Meri Cetinić: „Agentica Gladys Knight htjela je da snimim album na engleskom“

Meri Cetinić održat će koncert 6. studenoga 2026. u zagrebačkoj Tvornici kulture, gdje će se ponovno susresti s publikom koja je uz njezine pjesme odrastala, ali i s novim generacijama koje u njima pronalaze vlastite razloge za slušanje

Meri Cetinić na pozornici / Foto: Andrej Bunić/Laudato TV

Malo je pjevačica na domaćoj glazbenoj sceni čiji se vokal i glazbeni senzibilitet tako lako povezuju s mediteranskim podnebljem kao što je to slučaj s Meri Cetinić. Od prvih uspjeha do danas, njezine su pjesme ostale prepoznatljiv spoj emocije, melodije i dalmatinskog duha, a mnoge od njih već su odavno postale dio kolektivnoga glazbenog pamćenja. ”More”, ”Samo simpatija”, ”Ti si moj san”, ”Četiri stađuna”, ”Ljubav si moja zauvik”, ”Gorka rijeka”, ”Budi dobra prema njemu”, ”U prolazu”, ”Potraži me u predgrađu”, ”Konoba”, ”Lastavica”, ”Gardeline moj”, ”Dome moj”, ”Zemlja dide mog”… samo su neke od pjesama koje su obilježile njezinu karijeru i ostale prisutne u životima brojnih slušatelja.

Meri Cetinić održat će koncert 6. studenoga 2026. u zagrebačkoj Tvornici kulture gdje će se ponovno susresti s publikom koja je uz njezine pjesme odrastala, ali i s novim generacijama koje u njima pronalaze vlastite razloge za slušanje. Veliki glazbeni talent pokazala je vrlo rano. Sa samo četrnaest godina pobijedila je na Splitskom proljeću s pjesmom ”Warm and Tender Love”, sa sedamnaest postala pjevačica grupe Che, potom je nastupala s Delfinima, a onda postala zaštitni znak kultne grupe More. Nakon godina provedenih u bendu, odlučila je krenuti vlastitim putem i izgraditi jednu od prepoznatljivijih ženskih autorskih i izvođačkih karijera na ovim prostorima. Iza uspješne karijere, međutim, stoji i život obilježen teškim osobnim iskustvima, nakon kojih je Meri ostala privržena jednostavnim stvarima i vrijednostima koje ne ovise o estradnom uspjehu.

Splitsku turističku vrevu i užurbanost glazbene scene s vremenom je zamijenila rodnim Blatom na Korčuli, odabravši mirniji život daleko od stalne javne izloženosti. I danas nastoji sačuvati vedrinu i zahvalnost za ono što joj život pruža. Kako sama kaže: „Čovjek ima puno razloga za sreću, a ja je crpim iz prirode, glazbe i ljudske dobrote.“

Nisam se nikad bojala samoće, ona je bila sastavni dio mog života. Bila je nazočna u mnogim segmentima, kad stvarate, na putovanjima… Čak sam o tome napisala i pjesmu, “U samoći prolazi mi vrime“.

 Meri, jesu li na otoku preduge zime?

Ne, svako godišnje doba ima svoju draž. Zimi je tiše, mirnije, zaželite se zime nakon dugog, pretoplog ljeta.

Može li čovjek doista naučiti uživati u samoći ili s vremenom samo izgubi strah od nje?

Nisam se nikad bojala samoće, ona je bila sastavni dio mog života. Bila je nazočna u mnogim segmentima, kad stvarate, na putovanjima… Čak sam o tome napisala i pjesmu, “U samoći prolazi mi vrime“.

Što je teže sačuvati kroz godine, bliskost ili slobodu?

Za slobodu sam se izborila odavno, ali onu pravu, istinsku bliskost imala sam s mojom kćeri Ivanom, i to mi jako nedostaje.

Kad ste već spomenuli kćer Ivanu, u kratkom vremenu izgubili ste dvije najvažnije osobe u životu. Osim Ivane, i brata Antu. Čovjek s vremenom nauči živjeti s gubitkom, ali kako nakon takvih odlazaka pronaći smisao življenja?

Brat Ante odavno je otišao živjeti u Nizozemsku i osim nekoliko godina zajedničkog rada osamdesetih, malo smo se viđali. Ali njegova želja je bila da ga sahranimo u Blatu na Korčuli, i sad tu počiva s našim roditeljima i s mojom Ivanom. Težak je put dok se naučimo živjeti bez najdražih, mogu reći da sam bila jedna s mojom Ivanom i neka druga nakon njezina odlaska. Zahvalni ste za sve što ste od njih naučili i imali, i to nam daje smisao za dalje. Ljubav nikad ne prestaje.

Meri u osamdesetima

Vaše su pjesme prepune melankolije. Jeste li ikada pokušali pobjeći od nje ili vam je upravo melankolija svojevrsno glazbeno utočište?

U meni je oduvijek postojala ta melankolija i nekakva tuga usprkos života na sceni i uzbudljive karijere, prepune snimanja, turneja, koncerata. Ne znam to objasniti. I na tu temu sam skladala pjesmu ”Samo tuga ostaje”.

Pjevali ste o ljubavi na mnogo različitih načina. Čini li vam se da je ljubav danas nekako tiša ili je samo drukčije razumijemo?

Ljubav je uvijek kod mene bila pokretač, bila tužna ili sretna ljubav. I kroz patnju osjećamo ljubav. Svijet bez ljubavi ne vodi ničem dobrom; možda danas nije tiša, možda je ima manje.

Već sa sedamnaest godina krenuli ste na turneju po tadašnjem Sovjetskom Savezu sa skupinom Delfini. Bila su to znatno konzervativnija vremena. Je li bilo roditeljskog negodovanja ili straha kada ste tako mladi krenuli na put?

To su bili nekadašnji splitski Delfini i u grupi je bas gitaru svirao moj brat Ante. Svi ostali članovi stalno su dolazili kod nas doma i valjda je moj otac imao dovoljno povjerenja u njih i mene kad me je pustio tako mladu na tako daleku turneju.

Kad već govorimo o toj turneji, uvijek me zanimalo kako su izgledali nastupi naših glazbenika iza Željezne zavjese? Kakvu ste publiku tamo zatekli i kako su vas doživljavali?

Mi smo tada za njihovu publiku bili progresivni i svojevrstan dašak Zapada. Sjećam se ogromnih dvorana punih oduševljenih slušatelja. Svaki grad, i veći i manji, imao je prekrasnu koncertnu dvoranu i, sjećam se, iza pozornice po nekoliko najboljih koncertnih klavira. Sjećam se i prekrasnih dućana u kojima ste mogli naći najljepše uvezana notna izdanja velikana klasične glazbe. Na jednoj turneji pjevala sam sama za klavirom Jesenjinovu pjesmu o majci. U nekim krajevima bilo bi oduševljenje u dvorani, ali kad smo došli u Baltičke zemlje, jedva su mi zapljeskali. Također, kad sam bila prvi put s Delfinima, pjevala sam pjesme Janis Joplin, Beatlesa… Organizatori su bili bijesni i htjeli su me vratiti kući, ali na zadnjem koncertu gdje su trebali odlučiti idem li doma, otpjevala sam jednu njihovu poznatu pjesmu (a la “Lastavica”) i publika me je oduševljena vraćala sedam puta na pozornicu! Nakon toga su ipak odlučili da ostajem.

Meri u Blatu 26. travnja na Sv. Vicenca koncertu

Otprilike u to vrijeme upoznali ste Slobodana Kovačevića, s kojim ste osnovali ste grupu More, a istoimeni singl postao je veliki hit. Riječ more ponavlja se čak 61 put u gotovo šest minuta trajanja pjesme. Jesu li današnji kratki formati suzili prostor za razvoj glazbene ideje i time osiromašili pjesme?

Da, upoznali smo se na Pedagoškoj akademiji u Splitu gdje smo oboje studirali. Ja sam uvijek svirala i pjevala između satova predavanja, a on je imao ideju da osnuje novu grupu i tako je nastala grupa More. Naš prvi singl i pjesma ”More” ujedno je i prva skladba koju sam snimila u studiju. Sjećam se tog snimanja kao da je bilo jučer. Instrumental smo snimali svi skupa, ja klavir, Vjeko Benzon bubnjeve, Slobo Kovačević bas i Dalibor Jurašin gitaru. I vokal smo snimali svi zajedno, bez ponavljanja i ispravljanja. Ja sam pjevala solo, a prateće Slobo, Mare, Oliver i Dale! To je zbilja fenomen da se tako veliki hit i refren oslanja na samo jednu riječ. Ja to nikad nisam brojila i doživljavam to ponavljanje riječi more kroz tu melodiju i harmoniju kao nekakvo valjanje valova, dovoljno je snažno i ne osjećam potrebu ni za kakvim dodatnim riječima. Samo trajanje neke skladbe ne određuje njenu vrijednost.

Što vam najviše nedostaje iz vremena kada ste tek počinjali graditi karijeru?

Kad sam ja počinjala svoju glazbenu karijeru to je bila čista ljubav i zanesenost glazbom, njenom snagom, emocijom koju sam doživljavala dok sam pjevala ili stvarala. U tom svijetu sam se osjećala potpunom, davala mi je more mogućnosti da se izrazim i da se uvijek osjećam lijepo. Taj odnos prema glazbi sačuvala sam i danas, daje mi motiv da i dalje nastupam upravo za to jer vjerujem da dobra glazba mijenja ljude, potrebna im je i čini ih sretnijima.

Album sam nazvala Ja sam žena po naslovnoj skladbi i postao je prvi ženski pop-autorski album, dostigao tiražu od 500 tisuća primjeraka i bio prvi dijamantni album kod nas.

Nakon pet godina provedenih u grupi More odlučili ste krenuti samostalnim putem. Tada je ženama bilo teže uspjeti u svijetu glazbe kojim su uglavnom dominirali muškarci. Možete li povući paralelu s današnjim vremenom?

Kod mene je uvijek bio nazočan veliki entuzijazam, želja i volja da stvaram i nisam nikad primjećivala da sam za nešto zakinuta zato što sam žena. I ja sam sama uglavnom uvijek surađivala s muškarcima, bilo kao autorima, glazbenicima ili pratećim bendom. Uvijek sam se osjećala skroz ravnopravna s njima. Dapače, mnoge ideje, inicijative za pojedine projekte kretale su od mene. Bila je i sretna okolnost što sam imala brata Antu u tim prvim danima solo karijere s kojim sam ostvarila divnu suradnju i gotovo smo sami realizirali moje prve solo albume. Od žena sam najviše voljela surađivati sa svojom kćeri Ivanom, jer je bila vrlo talentirana, originalna, rado sam joj prepuštala prateće vokale, uvažavala njezine ideje za poneke aranžmane. Danas ima puno više žena autorica, ali kao i uvijek najvažniji su talent i znanje bez obzira na spol.

Svoj prvi solo album, jednostavno nazvan Meri, snimili ste u bratovu stanu u Nizozemskoj. Koliko je Ante, kao glazbenik, snimatelj i producent, oblikovao vašu karijeru?

Prvi album Meri 1979. godine snimali smo u Zagrebu u studiju Jadran filma. Ante je došao iz Nizozemske i kod nas doma u Splitu osmislio i ispisao sve aranžmane, koje smo onda realizirali i snimili u studiju s tadašnjim najboljim zagrebačkim glazbenicima. Album je bio vrlo uspješan i dostigao je zlatnu tiražu. Nakon njega, brat Ante i splitski novinar Ivica Flesch nagovorili su me da trebam napraviti sljedeći album sa svojim autorskim pjesmama. Krenula sam raditi i uskoro sam imala dovoljno svojih skladbi za novi album. Ante nije htio više raditi s drugim glazbenicima jer je bio multiinstrumentalist, pa je odlučio oformiti vlastiti studio u stanu u kojem je živio u Arnhemu, Nizozemska. Došla sam u njega s vlastitim skladbama, snimili smo sva dema i vratila sam se u Split, a Ante je sljedećih mjeseci radio na produkciji i aranžmanima. Kad je bio pri kraju, ponovno sam otišla kod njega u Arnhem i snimili smo sve moje vokale. Stan je bio prepun instrumenata, veliki klavir, veliki studijski magnetofon i oprema, i sjećam se da smo spavali po podu jer nije bilo mjesta. Ante je snimke i masterirao, i potom smo sve odnijeli u bivši Jugoton, koji je album i izdao 1980. godine. Nazvala sam ga Ja sam žena po naslovnoj skladbi i postao je prvi ženski pop-autorski album, dostigao tiražu od 500 tisuća primjeraka i bio prvi dijamantni album kod nas. Ante je svakako u to prvo vrijeme moje samostalne karijere imao veliku ulogu, jer sam s njim i sljedećih godina snimila još nekoliko albuma. Njegova produkcija, snimke i aranžmani bili su na najvećoj mogućoj razini.

Postoji priča vezana uz vašu sumještanku Jasnu Zlokić prema kojoj ste upravo vi zaslužni za njezinu promociju jer ste odustali od ponuđene Runjićeve pjesme “Nina, nana (Spavaj mi ti)”. Drži li ta priča vodu ili pripada kategoriji onih estradnih legendarnih bajki koje s vremenom postanu veće od stvarnosti?

Istina je da su mi Zdenko Runjić i Jakša Fiamengo pripremili za Splitski festival 1982. pjesmu “Nina nana”. Zdenko je bio strašno uzbuđen kad mi ju je pokazao, valjda svjestan kakvu mi je veliku pjesmu napisao. Ja sam u to vrijeme imala menadžersku ekipu, koji su valjda htjeli da na festivalu otpjevam nešto lakše, komercijalnije, i ja sam ih, nažalost, poslušala i odbila Zdenka. Sjećam se da sam prije Festivala snimila demo-snimku za “Nina nanu” i u studiju, dok sam pjevala, Jakša Fiamengo je zaplakao od ushićenja. Bili su jako razočarani kad sam rekla da je ipak neću pjevati na festivalu i, koliko znam, Momčilo Popadić je Zdenku rekao da ima jedna mlada pjevačica iz Vele Luke koja bi je mogla otpjevati. To je bila Jasna Zlokić, i tako je dobila priliku za svoj debitantski nastup na Splitskom festivalu. Ja sam tu pjesmu snimila već sljedeću godinu na svom albumu Prašina sa puta, i to je bio album godine za ženskog izvođača te 1984. godine.

Malo ljudi zna da ste 1983. godine, prije odlaska na kanadsku turneju, pozvani u policijsku postaju na obavijesni razgovor, gdje vam je vrlo jasno sugerirano da je pogubno pjevati među hrvatskim iseljenicima jer bi to moglo utjecati na vašu daljnju karijeru. Zbog čega ste ipak odlučili riskirati?

Da, pozvana sam bila 1983. na Folklorni festival u Kanadi, zvali su me iz Croatian Colo& Tamburitza da budem njihov gost i otpjevam nekoliko svojih hitova. Večer prije putovanja nazvao me je telefonom muški glas i predložio da se ujutro nađemo kad stignem u Zagreb. Našli smo se u kavani obližnjeg hotela i on me je upozoravao da ne idem u Kanadu, jer će tamo biti hrvatske zastave i naši iseljenici. Nisam smatrala da je neki rizik ako odem među naše ljude i otputovala sam. I kasnije su me više puta zvali na nekakve obavijesne razgovore u Zagrebu, jer su me početkom osamdesetih kad su počeli izlaziti moji hitovi ”Lastavica”, ”U prolazu”, ”Čet’ri stađuna” sve češće zvali naši hrvatski iseljenici da im dođem pjevati u Kanadu, Australiju… Otišla bih, ali kazne je ipak bilo. Znam iz prve ruke od nekih radijskih urednika da se tražilo skidanje mojih pjesama s radija, kolale su neke čudne i netočne priče o meni.

Dugo nisam dobivala nikakav odgovor, a onda sam nakon desetak godina saznala da su moju pjesmu “Dome moj” snimili Erik van Neygen i Sanne u Belgiji, da se zove “Veel te mooi“ i da je bila pjesma godine 1990., osvojila zlatnu tiražu i postala jedan od najvećih belgijskih klasika!

Vjerujem da će se mnogi složiti kako “Zemlja dide mog” pripada među najljepšim hrvatskim domoljubnim pjesmama. Danas, s odmakom od više od tri desetljeća, je li Hrvatska ispunila vaša očekivanja?

Hrvatska se jako promijenila od tih teških, ali slavnih dana. Ali ja joj još uvijek pjevam s istim zanosom i ljubavi. Pjesma ”Zemlja dide mog” s godinama je sve snažnija i jača. Hrvatska je mlada država i ljudi trebaju još puno toga naučiti kako je čuvati i brinuti se za svoje. Mi smo prelijepa zemlja i na meti smo mnogih, ali baš za to treba povjerenje davati domoljubima i ljudima koji će znati i htjeti upravljati sa svim blagom koje posjedujemo.

U jednom ste trenutku imali priliku živjeti američki san, ali ste odustali od inozemne karijere i vratili se kući. Što je na kraju presudilo?

Da, nuđeno mi je čak i snimanje albuma mojih pjesama na engleskom u Los Angelesu i to mi je nudila agentica čuvene Gladys Knight. Iza sebe sam već imala nekoliko albuma, puno koncerata, turneja, hitova i nisam imala toliku ambiciju počinjati sve ispočetka u Americi, gdje postoji tisuće fenomenalnih pjevača i autora. Ali, najveći je razlog bila moja Ivana, koja je tada bila u Splitu i trebala je krenuti u školu. U jednom trenutku sve sam ponude zanemarila i vratila se doma. Mislila sam da ću se jednom vratit, ali život je krenuo u drugom smjeru.

Unatoč povratku kući, međunarodni uspjesi nisu vas zaobišli. Pjesma “Dome moj”, koju ste izveli na Splitskom festivalu 1989., godinu je dana poslije dobila belgijski prepjev u izvedbi bračnog para Sanne i Erika van Neygena. Kako je došlo do te suradnje?

Da, nakon Splitskog festivala 1989., gdje sam pjevala vlastitu skladbu ”Dome moj”, zvali su me u Zagreb, u Jugoton, da dam dozvolu nekome tko bi htio snimiti tu moju skladbu u inozemstvu. Iako sam pristala i potpisala dozvolu, nije mi rečeno tko bi to bio. Dobila sam neki honorar i, budući da je uskoro počeo rat u Hrvatskoj, ja više o tome nisam razmišljala. Tek kad je rat završio, sjetila sam se te pjesme i krenula tražiti tko ju je snimio i gdje. Dugo nisam dobivala nikakav odgovor, a onda sam nakon desetak godina saznala da su je snimili Erik van Neygen i Sanne u Belgiji, da se zove “Veel te mooi“ i da je bila pjesma godine 1990., osvojila zlatnu tiražu i postala jedan od najvećih belgijskih klasika! Od bivšeg Jugotona i kasnije Croatia Recordsa nisam nikad dobila nikakvu obavijest o tome. Belgijanci su mi poslali singl njihove verzije i nakon puno godina sam od njih saznala da su u vrijeme najveće popularnosti te pjesme u Belgiji dobili nekakav faks u moje ime gdje tražim da mi se isplati sav autorski honorar jer zbog rata u Hrvatskoj namjeravam pobjeći u Nizozemsku, što je potpuna laž i besmislica! Nažalost, taj „fantomski“ faks još stoji kod Belgijanaca u priči o nastanku te pjesme i njenom velikom uspjehu. Nisam ih uspjela uvjeriti da ja to nikad nisam poslala (u to vrijeme još nisam ni znala tko mi je snimio pjesmu), vjerojatno zato što im je to nevjerojatno, a i zato što je honorar poslan, ali na čiji račun, nisam saznala – na moj nije!

 “Četiri stađuna” stigla su čak do Japana, gdje ih je Izumi Yamaguchi otpjevala na hrvatskom i uvrstila na album. Kako je jedna dalmatinska pjesma pronašla svoj put do Japana?

Koliko znam, netko je japanskoj pjevačici Izumi Yamaguchi dao da presluša kazetu s hrvatskim pjesmama. Od svega što je čula, njoj se najviše svidjela pjesma “Čet’ri stađuna“ u mojoj interpretaciji. Odlučila ju je uvrstiti u svoj repertoar i to na hrvatskom jeziku, snimila ju je kao broj 1 na svom albumu. Bila je dva puta u Splitu, jer je imala veliku želju da me upozna, srele smo se i upoznale, osjetile smo prijateljstvo kao da se znamo oduvijek. Čak smo nastupile u splitskom HNK-u, ja sam je pratila na klaviru, a ona je otpjevala ”Čet’ri stađuna” na hrvatskom jeziku!

Danas se često govori o povratku starih pjesama. Mislite li da se publika vraća tim pjesmama zato što su bolje ili zato što joj nedostaje vrijeme iz kojeg dolaze?

Vjerojatno su starije pjesme bile kvalitetnije jer su iza njih stajali pravi autori i umjetnici, ljudi koji su stvarali s dušom i iskrenošću. Možda nekima nedostaje i vrijeme u kojem su nastajale, možda ih uz te pjesme vežu uspomene, ljubavi i neka osobna iskustva. Suvremenim pjesmama često nedostaje prepoznatljiv autorski pečat, sve se odvija prebrzo, uz mnogo računalne tehnologije, a čini mi se da se smanjila i navika pozornog slušanja. Prolazi svašta, ali ono što pjesmi daje pravu vrijednost, kvaliteta glazbe, stihova i izvedbe, ostaje i traje. Sve ostalo brzo se zaboravi.

Oliver je uvijek bio veoma omiljen i voljen zahvaljujući svojoj ogromnoj sposobnosti za interpretaciju, muzikalnošću, ali i vrhunskim pjesmama koje su mu pisali veliki autori, poput Runjića, Fiamenga, Gibonnija, Popadića, Zuppe. Možda se danas malo pretjeruje, jer se dovođenjem mnogobrojnih pjevača da ih pjevaju pomalo gubi ekskluzivnost i vrijednost tih pjesama.

Kad biste danas dobili potpuno slobodne ruke za snimanje albuma, bez očekivanja diskografa, radija i publike, bi li taj album zvučao kao Meri koju poznajemo ili kao nešto što od nje možda uopće ne očekujemo?

Nisam nikad ni radila po očekivanjima diskografa, radija, čak ni publike, iako je, na kraju, ipak njima namijenjeno i bez odobravanja publike ne bi to ništa značilo. Radila sam ono što sam osjećala i znala, i nastojala sam u tome imati slobodne ruke. Za sada nemam namjeru više snimati nove albume, ali nikad se ne zna. Ako i bude nešto novo, bit će opet moja duša koja pjeva!

Blato i Velu Luku dijeli tek nekoliko kilometara, a vas i Olivera, osim blizine rodnih mjesta, povezivala je i glazba. Dobro ste se poznavali i surađivali. Mislite li da se nakon njegove smrti u nekim stvarima ipak pretjeralo?

Oliver je uvijek bio veoma omiljen i voljen zahvaljujući svojoj ogromnoj sposobnosti za interpretaciju, muzikalnošću, ali i vrhunskim pjesmama koje su mu pisali veliki autori, poput Runjića, Fiamenga, Gibonnija, Popadića, Zuppe. Ljudi su još uvijek vezani i za njega, i sve te divne pjesme. Možda se malo pretjeruje, jer se dovođenjem mnogobrojnih pjevača da ih pjevaju pomalo gubi ekskluzivnost i vrijednost tih pjesama.

Prošle ste godine dobili Porin za životno djelo. Kada bi Vaša biografija mogla stati u jednu pjesmu, koja bi to bila?

Hvala za Porina, bila sam zaista dirnuta kad su mi javili da ću ga dobiti! Nema samo jedne pjesme, većina mojih autorskih pjesama nastaje i ima u sebi nešto od moje biografije. Nisu biografske potpuno, ali mi je uvijek neki događaj, detalj, osoba, osjećaj bio nekakav motiv da sjednem za klavir ili gitaru, i dogodi se pjesma. Neke mašta malo izokrene i napravi neku novu, izmišljenu priču, ali pjesma je uvijek bila moj ventil i spona sa svijetom.

Meri Cetinić – istinska diva hrvatske popularne glazbe / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Za kraj, zanima me zašto ste za zagrebački koncert odabrali Tvornicu kulture, kultno mjesto domaće rock-scene, a ne, primjerice, Lisinski, koji se možda na prvi pogled prirodnije povezuje s vašim glazbenim opusom?

Organizatori iz Tvornice kulture su mi se javili i izrazili želju da održim koncert u njihovoj dvorani. Zadnji put sam tamo imala koncert 2003. godine. Postoji čak i televizijska snimka, gosti su mi bili Oliver, Tedi, Kumpanji… Ovaj put je to u jednoj akustičnoj, intimnijoj atmosferi; sama sviram klavir, a vokalno me prate i nadopunjuju četvero mladih iz Blata na Korčuli (Ines Novaković, Ana Baničević, Ivan Dominik Sardelić i Martina Padovan). Divna, mlada, talentirana ekipa s kojima je užitak surađivati.