Mišo Kovač - Nikoga nismo voljeli tako...

Čak i kad su ga snašli užasi osobne tragedije, umjesto cendranja i kenjkanja, bio je drzak, jezičav i tako prokleto svoj

Napustio nas je Mišo Kovač. Preminuo je u Splitu 31. listopada, a da nije abdicirao već do kraja za svoje fanove ostao Kralj.  Točnije, jedini koji je imao pravo – kako sam to odavno zapisao – objediniti „titule“ koje su nosili Elvis Presley i Bruce Springsteen. Jer samo je Mišo bio i Kralj i Veliki gazda. I King i Boss.

Doduše, Mišo od devedesetih naovamo nije bio onaj „stari Mišo“. No, zar je štovateljima njegova lika i djela to imalo važno? Zar je publici koja je i tada – baš kao i u dane  najveće slave – već nakon prvog takta i podignute ruke zborno zapjeva neki od hitova koji su odavno impregnirali sjećanja nacije, išta znače te glazbene “trice i kučine”? Malo sutra. Jer, Mišo nije bio samo s ovoga svijeta već legenda, fenomen i simbol koji živi vlastitim životom. Ili, bolje rečeno, kao i njegov Hajduk netko tko će živjeti vječno.

Čak i kad su ga snašli užasi osobne tragedije i demoni koje je pokušao ušutkati hrpama tableta i pucajući si u prsa, umjesto cendranja i kenjkanja, bio je drzak, jezičav i tako prokleto svoj. Manirom Cassiusa Claya iliti Mohammada Alija – kojom je ionako uvijek gradio svoju „bigger than life“ medijsku sliku – šokirajući i medije i samozadovoljnu estradnu močvaru kojoj je uvijek bio remetilački faktor.

Roker u srži

Mate – odnosno Mišo, kako su mu još zarana počeli tepati – rođen je 17. srpnja 1941. u Šibeniku kao drugo dijete Jakova i Zrinke Kovač. Za razliku od susjeda iz istog “muzički vudrenog” kvarta, Arsena i Vice, umjesto prema solfeggiu i nauku u Gradskoj  limenoj glazbi koja je bila pravi rasadnik šibenskih glazbenih snaga, svoju je mladenačku strast i energiju isključivo  usmjerio ka – balunu. Opsjednutost nogometom i škola, dakako, nisu baš išli zajedno pa je zbog brojnih neopravdanih sati i ne baš bajnih ocjena, umjesto u gimnaziji završio u Školi učenika u privredi. Kao veliki štovatelj najvećega – a Vladimir Beara je to doista bio – počeo je i braniti u juniorima NK Šibenika, a među brojnim prijateljima s terena bili su kasniji prvotimci Hajduka Žaja, Aralica i Pero Nadoveza.

“Možda bi mu se (nogometni) snovi i ostvarili da se nije pojavio lokalni trubadur Ljubo Lučev čije je serenade šesnaestogodišnji Mišo zadivljeno pratio otvorenih usta i ušiju! Lučev će završiti kao cijenjeni pjevač u Zagrebu, a Mišu će sve više zanimati podoknice i djevojke, polako ali sigurno istiskujući nogomet. Godine 1960. na natjecanju za Prvi glas Šibenika podijelit će naslov najboljeg s Mirkom Vukšićem, budućim gitaristom grupe Mi, i, priča kaže, umjesto puta u Zagreb kao nagradu odabrat će singlicu Elvisa Presleya. Bila je to druga prijelomnica na njegovu putu za hrvatski pop panteon!”, prisjeća se Siniša Škarica. I sam Šibenčanin, član legendarnih Miovaca te najznačajniji domaći glazbeni urednik i diskograf, Siniša je neprijeporno i najbolji poznavatelj Mišinog opusa te – nimalo slučajno – urednik njegovih kasnijih reizdanja i kompilacija s etiketom Croatia recordsa, odnosno Jugotona.

Činilo se da će sve promijeniti poziv za služenje vojnog roka zbog kojeg je Mišo završio u nekoj beogradskoj kasarni. Tražeći spas od desetara koji ga je maltretirao, ali i nastojeći iskoristiti priliku da izbjegne požarstva i svakodnevni vojničkog dril, priključio se muzičkoj sekciji Vojničkog kluba. Bila je to ujedno i zgodna prilika za pečenje estradnog zanata jer ne-vojnik Kovač nije samo pjevao s vojnim orkestrom već već je nastupao i na “civilnim” plesnjacima. Beograd mu je otvorio oči. Godinama kasnije govorit će kako je bio fasciniran koncertom Matta Collinsa (Karla Metikoša) kojeg je “ulovio” na njegovom beogradskom nastupu i koji ga je impresionirao svojim rock and roll izvedbama na tragu Presleya, no mnogo više su mu, naravno, značili vlastiti nastupi. Među njima piosebno oni s legendarnim beogradskim rokerom prve generacije Milom Lojpurom na Kalemegdanu gdje je, uzgred rečeno, mladi Mišo izvodio repertoar Rayja Charlesa, Elvisa Presleya, Adriana Celentana i Rickyja Nelsona. Jer, ljudi moji, nemojmo se varati, Mišo Kovač bio je tada do srži roker!

Zvijezda je rođena!

U Šibenik se vratio sa željom da to svima pokaže. Premda je “provincija” bila bez svojih medija, moćnog radija i televizije, Šibenik je tih godina već imao svoju lokalnu scenu s plesnjacima i VIS-ovima poput Magneta, Mjesečara ili Makeda kojima se nakratko priključio i Mišo. Svjestan da će nakon sezonskih gaža grad utonuti u svoje zimsko sivilo, Mišo se pakira i u rujnu 1963. ponovo odlazi u Beograd. Prve dvije noći proveo je na klupi u parku kod Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a onda u pozajmljenom smokingu, pokušao izboriti gažu probnim nastupom u čuvenom “Kristal baru”. Legenda veli da je nastupom na koljenima uz upaljenu svijeću i vriskanjem poput Tonyja Dallare oduševio upravitelja, ali ipak nije dobio angažman jer su u baru već imali stalnoga pjevača. Nastupajući povremeno u Beogradu brusio je i dalje zanat no, svjestan da ništa neće biti od snimanja toliko željene ploče, odlazi u Zagreb gdje mu, nakon improviziranog nastupa u zagrebačkoj Gradskoj kavani u jesen 1964., tadašnji urednik Jugotona, Pero Gotovac, nudi prvi diskografski ugovor.

“Mišo je, po tadašnjoj praksi, s imperativom covera neke svjetske uspješnice, odabrao “I Can’t Stop Loving You”, skladbu jednog od onih pjevača koje je još zarana idealizirao, Rayja Charlesa. Pjevao je  – prvi i jedini put u vlastitu prepjevu – “Ne mogu prestati da te volim”. Na drugoj strani singla bila je pak “Tu che sei di primavera” (po Ivici Krajaču, “Ti si bila dio svijeta”) talijanskog urlatora Tonyja Dallare, čiji se “napadački” utjecaj naročito čuo i kod mladog Miše. Dobro primljena, ploča je ambicioznom pjevaču otvorila vrata estradnog svijeta”, kazat će Siniša Škarica.

U ljeto 1965.  po prvi se puta ukazao i na splitskim Melodijama Jadrana pjevajući u čak tri izvedbe (jednu samostalno, a dvije u duetima sa Terezom Kesovijom i Anicom Zubović). Nije se baš proslavio. “Pjevao sam… tako,tako. Nisam dobro naučio tekst, malo me povukla slava, pa su Tereza i Anica izvlačile što se izvući moglo. Ponašao sam se neozbiljno. Dok su drugi probali, ja sam se kupao, sjedio na plaži…”, priznao je u jednom kasnijem intervjuu. No unatoč razočaravajućem debiju, nastavio je snimati. Na “Zagrebu 67.” pjevao je Mihaljinčevu “Budi takva kakvu te želim”, a godinu kasnije na “Opatiji” u duetu s Gabi Novak i “Tražim” Stipice Kalogjere. A onda je 1969. došao “Vaš šlager sezone”, “Više se nećeš vratiti” autora Đorđa Novkovića i – uspjeh. Svojom prvom suradnjom – kasnije itekako uspješan autorsko-izvođački dvojac – nagrađen je  prvom nagradom publike dok je singl tog ljeta harao i radijskim programima te bio rasni hit koji je prodan u više od 200 tisuća primjeraka.  Zvijezda je bila rođena.

Macho Dalmatino

Može se naizgled činiti da je pokušaj racionalizacije „zvjezdanog fenomena“ Miše Kovača nemoguća misija. Posve krivo. Jer, iako su mnogi šibenskog pjevača držali inferiornim konkurentima s estrade, sugestivnim šansonjerima, milozvučnim vokalistima i rasnim tenorima školovanim na tradiciji belkanta, Mišo je bio neponovljiv i jedinstven interpretator.

“…Glas mu je pomalo opor, djelomično i sirov, nosi u sebi specifičan šarm i unutrašnju ekspanziju”, pisao je Pero Gotovac na ovitku Mišinog prvog singla objavljenog u jesen 1964. Gotovac je spomenutim opservacijama dodao i opasku da je riječ o pjevaču “pod stranim utjecajem” što je za tadašnje Jugotonove kriterije možda bila mana no za mnoge Mišine fanove, ona prva i veoma važna točka-razdjelnica koja ga je odvajala od većine šlagerskih konkurenata. Mišo je doista bio sve samo ne robićevski precizan,  “croonerski” ispeglan te interpretativno “uredan” pjevač. Pokazuje to najbolje dvostruki CD (objavljen 1999. na podetiketi Perfekt Music zagrebačke Croatia Records) na kojemu je urednik Škarica probrao 31 snimku Mišinih “ranih radova”: mahom singlica objavljenih između 1964. – 1969. Recimo, nastupni singl s prepjevom Charlesove “Can’t Stop Loving You” unatoč gudačima i trubačima lako bi se – i zbog jecaja orgulja i Mišine interpretacije – mogao zamisliti kao dio repertoara nekog rokerskog vokalno-instrumentalnog sastava, dok u “Kad plačeš i kad se smiješ” – prepjevu skladbe Bobbyja Sola – nije teško prepoznati i trag talijanskog izvornika i “presleyjevske” utjecaje. Prepjev pak velikog globalnog hita “San Francisco” Mišu je združio s Crvenim koraljima a rezultat je bio – bezgrješan. Baš kao i Mišina verzija još jednog prepjeva – skladbe  “If I Only Have Time” prevedene u “Da je duži moj dan”. Škarica je stoga Mišu i nazvao “prvim domaćim belterom” čiji su “jecaji, emotivni tremoli i dramatični glisandi” zasigurno dali prvog domaćeg modernog pop-pjevača. Mišina pjevačka modernost, nastavio je Škarica, bila je i rezultat sretnog “dogovora” ili susreta “rokera-odmetnika” Đorđa Novkovića i Presleyu sklonog Miše.

Novković je doista do svoje uspješne formule došao “miksajući Perovićeve i Šerfezijeve modele” koji su pak u Mišinoj izvedbi postali idealna “roba” za “glamura gladan prigradski svijet, (za) selo na putu do grada”. Mišo je doista bio idealna “faca” za Novkovićev (komercijalni) naum. Ne samo da je imao izgled, mediteranski šarm, dalmatinsku drskost, već i “macho” gard na kojem su i Tom Jones i njegovi brojni klonovi najavili svoj uzlet na vrh: razdrljenih košulja i puštenog glasa!

Hitovi koji ne pobjeđuju

Mišin novi, moderan, neobičan i naprosto drugačiji pjevački stil svakako nudi barem dio odgovora na pitanje o pozadini uspjeha nekoga tko je – naizgled – sve radio mimo pravila, a opet – čak i kada je išao žestoko kontra kurenta – bio neupitna senzacija i blještava populistička zvijezda. No, pedantnije seciranje “fenomena Mišo” na vidjelo izvlači i druga vješta korištenja „općih mjesta“ koja mogu pomoći razumijevanju i Mišina uspjeha i „sustava“ koji ga je stvorio. Jedno od njih je i uspješno posvajanje svih stereotipa “dalmatinistike” pa je doista pravo čudo da baš Mišo – u izdanju iz sedamdesetih s „fudbalerkom“ i ray-bankama – nije bio odabran kao idealan predložak za izradu makarskog spomenika „galebu“. Spomenika mitskom dalmatinskom „macho mužjaku“ koji – baš kao i Mišo – nosi muževne brkove i zlatni lančić oko vrata.

Prije svog velikog i za karijeru prijelomnog trijumfa na “Splitu” 1971., okušao je – uz promjenjive rezultate – sreću na tada nezaobilaznim festivalima. Najprije je u “Opatiji 70.” pjevao “Tvoje lice”,  s Novkovićevom “Idi, samo idi” pokušao se dobaciti do Eurosonga (tada još Natjecanja za pjesmu Evroviozije), a onda nastupao na “Pesmi leta”, “Šlageru sezone” i “Berogradskom proleću”. Bez pobjede. Je li se Novkovićev dobitni adut brzo potrošio? – pitali su se mediji.

“Pjesme koje Mišo interpretira ne pobjeđuju, ali postaju hitovi, a službene pobjedničke pjesme, nitko više ne sluša. Takva je psihologija publike. On se pojavljuje s teretom favorita i svi priželjkuju pobjedu ali i senzaciju – njegov poraz. Recimo na posljednjem “Zagrebačkom festivalu” nismo osvojili nagradu, ali je kompozicija “Tužno srce moje” postala hit traženiji od svih ostalih. Mišo Kovač je moderniji pjevač koji se ne prima odmah i koji staroj publici ne prirasta za srce” –  pojasnio je tada “fenomen” Mišinih festivalskih “neuspjeha” Đorđe Novković. I bio je u pravu. Jer, unatoč formalnim “neuspjesima” Mišo je 1969. i 1970. prodao blizu dva milijuna primjeraka singlova s mega hitovima poput “Čemu da živim” i “Za tvoju ljubav sve bih dao”.

Dalmatinac nosi lančić oko vrata

Splitski je festival sve promijenio. Najprije je na “Splitu 70.” bio treći sa skladbom “Serenada” no, i Miši i medijima bila je važnija činjenica da je te godine upoznao svoju buduću drugu suprugu Anitu Baturinu. Anita – s kojom sam, uzgred rečeno, u splitskom Getu dijelio tadašnje “područno odjeljenje” gimnazije “Ćiro Gamulin” – bila je aktualna tinejdžerska Miss Jugoslavije, a Mišin razvod od dotadašnje supruge Ljubice i četverogodišnja “predbračna” veza s Anitom, bile su ne samo medijska poslastica iz dana prije tabloida već i još jedna potvrda zvijezdanog statusa šibenskog pjevača.

A onda je uslijedio “Split 71.”, Mihaljinčeva i Britvićeva obrada pučke pjesme “Proplakat će me zora” i apsolutna pobjeda. Mišo je “popasao” sve nagrade, a singl s pobjedničkom pjesmom planuo je u tristotinjak tisuća primjeraka. “S “Proplakat će zora”, Mišo je nedvojbeno postao Dalmatinac s lančićem oko vrata, ikona koju će jednako štovati ljubitelji meksičkih i grčkih surogata kao i fanatici klapskog suzvuka. U njegovom umjetničkom životopisu smjenjivat će se “Dalmacija u mom oku” i “Jedan dan života”, “Noćas ćemo zemlji ko materi reći” i “Ako me ostaviš”, “Dobra ti večer mati moja” i “Ostala si uvijek ista”, “Pozdravi mi ženu plave kose” i “Ja nemam više razloga da živim”… Pravi dalmatinski pop hitovi”, kazat će Siniša Škarica.

Mišina je statusna simbolika – za razliku od Arsenovog „crnila“ i imagea egzistencijalističkog trubadura –  odgovarala ukusu i apetitima nove šlageraške iliti (ne samo “splitskofestivalske”) pop publike. Sam Mišo je uživao u ulozi prvosvećenika vlastitog kulta i kao predmet neospornog obožavanja. Posebice na sceni gdje je bio i ostao karizmatski majstor ceremonijala kojemu ne treba ni politikantstvo ni domoljubni patos da bi držao na kratkoj uzici publiku koja je koncerte u pravilu  završavala u deliričnom raspoloženju.

Ja sam najveći!

Mišo je u sedamdesetima i osamdesetima na jugoslavenskim prostorima bio i metafora uspješnosti i ogledni primjer stardoma na domaći način. Uostalom, za suprugu je imao plavokosu miss – započevši očito taj trend mnogo prije nogometaša, vozio je prestižnu citroenovu „žabu“, pušio crveno-zlatni Dunhill koji je tih godina bio blještavi simbol boljega života, bio „na ti“ s moćnim političarima te rado viđen u svečanim ložama i u društvu nogometaša. Mogao je, očito, ono što se drugima nikada ne bi dopustilo. Recimo, bez  problema uživati u shizofrenoj ulozi fanatičnog navijača “Hajduka”, ali i omiljenog pjevača te „intimusa“ Dragana Džajića i barem pola prve postave “Crvene zvezde” koji su mu redovno hodočastili na beogradske koncerte.
Zar je onda čudno da je  – prateći i u tome poteze svojih omiljenih pjevača Elvisa Presleya i Willieja Nelsona –  preskočio uspješno žanrovski plot te se (čak) okušao glumeći u „Poslijepodnevu jednoga fazana“, rame uz rame s glumcem „u usponu“, Radom Šerbedžijom.

Mišo je na “Splitu” bio mega zvijezda, a on i Splićani voljeli su se javno. Ipak, povremeno su znale sijevnuti iskre. Šuškalo se da se zbog slabog prijema kod publike na Prokurativama koja nije nagradila Mihaljinčevu pjesmu “Odvest ću te na vjenčanje” – te tako neslužbeno poslala “poruku” o vezi s Anitom –  Mišo opako naljutio, a svoje nezadovoljstvo Jugotonom i svojim statusom razriješio selidbom u netom pokrenutu diskografsku kuću Suzy. Hitovi su se, naravno, nastavili nizati i na novoj etiketi. “Još i danas teku suze jedne žene”, “Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”, “Zalij to cvijeće suzama sreće” … bile su nove mega-uspješnice. Na novoj etiketi izlaze i albumi Portret (na njemu su 1973. bili objavljeni hitovi “Bijela lađa” – plod suradnje s Runjićem te Mihaljinčeva “Odvest ću te na vjenčanje”), Mi smo se voljeli (1974.), Oj ti dušo duše moje (album dalmatinskih tradicionala iz 1974. u obradama Dušana Šarca), te dvije kompilacije. Jugotonu se Mišo vratio 1977. snimivši album Ovo je naša noć.

Za razliku od mnogih koji su kao „one (s)hit wonderi“ bljesnuli kakvim komercijalno uspjelim glazbenim smećem – Mišo je bio posve svjestan i sebe i svojega uspjeha pa se, desetljećima prije nego li je pojam „public relations“ ušao u uporabu i dnevnu praksu, uspješno poigravao s medijima, gradeći i podgrijavajući mit o vlastitom „megastardomu“. Konačno, drskošću kojoj je nazivnik bio i ostao poklič „ja sam najveći“, dugo se poslije hvalio – a vrag će ga više znati jesu li ti podaci baš posve točni – golemim nakladama prodanih ploča te u intervjuima ističe apsolutnu nadmoć nad negdašnjim i današnjim “konkurentima”.

Tmurne devedesete

U intervjuu koji sam s njim radio u “Nedjeljnoj Dalmaciji” – a naslov mu je bio “Samo nas Mišo sastavit može” – baš kao i intervjuu datom “Poletu”, raspričao se o “epizodi skidanja Pavelićeve slike sa zida” u nekoj dvorani u Calgaryju. Na događaj, kojeg je medijima ispričao sam Mišo vrijedi ponovo skrenuti pažnju budući da je s jedne strane bila to tako tipična reakcija “prčevitog” Kovača kao mega-zvijezde koja je svoj stardom živjela ne samo na sceni već i u svakodnevnom životu, ali i  racionalan – zapravo jedini mogući – potez građanina Jugoslavije – pače njene blještave zvijezde – svjesne kako bi se “kompromis” pročitao u domovini.

Popis Mišinih mega hitova od 1984. pa do isteka dekade nevjerojatan je. Evo samo nekih: amblematski “Dalmatinac”, antologijski “greatest hits” album Ostala si uvijek ista (sa uspješnicama “Jedan dan života”, “Čemu da živim”, “Ostala si uvijek ista”…), megahitovi “Ja nemam više razloga da živim”, “Ti si pjesma moje duše”, “Odavno više ne plačem zbog tebe”, “Zalij to cvijeće suzama sreće”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Poljubi zemlju”, “Malo mi je jedan život s tobom”, “Sutra mi sude”, “Samo nas nebo rastavit može”…  Pa ako mu je golem publicitet oko “slučaja Pavelić” i donio štogod simpatija jugoslavenske publike (ali, istovremeno i “zamrzavanje” veza sa dijasporom i nastupima na kojima se uvijek moglo “utući” štogod deviza) zbog njih nije punio dvorane od Skopja do ljubljanskog “Tivolija”. Ili pak beogradskog “Sava centra” gdje je na isteku osamdesetih doživio apsolutni trijumf s desetak biseva, “poklonom” cijele momčadi “Crvene zvezde”, Oliverom Mandićem koji mu je klečeći pred njim ljubio ruku…

Prčeviti predizborni intervjui u kojima su bile i opaske na račun zlopamtila Tuđmana i HDZ-a, na pragu “novog doba” gotovo da su ga gurnule u zapečak. Svojevrsnu je rehabilitaciju dobio pjevajući s Band Aidom u “Mojoj domovini”, a onda je došla tragedija. Smrt sina jedinca Edija 1992. – Mišo i danas vjeruje ubijenog u nerazjašnjenim okolnostima –  a potom i krah braka s Anitom, nikada nije prebolio. Pokušaj samoubojstva 14. siječnja 1999. bio je “veliki finale” agonije Mišinih devedesetih, no uvijek sam bio sklon tezi da bi, i bez užasa koji ga je snašao, njegova karijera postupno kopnila. Bez obzira na probleme sa Vrhovnikom i novom vlašću pa i osobnu dramu nakon pogibije sina Edija, Mišu je ipak bilo nemoguće zamisliti kao aktera tadašnje ratne hrvatske estradne zbilje s nastupima na playback u opskurnim kafićima, diskotekama ili u vatrogasnim domovima u slovenskoj provinciji. Jer, Mišo je bio zvijezda mnogo većega formata.

Mišo i Johnny

Pišući jednom prigodom ogled o „fenomenu Miše Kovača“ zapisao sam da je on sličan fenomenu uspjeha i trajnosti mita o Johnnyju Štuliću, još jednom netipičnom svatu koji je prkosio baš svakoj žanrovskoj „kategorizaciji“ i krutom estradnom pravilu. Uostalom, nije li buntovni Štulić, kao metafora novog vala, skončao u vlastitoj samodestrukciji baš kao i  mega-zvijezda Mišo, koji se u dvedesetima s jednakim marom obračunavao s vlastitom estradnom „boljom prošlošću“? I Johnny i Mišo su „izvođači“ kojima se – mada ih nitko ne bi nazvao slavujima – uvijek vjerovalo, a obojica su bili i „projekt“ ili „fenomen“ velikog (jugoslavenskog) tržišta odnosno „veliki igrači“.  Preveliki za „malu Hrvatsku“ na početku ratnih devedesetih. Jer, da je kojim slučajem imao skladateljskoga i tekstopisačkog talenta, Mišo bi zacijelo u devedesetima rado napisao što i Brian Wilson: “I just wasn’t made for these times”.

Uostalom Mišo Kovač je tijekom sedamdesetih, a posebice u osamdesetima u predodžbi milijuna fanova strateški raspoređenih u baš svim republikama i pokrajinama bio više od pjevačke zvijezde. Bio je – legenda. Nastojeći biti trajno izdvojen iz turobne socijalističke estradne matice Mišo je – vještiji u odnosu s medijima od svih konkurenata – uspješno podgrijavao mit i uporno isticao nepripadanje estradnom društvu kojemu je formalno pripadao. Zašto, pojasnio je u intervjuu Peri Lukoviću na isteku osamdesetih: “Godinama uspijevam prodati svaki LP preko sto tisuća primjeraka, bez medijske reklame. To je raritet u Jugoslaviji, a kad si raritet onda je teško egzistirati, jer je ovo kampanjska zemlja koja prati trendove i u kojoj je teško da na vrhu ostane netko tko je nekad bio popularan. Jugoslavija je navikla mijenjati heroje jer nema muzičku tradiciju jedne Amerike ili Zapada!”.

Svijest o potrebi isticanja svoje izvanvremenosti, trendovske nepotrošenosti, prizivanje Williea Nelsona i Elvisa Presleya – velikana koji su u zrelim godinama odbijali promjene i trendovske infekcije – kao svojih ultimativnih glazbenih junaka, Mišu je doista izdvajala iz estradnog krda koje je bilo u trajnoj potrazi za novim ovnom predvodnikom. Stoga je i dalje s golemim zadovoljstvom u medijima isticao svoju “drugačijost” garnirajući priču o nezainteresiranosti za aktualne žanrove, zvijezde i zvjezdice spomenom svojih golemih naklada ili “usputnim” komentarima poput onoga da je u New Yorku slušao Presleya dok njegovi šlageraški konkurenti nisu znali ni za Sanremo.

Mišu Kovača se, rekoh, moglo voljeti ili ne, no njegova diskografija je i danas, a zacijelo i u svakom u svakom retrospektivnom čitanju, neizbježna za rekonstrukciju scene u “zlatnim” sedamdesetima i osamdesetima, te je jedan od temeljnih prinosa domaće pop-kulture i njene šlageristike.