Magalí Sare i Manel Fortià: „Uživamo u međusobnim iznenađenjima na pozornici“

Pjevačica Magalí Sare i kontrabasist Manel Fortià odvažan su glazbeni duo nesputanih umjetničkih horizonata koji se oblikuje na sjecištu jazza, improvizacije i različitih tradicijskih glazbi.

Taj razigrani glazbeni spoj dovodi ih na datum magične simetrije – 11. studenog 2026. – u Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog. Njihov nastup obilježit će i prvu zajedničku suradnju ciklusa Lisinski srijedom & Izvorišta te programa Flamenco El Vivo iza kojeg stoji ambasadorica flamenka u Hrvatskoj, Nina Ćorić. To konkretno znači da će se te srijede na pozornici malog Lisinskog katalonskim glazbenicima pridružiti i međunarodno afirmirani flamenko plesač Mitja Obed. Susret troje umjetnika sklonih smjelim interpretacijskim iskoracima najavljuje unikatnu večer po mjeri publike znatiželjnog duha.

„Flamenco se može svirati i bez pokušaja da zvuči kao flamenco“ – stoji u opisu koncerta na službenoj stranici Lisinskog. Ta intrigantna misao upućuje na njihovu sklonost rastavljanju poznatih glazbenih obrazaca i njihovu ponovnom sastavljanju izvan ustaljenih stilskih okvira. Pritom se otvaraju novi prostori za istraživanje onoga što pjesmu čini prepoznatljivom, ali i onoga što se krije ispod njezine zvučne površine – „emocije, zvuka, melodije, ritma, strukture, jezika, poezije, harmonije, povijesnog konteksta ili života njezina autora“, kako je u razgovoru istaknula Magalí Sare.

Takav stvaralački pristup ostavlja prostora i tišini, njezinoj napetost i izražajnoj punoći, dopuštajući da se glazba oblikuje jednako kroz ono što je  odsvirano kao i kroz ono što ostaje neizrečeno, a ojačano raspirenom maštom. Pridruživanjem plesača taj se dijalog širi i na pokret koji neće tek vizualno pratiti glazbu, već će aktivno komunicirati njezine pritajene smisaone slojeve.

Uoči zagrebačkog koncerta, s katalonskim smo duom razgovarali o njihovoj suradnji, improvizaciji, slobodi reinterpretacije, odnosu prema glazbenim tradicijama te o tome što zagrebačka publika može očekivati od predstojećeg nastupa.

Foto: Juan Miguel Morales

Vaše su glazbene pozadine prilično različite, od klasične i zborske glazbe do jazza i improvizacije. Što vas je potaknulo na zajedničko muziciranje i što ste u toj suradnji otkrili?

Počeli smo surađivati jednostavno zato što smo željeli zajedno stvarati glazbu, bez nekog unaprijed osmišljenog koncepta ili velikog umjetničkog plana. Zanimalo nas je što se može dogoditi u susretu glasa i kontrabasa, dvaju instrumenata koji, kada nastupaju sami, mogu biti vrlo izloženi i ranjivi. Tako smo otkrili glazbeni prostor u kojem oboje imamo veliku slobodu, bez potrebe da ispunimo svaku tišinu ili se držimo uobičajenih instrumentalnih uloga.

Kontrabas može preuzeti melodijsku, ritamsku ili harmonijsku funkciju, gotovo poput drugoga glasa, dok glas može istraživati različite zvukovne mogućnosti, izvan samog pjevanja melodije. Možda je najdragocjenije upravo to što smo naučili duboko slušati jedno drugo i zajedno stvarati nešto što nijedno od nas ne bi moglo zamisliti samostalno.

Vaš prvi zajednički album, Fang i núvols (2020.), temeljio se na intimnom dijalogu glasa i kontrabasa, dok je reTORNAR (2023.) donio bogatiju instrumentaciju i koncept zamišljenoga glazbenog putovanja preko Atlantika. Kako je nastala ta ideja i što vam je donijelo proširenje instrumentalnog sastava?

Albumom reTORNAR željeli smo zamisliti glazbeno putovanje preko Atlantika, istražujući poveznice između europskih i latinoameričkih glazbenih tradicija. Zanimala nas je ideja glazbe kao nečega što neprestano putuje, upija utjecaje i pritom se mijenja. Sam naslov reTORNAR upućuje na taj proces odlaska i povratka, na vraćanje nečemu što nikada ne zatičemo potpuno jednakim.

Uvođenje udaraljki bilo je prirodno proširenje našega dijaloga. Otvorilo nam je nove ritamske mogućnosti i omogućilo istraživanje drukčijih zvukovnih boja i atmosfera, uz zadržavanje intimnosti i slobode koje su u temelju našega dua.

U jednom ste ranijem razgovoru spomenuli da vaši aranžmani često nastaju eksperimentiranjem na probama, a nastavljaju se razvijati tijekom nastupa. Postoje li skladbe koje su se s vremenom toliko promijenile da danas zvuče bitno drukčije od svojih snimljenih verzija?

Svakako. Pjesme poput Angelitos Negros i Cabestrero znatno su se promijenile otkako smo ih prvi put snimili. Naši aranžmani nikada nisu potpuno fiksirani. Često nastaju eksperimentiranjem tijekom proba, ali njihova se stvarna preobrazba događa na pozornici, kroz ponovljene izvedbe i interakciju s publikom. Katkad pjesma postupno dobije drukčiji ritamski karakter, novi harmonijski smjer ili posve drukčiju atmosferu. Ponekad otkrijemo da određenom dijelu treba više prostora ili da improvizacija može odvesti glazbu u neočekivanom smjeru.

Volimo razmišljati o našim aranžmanima kao o živim organizmima, a ne kao o dovršenim skladbama. Svaka nam izvedba pruža mogućnost da ih ponovno otkrijemo. Upravo je to jedna od stvari u kojima najviše uživamo: glazba nikada ne zvuči potpuno jednako.

Zajedno nastupate gotovo cijelo desetljeće. Koliko se tijekom tog razdoblja razvila vaša međusobna glazbena komunikacija? Možete li već predvidjeti reakcije onoga drugog ili se još uvijek nastojite međusobno iznenaditi?

Nakon toliko godina zajedničkog muziciranja jako se dobro poznajemo. Razvili smo svojevrsnu intuitivnu komunikaciju koja nam omogućuje da predvidimo određene geste, raspoloženja ili glazbene smjerove bez potrebe za izravnim signalima. No ne želimo da se ta bliskost pretvori u predvidljivost. Zapravo uživamo u međusobnim iznenađenjima na pozornici.

Improvizacija je za nas i oblik igre: neočekivani obrati, mali međusobni izazovi ili iznenadne promjene smjera. Možda je najljepše upravo to što nam povjerenje izgrađeno tijekom godina daje slobodu da riskiramo. Znamo da možemo krenuti u nepoznatom smjeru i ponovno pronaći zajednički put.

U svojoj interpretaciji pjesme La Leyenda del Tiempo, poznate u izvedbi Camaróna de la Isle, izvornu ste ritamsku strukturu preoblikovali u asimetrični peterodobni metar. Kako određujete granice takvih intervencija? Postoji li trenutak u kojem pjesma može izgubiti nešto bitno od svojega glazbenog identiteta?

Željeli smo da La Leyenda del Tiempo dobije novi identitet, da se odmakne od tradicionalnoga flamenko ritamskog obrasca, ali da istodobno uspostavi dublju vezu s tradicijom. Promjena metra u asimetričnu peterodobnu strukturu otvorila nam je drukčiji glazbeni prostor i omogućila pjesmi da na nov način „prodiše”.

Za nas reinterpretacija ne znači mijenjati nešto samo radi promjene. Uvijek pokušavamo u izvornoj pjesmi pronaći ono što nas poziva na istraživanje novih smjerova. Postoji osjetljiva ravnoteža između preobrazbe i prepoznatljivosti. Pjesma može doživjeti radikalne promjene, a ipak zadržati svoju emocionalnu bit. Vjerujemo da identitet pjesme ne ovisi nužno o njezinu izvornom ritmu ili aranžmanu, nego i o melodiji, emocionalnoj snazi i pričama koje nosi. Izazov je preoblikovati je, a pritom ne izgubiti tu povezanost.

Magalí, spomenuli ste da na putovanjima često tražite lokalne pjesme koje biste mogli naučiti, čak i na jezicima koje ne govorite. Što je potrebno da biste doista razumjeli pjesmu iz druge glazbene kulture, izvan njezine melodije i teksta? Je li takvo iskustvo promijenilo i vaš odnos prema vlastitoj glazbenoj baštini?

Pjesmi se može pristupiti na mnogo razina: kroz emocionalnu povezanost, zvuk, melodiju, ritam, strukturu, jezik, poeziju, harmoniju, povijesni kontekst ili život njezina autora, ako je poznat.

Moj je prvi poticaj znatiželja, želja za istraživanjem i otkrivanjem nove glazbe kako bih naučila nove načine pjevanja i skladanja. A onda, iz razloga koje ni sama ne mogu sasvim objasniti, osjećam golemo zadovoljstvo kada na drugim jezicima mogu pjevati s jednakim osjećajem kao na vlastitome. To je kao da imam supermoć!

No da bih to postigla, moram točno razumjeti značenje svake riječi, gramatičku strukturu rečenica te fonetske osobitosti jezika. Svaka kultura ima vlastite načine izražavanja čežnje, radosti, tuge ili ljubavi i to mi je nevjerojatno nadahnjujuće. Sav taj trud donosi i dodatnu nagradu: reakciju lokalne publike koja osjeća da se njezina kultura prepoznaje i cijeni.

Svaka kultura ima vlastite načine izražavanja čežnje, radosti, tuge ili ljubavi i to mi je nevjerojatno nadahnjujuće

Zato tradicijskim pjesmama nastojim pristupiti što temeljitije, a ne samo površno. To doživljavam i kao način da zahvalim ljudima i sredinama koje me tako srdačno primaju.

Glazbene tradicije kojima se bavite, osobito flamenko i iberoamerička tradicijska glazba, i same su se stoljećima oblikovale kroz kulturne susrete i razmjene. Doživljavate li improvizaciju i reinterpretaciju kao načine njihova nastavljanja ili vam je tradicijski repertoar prvenstveno polazište za stvaranje nečega novog? Osjećate li pritom određenu odgovornost prema tradicijama iz kojih crpite nadahnuće?

Improvizaciju i reinterpretaciju smatramo ključnim načinima održavanja tradicija živima. Tradicije nikada nisu bile statične. Oduvijek su se razvijale kroz migracije, kulturne razmjene i susrete različitih glazbenih svjetova. Sam flamenko prekrasan je primjer takvih procesa.

Improvizaciju i reinterpretaciju smatramo ključnim načinima održavanja tradicija živima

Tradicijskom repertoaru ne pristupamo tek kao materijalu za stvaranje nečega novog, nego kao glazbi koja već u sebi nosi bogatstvo povijesti, emocija i znanja. Nastojimo s njom uspostaviti dijalog, razumjeti njezin jezik i pronaći vlastiti način izražavanja.

Za nas tradicija nije nešto što nasljeđujemo kako bismo sačuvali nepromijenjenim, nego nešto što nasljeđujemo kako bismo održali živim. To podrazumijeva poštovanje prema glazbi, priznavanje njezina podrijetla i svijest o odgovornosti koju imamo kada radimo s glazbenim kulturama koje nisu nužno naše. No vjerujemo da su znatiželja, slušanje i kreativna sloboda također sastavni dio života svake tradicije.

Foto: Juan Miguel Morales

U Zagrebu ste već nastupili 2024. godine u sklopu programa Vrelo zvuka & Jazz u Močvari. Po čemu pamtite taj koncert i svoj prvi susret sa zagrebačkom publikom?

Na naš prvi posjet Zagrebu vežu nas vrlo lijepe uspomene. Svidjeli su nam se grad, njegova atmosfera, hrana, a ponajviše način na koji nas je publika prihvatila. Koncert u Močvari bio je za nas posebno iskustvo. Bilo je divno dijeliti glazbu s publikom u tako gostoljubivom okruženju, u gradu koji smo tek otkrivali. Osjetili smo iskrenu povezanost s publikom i upravo nam je to večer učinilo nezaboravnom. Iz Zagreba smo otišli s izvrsnim dojmovima i velikom željom da se vratimo. Posebno je iskustvo kada koncert postane više od same izvedbe, kada se pretvori u istinski susret s nekim mjestom i njegovim ljudima.

Iz Zagreba smo otišli s izvrsnim dojmovima i velikom željom da se vratimo

Ovaj put vraćate se u drukčiji koncertni prostor, Malu dvoranu Lisinski. Koliko promjena prostora, od alternativnog kluba do koncertne dvorane, utječe na vaš pristup izvedbi i komunikaciju s publikom?

Prostor uvijek utječe na način na koji sviramo i povezujemo se s publikom. Svaki ima vlastitu atmosferu, akustiku i energiju, a svi ti elementi neizbježno postaju dijelom glazbe. U intimnijem klupskom prostoru, komunikacija može biti vrlo neposredna i spontana, dok koncertna dvorana često potiče drukčiji način slušanja i komuniciranja. Postajemo svjesniji tišine, dinamike i najsitnijih glazbenih detalja.

Ne pripremamo nužno potpuno drukčiji nastup ovisno o prostoru, ali nastojimo ostati otvoreni prema onome što nam on sugerira. Za nas muziciranje uvijek podrazumijeva prisutnost i reagiranje na okruženje, pri čemu je publika neizostavan dio te razmjene.

Na predstojećem zagrebačkom koncertu 11. studenog 2026. pridružit će vam se slovenski flamenko plesač Mitja Obed. Kako ste osmislili zajednički nastup? Hoće li njegova prisutnost otvoriti nove mogućnosti interpretacije vašega repertoara i koliko će prostora biti za spontanu interakciju glazbe i plesa?

Naš je repertoar oduvijek otvoren različitim glazbenim tradicijama, stoga nam Mitjin dolazak donosi uzbudljivu novu dimenziju projekta. Umjesto pripreme fiksne koreografije ili unaprijed određenih glazbenih struktura, želimo ostaviti prostor za spontanu interakciju nas troje. Flamenko ples doživljavamo kao još jedan oblik glazbenog izražavanja, s vlastitim ritmovima, gestama i emocionalnim jezikom. Mitja će postati još jedan glas u našoj glazbi, baš kao što glas i kontrabas međusobno komuniciraju. Slušat ćemo se, reagirati i zajedno improvizirati, dopuštajući da glazba i ples utječu jedno na drugo u samom trenutku izvedbe.

Posebno nas veseli nepredvidljivost tog susreta. Ne znamo točno što će se dogoditi na pozornici, a upravo ga to čini zanimljivim. Želimo stvoriti nešto jedinstveno, nešto što se može dogoditi samo između nas, u tom prostoru i s tom publikom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Lisinski Concert Hall (@vatroslavlisinski)

Sadržaj nastao pod pokroviteljstvom Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog