikli na pozornost… neki od tih koncerata s brdom publike su bili na granici mučenja. Kao bonus, AI može biti super isprika za neuspjeh. Svi znate lika iz lokalne birtije koji je bio najbolji nogometaš, bio na probi u Dinamu, potpisao ugovor i sve, ali zli menadžer je sve zeznuo. Novac, slava, sve. Mogao je, ali nije.

U našim krugovima ima bendova koji “nisu uspjeli zbog Huljića”. Yeah, right. Imali su super pjesmu, ali omnipotentno biće Huljić (nomen est omen) je aktivno zvalo sve urednike i zabranjivalo. Kako da ne. Tako će sad i AI zaustaviti super pjesmu… ako imaš super pjesmu, ništa, ali ništa ju ne može zaustaviti. Samo sam sebe možeš zaustaviti glupom spikom. Osim ako ne misliš da je AI bolji, onda bi i trebao AI raditi muziku, pa dovraga sve. I to je legit. Navodim hit grupe Diletanti i njihov hit “Božić dolazi”, snimljen s budžetom od 300 kuna. U eteru godinama, bez greške. Ni cenzura nije radila, jer je nema. Nezaustavljivo.

Digitalna demokratizacija omogućila je gotovo svakome da snimi i objavi album, ali istodobno je glazbeni prostor preplavljen sadržajem, a pažnja publike postala je ograničeni resurs. Ako je danas tehnički lakše nego ikad napraviti glazbu, znači li to da je teže nego ikad napraviti nešto što će ljudima stvarno biti važno? Kako će se promijeniti uloga producenata, studija, diskografskih kuća, streaming-platformi i glazbenih medija i hoće li u toj novoj ekonomiji autentičnost postati stvarna vrijednost ili samo još jedna uspješno upakirana marketinška kategorija?

BOJAN: Nije teže napraviti pjesmu koja je ljudima važna, jednako je kao i prije. Ono što se promijenilo je to što je ljudima važno, a to se dogodilo jer se ljudi stalno mijenjaju… tako je oduvijek, samo je sada brže, veći su skokovi. Ali, tome se ne treba opirati, već prilagoditi. Uvijek kada se čovjek zakoči pred promjenama, stavlja se u folder naziva evolucijski višak. Naravno da je izazov pratiti taj tempo, ali ponavljam, muziku treba raditi zbog sebe.

Ako radiš za druge, onda pogledaj tko su ti ljudi kojima bi se htio svidjeti… ako su to ljudi koji provode sate na TikToku, onda radi muziku za to… imaš prosječno, vrlo kratko trajanje, želju za jakim podražajima, nema vremena za okolišanje, samo refreni. Sve sam ti sad rekao. Mene recimo, takvo nešto ne pali. Ja volim uvode, zaplete, kontrapunktove. Volim filmsku muziku slušati bez filma, bez vizualne sugestije. Napravim si film sam u svojoj glavi. Mislim da je muzika jedna od posljednjih apstraktnih stvari koju čovjek proizvodi, idealno kao refleksiju sebe. Pa onda ako ima publike, super. Plate ulaznicu za koncert, za doživljaj. Kada izađu, ako im je bilo dobro, na krilima su te energije. Imaju manje novaca u džepu, ali više struje u srcu i glavi… moglo bi se dogoditi da taj običaj nestane, i neka nestane – super mi je kad običaji nestaju. Nestanak običaja je znak napretka, to mi je ok. Ne mislim da je svaki napredak dobar, ali i prije mene su se ljudi opirali napretku, pa je napredak ipak došao na svoje. Pa onda i neki novi običaji.

Nezavisna scena nekad i danas. Kad si počinjao svirati i graditi svoj glazbeni put devedesetih u Zagrebu, nezavisna scena funkcionirala je kroz klubove, fanzine, male izdavače, prijateljske mreže, koncerte i fizičku razmjenu glazbe. Danas postoje društvene mreže, streaming, kućni studiji i globalna dostupnost, ali i nestanak dijela prostora, slabljenje fizičkih izdanja i pritisak stalne vidljivosti. Što se doista promijenilo nabolje, a što je nestalo? Imaju li današnji klinci više slobode nego što ste je vi imali ili su samo zamijenili stare prepreke novima i postoji li danas scena u punom smislu riječi sa zajednicom i međusobnom podrškom ili imamo mnoštvo izoliranih izvođača koji pokušavaju pobijediti algoritam?

BOJAN: Izgubio se format albuma, meni omiljen. Nakon toga svodilo se sve onda na pjesmu, pa je album postao naporni višak oko singla. Sad smo negdje na četiri takta i bok. Ja i dalje kupujem ploče i CD-ove, imam pretplatu na Apple Music, koristim i njega za otkrivanje novih stvari, ali i za popunjavanje mojih ozbiljnih rupa i preskakanja među starim stvarima. Baš sam zadovoljan s tim hibridnim pristupom, meni je to sve genijalno. Stvari koje mi nešto znače kupim u fizičkoj formi, LP ili CD, pa čak tu i tamo kazetu.

Volim zvuk ploča jer sam na njih navikao, fora mi je taj medij u svojoj tehničkoj nesavršenosti. Nešto mi radi dobro, pa onda dosta slušam muziku… imam neke svoje rituale oko toga, pa se osjetim povezanijim s muzikom koju volim… one CD kompilacije Wood Feathers & Alluminium, Airfreshener su radile odličnu stvar za bendove na njima, to je bila neka odskočna daska za većinu, danas je to nepotrebno. Znam moment u kojem sam shvatio gdje sve ide… svirali smo kao grupa Lunar u Močvari, prije dosta godina, i bilo nam je baš dobro. Onda sam probao naći neku recenziju koncerta, bio je pun klub, pa sam naivno mislio da će biti neki trag… zanimao me doživljaj iz publike, utisci.

Nije bila niti jedna recenzija, doduše bila je jedna, ali je lik pisao o kiši, prometu i nekim problemima na putu do Močvare, pa onda kratko da je Lunar bio u transu i standardno odličan (tu mi je odmah poskočilo srce), ali onda se prebacio na nezadovoljstvo slabim izborom cuge na šanku. Nakon toga sam vidio da ima brdo najava za raznorazne koncerte, tog je bilo na lopate, a recenzija je bilo malo do nimalo. To se možda promijenilo, bilo bi fora da je. Što se klinaca danas tiče, prepreke su se promijenile, ali su svakako tu, u svom drugom obliku. I trebaju tu biti, klinci će ih nadigrati, uvijek ih nadigraju… ne mora sve biti lako da bi bilo dobro na kraju. Pa neka algoritam radi svoje, a klinci svoje, mogu ti odmah reći da klinci po definiciji pobjeđuju 🙂

Kad pogledaš vlastiti put, od sviranja i alternativnih projekata do produkcije albuma koji je postao dio domaće rock-kulture, što smatraš svojim najvažnijim doprinosom glazbi? Je li to neka pjesma, određeni zvuk, suradnja, bend koji je zahvaljujući tvom radu dobio novu dimenziju ili nešto što publika možda nikada neće povezati s tvojim imenom? I kad bi danas morao ponovno početi od nule, bez postojeće reputacije, kontakata i iskustva, bi li izabrao isti put?

BOJAN: Smatram da nemam nikakav značajni doprinos usprkos pokušajima 🙂 Rezultat je zasad da i dalje obožavam muziku, sve mi je dala. I zanat i prijatelje i ljubav i sve materijalno što posjedujem. U fazi sam kad joj pokušavam vratiti što mi je dala, gledam pomoći gdje mogu i pritom ne pokvariti. Godinama sam držao tečajeve za ton-majstore u Grožnjanu, snimao stvari koje mislim da treba i koje bi nešto dobile mojim angažmanom. Gledajući unatrag, bilo je tu svega, i pogodaka i promašaja, mislim da sam iz svega nešto naučio ali daleko od toga da sam sve naučio… učenje je konstanta u tom poslu. Volim učiti.

Iz raznih faza, razne stvari su mi drage… neke demosnimke volim više nego gotove albume, valjda zbog neposrednosti. Ako bi išta mijenjao, mislim da bi ranije u životu ganjao neposrednost u snimanju i produkciji. Već neko vrijeme radim na mahove na novom materijalu Žana Jakopača… ŠoMazgoon slave. Rekao bih da smo na pola puta, a bit će i hitova. Nevjerojatno ugodno iskustvo, ovo nam je već druga suradnja. U njemu muzika doslovce živi, prima poštu i brije po vrtu.

Što bi savjetovao mladom glazbeniku koji želi stvarati izvan komercijalnih formula, a istodobno od glazbe pokušava živjeti?

BOJAN: Da što prije odvoji ta dva svijeta. Ako ima sreće, da nađe posao vezan na neki način uz muziku, a da svoj rad na muzici drži beskompromisnim i da nikako ne sluša savjete od tipova poput mene.

A tvoj biznis dio oko audio engineering, mimo kad su nam se putevi spleli na fora MyFaceOnTV projektu, što sve još radiš u životima onkraj glazbe?

BOJAN: Bavim se sinom koji je teenager, nastojim ga izlagati raznim iskustvima u muzici i van nje, nježno. Dosta putujemo, imamo neki svoj svijet, planove, projekte i prijatelje.

Jedrenje mi je postala opsesija, zakačen sam strašno. Već par godina obnavljam jedan stari brod s dva jarbola. Planiram biti gusar, vidim neke poslovne prilike u tom sektoru.