Namjenska glazba hrvatskog TV etera

Nije tek jedna vrsta namjenske glazbe i gledateljskog, tj. slušateljskog pamćenja prolazila kroz oči, nego i kroz uši

Generacije odrastale uz jugoslavensku i hrvatsku televiziju ne sjećaju se nužno slika iz Dnevnika ili Kviskoteke, ali su im nekoliko glazbenih taktova koji su ih najavljivali zasigurno zapeli u memoriji. Špica bi utoliko bila zvučni potpis emisije, često dugovječniji od same emisije, već zbog svoje kratke i repetitivne forme.

Informativni program Televizije Zagreb počeo se razvijati još 1956. godine, kada je 29. studenoga emitirano prvo izdanje Dnevnika u sklopu eksperimentalnog programa. Početkom 1959. emitiranje Dnevnika preuzela je Televizija Beograd u okviru zajedničkog programa Jugoslavenske radiotelevizije (JRT). Televizija Zagreb ponovno je počela emitirati vlastiti Dnevnik utorkom u siječnju 1967., dok je redovito emitiranje obnovljeno 1. listopada 1968. godine. Pet godina kasnije, 1973., Dnevnik Televizije Zagreb uveo je stalne voditelje, koji su s vremenom postali zaštitna lica emisije. Uz špicu, naravno.

Zanimljivo je da se logika „posuđene” glazbe za najave provlači kroz cijelu povijest domaće televizije, ne samo kod zabavnih formata nego i kod igranih serija. Jedan od najpoznatijih primjera kultni su Smogovci, čija je najavna špica koristila glazbu Elmera Bernsteina iz filmskog vesterna Sedmorica veličanstvenih. Problemi s autorskim pravima postali su posebno vidljivi prilikom pripreme starijih televizijskih naslova za ponovno prikazivanje. Naime, reguliranje prava za izvorno emitiranje nije nužno podrazumijevalo i pravo na sve buduće načine korištenja audiovizualnog djela. Upravo su Smogovci postali jedan od reprezentativnih primjera naknadnog reguliranja glazbenih prava iz HRT-ova arhiva, a taj je postupak uspješno završen 2013. godine. Sve se to događalo mnogo prije današnjih rasprava o špicama nastalima uz pomoć umjetne inteligencije.

Suvremeni primjer ulaganja u orkestralnu izvedbu prepoznatljive televizijske teme špica je Dnevnika Nove TV. U listopadu 2023. predstavljena je nova verzija melodije koja je pratila emisiju već 18 godina. Novi aranžman potpisuje pijanist i skladatelj Matej Meštrović, koji izvodi i klavirsku dionicu, dok ostatak skladbe izvodi 38 članova Zagrebačkog simfonijskog orkestra. Snimka je nastala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Riječ je, dakle, o novoj orkestralnoj interpretaciji postojećeg televizijskog glazbenog identiteta.

Malo koja domaća emisija ilustrira zanimanje gledatelja za televizijske špice bolje od Kviskoteke. Kviz je Televizija Zagreb emitirala od 1980. do 1995. godine, a prve četiri sezone vodio ga je Ivan Hetrich. Godine 1984. voditeljsku je ulogu preuzeo Oliver Mlakar, s kojim je emisija ostala najviše povezana u kolektivnom pamćenju gledatelja. O glazbi koja je pratila Kviskoteku i danas se raspravlja na internetskim forumima. Među skladbama koje gledatelji povezuju s emisijom spominje se Supertrampova “Child of Vision”, dok se uz najave natjecatelja povezuje i instrumental “623” britanskog benda Classix Nouveaux. No bez uvida u izvorne snimke i dokumentaciju o korištenoj glazbi te identifikacije valja uzeti s rezervom. Upravo takvi primjeri pokazuju koliko televizijska glazba može ostati u kolektivnom pamćenju, čak i kada podaci o njezinu podrijetlu i autorstvu nisu lako dostupni.

Dok su neke emisije posezale za stranim hitovima, glazbu za igrane i dokumentarne TV serije uglavnom su pisali domaći skladatelji naviknuti na rad za film i kazalište. Jedno od najvažnijih imena tog segmenta zasigurno je Alfi Kabiljo, skladatelj, dirigent i aranžer čiji je opus obuhvatio glazbu za desetke filmova i brojne televizijske produkcije, uključujući serije poput Nikole Tesle (1976.) i Nepokorenog grada (1981.). Za Nepokoreni grad Kabiljo je skladao oko 20 sati glazbenog materijala za 14 epizoda, a njegova uvodna tema pratila je animiranu špicu Nedeljka Dragića, obilježenu himničnim fanfarama. Kabiljo je bio i skladatelj glazbe za dječje TV serije poput Zdravo maleni i Sedmog kontinenta te dugogodišnji stvaratelj zvučnog identiteta domaćih mjuzikala, prvenstveno Jalte, Jalte. Preminuo je u travnju 2025., u 90. godini.

Među skladateljima čiji je rad bio povezan s televizijom ističe se i Arsen Dedić, čiji je opus obuhvaćao glazbu za različite audiovizualne produkcije. U novije doba posebno je zanimljiv primjer Krešimira Mišaka, poznatog ponajprije kao dugogodišnjeg autora i voditelja emisije Na rubu znanosti te pjevača i gitarista rock-benda Hakuna Matata. U intervjuu za Glazbu.hr Mišak je otkrio da je zajedno s Marom Marketom napravio špicu emisije Na rubu znanosti, ali i špicu prvog satelitskog programa Hrvatske televizije te glazbene špice za još desetak do petnaestak televizijskih emisija. Spomenuo je i rad na glazbi za emisiju Čemu služi knjiga te dokumentarac Nebo NLO. Njegov primjer otkriva manje poznatu dimenziju domaćeg televizijskog glazbenog autorstva, koje često ostaje u sjeni prepoznatljivih lica i sadržaja programa.

Franšize su u novom dobu znatno promijenile posao televizijskih skladatelja. Najveća promjena u odnosu na doba Kviskoteke i Smogovaca nije nužno stilska, nego strukturna jer velik dio najgledanijih zabavnih emisija današnjice više nije domaći autorski proizvod, nego licencirani međunarodni format koji uključuje unaprijed definirana produkcijska pravila, vizualni identitet, a nerijetko i glazbene elemente. Kviz Potjera hrvatska je inačica britanskog formata The Chase, koji se na ITV-u prikazuje od 2009., dok je Superpotjera nastala prema formatu Beat the Chasers. Isti obrazac vrijedi za velik dio zabavnog programa posljednjih desetljeća. „Supertalent” je hrvatska verzija međunarodne franšize Got Talent, MasterChef se temelji na istoimenom međunarodnom formatu, a Tvoje lice zvuči poznato licencirana je verzija španjolskog formata Your Face Sounds Familiar. Ples sa zvijezdama posebno je zanimljiv primjer jer je mijenjao domaćeg nositelja televizijskih prava, od HRT-a, preko Nove TV, do najavljenog povratka na HRT u listopadu 2026. godine. Drugim riječima, međunarodne televizijske franšize promijenile su i način oblikovanja zvučnog identiteta emisija. Umjesto da se glazba nužno naručuje od domaćeg skladatelja, ona može biti dio licenciranog produkcijskog paketa ili podlijegati pravilima međunarodnog vlasnika formata. Prostor za lokalno glazbeno autorstvo tako ovisi o uvjetima pojedine licence i produkcijskim odlukama televizijske kuće.

Gdje domaći skladatelji još pišu? Autorska glazba namijenjena domaćoj televizijskoj produkciji nije nestala, nego svoje mjesto i dalje pronalazi prije svega u dokumentarnom i igranom programu. Nasljeđe skladatelja poput Alfija Kabilja pokazuje koliko je izvorna glazba desetljećima bila važan dio televizijskog pripovijedanja. Paralelno, HRT kao javna radiotelevizijska kuća i dalje njeguje vlastitu glazbenu produkciju kroz svoje ansamble i naručivanje novih skladbi. Simfonijski orkestar HRT-a surađuje s hrvatskim skladateljima, a među njegovim rezidencijalnim autorima u sezonama 2023./2024. i 2024./2025. bio je Vjekoslav Nježić. Orkestar također izvodi nova djela mladih skladatelja, poput Lovre Stipčevića, čija je skladba Cataplexis praizvedena u listopadu 2024. godine. Riječ je, doduše, prvenstveno o koncertnoj, a ne televizijskoj glazbi, no takva praksa pokazuje da HRT i dalje održava institucionalnu infrastrukturu za autorsko skladanje. U televizijskom programu prostor za izvorno stvaralaštvo ovisi o produkcijskim potrebama i karakteru pojedinih emisija. Noviji primjer ulaganja u prepoznatljiv zvučni identitet ostaje orkestralna verzija špice Dnevnika Nove TV iz 2023., čiji je novi aranžman potpisao Matej Meštrović. Taj primjer pokazuje da televizijske kuće još uvijek mogu ulagati u kvalitetnu instrumentalnu produkciju i prepoznatljivu glazbenu interpretaciju, čak i kada ne naručuju potpuno novu izvornu skladbu.

Za jingleove i zvučno brendiranje pojedinih novijih zabavnih emisija, poput Zvijezde pjevaju ili jutarnjih programa, podaci o autorstvu nisu uvijek jednostavno dostupni javnosti. Razvoj digitalnih glazbenih biblioteka, platformi poput Splicea i alata generativne umjetne inteligencije pritom otvara nove mogućnosti proizvodnje televizijske glazbe, često uz manje troškove i kraće produkcijske rokove. No koliko se takva rješenja već koriste u domaćem televizijskom prostoru, teško je utvrditi bez transparentnih podataka o autorstvu pojedinih špica. Ono što je izvjesno jest da se način stvaranja, nabave i korištenja namjenske glazbe mijenja, a s njime i vidljivost skladatelja čiji su radovi desetljećima oblikovali prepoznatljiv zvuk televizijskog programa.

A rješenja su, kao i vremena, sve brža i brža.