Elena Stella: „Publiku ne treba podcjenjivati, treba joj dati priliku da čuje nešto drugačije”

Jazz, poezija na hrvatskom jeziku i glazbena sloboda koja ne pristaje na žanrovska ograničenja – tako bi se ukratko mogao opisati debitantski vokalno-instrumentalni album Mačak u vreći Elene Stelle, nastao kao rezultat višegodišnje suradnje s glazbenikom i skladateljem Antom Jeličićem

Iako ju je šira publika upoznala kroz televizijski show The Voice Hrvatska, Elena je svoj glazbeni put nastavila graditi daleko od komercijalnih očekivanja, ostajući vjerna autorskom izrazu koji spaja suvremeni jazz, složene ritmičke strukture i intimnu liriku.

Mislim da se vlastito iskustvo neizbježno provlači kroz sve što pišem, čak i kada toga nisam potpuno svjesna. Pjesma #Ti” bavi se pitanjem koje mi je osobno vrlo važno, a to je koliko zapravo sudjelujemo u stvaranju vlastite stvarnosti. Često zaboravljamo koliko naši svjesni, ali i nesvjesni izbori, način na koji razmišljamo i ljudi kojima se okružujemo određuju našu stvarnost.

Pjesma nije nastala iz jednog konkretnog događaja, nego je više odraz određenih promišljanja i spoznaja. S vremenom sve više shvaćam koliko je važno preuzeti odgovornost za ono što biram i čemu dajem prostor u vlastitom životu.

„Važno je da tekst ne bude samo nešto što se pjeva preko glazbe, nego da s njom ravnopravno komunicira, kako tehnički tako i emocionalno”

Album Mačak u vreći tvoj je debitantski album, ali i rezultat dugogodišnjeg glazbenog rada. Zašto je upravo sada došlo vrijeme za prvi album i koliko se razlikuje od onoga što si možda zamišljala na početku karijere?

Zapravo, ovaj album nije nastao sada, nego se na njemu radilo godinama. Iza njega je dugogodišnja suradnja s Antom Jeličićem i zajedničko glazbeno iskustvo koje se postupno razvijalo u autorski rad. Ne bih rekla da sam u svojim počecima imala neku preciznu viziju svog prvog albuma. Niti sam, kad bolje razmislim, razmišljala o albumu. Više me zanimalo samo bavljenje glazbom, istraživanje i sviranje s različitim glazbenicima. Danas mi je drago što naš prvi album nije nastao iz potrebe da nešto što prije objavim, nego kao rezultat dugogodišnje potrage. Kad ga slušam, u njemu prepoznajem i određeno razdoblje našeg života i rada.

Na albumu se suvremeni jazz susreće s poezijom na hrvatskom jeziku, što je na domaćoj sceni još uvijek relativno rijetka kombinacija. Zašto ti je bilo važno pjevati na hrvatskom i koliko je izazovno prilagoditi naš jezik ritmičkoj i melodijskoj kompleksnosti jazza?

Hrvatski je moj materinski jezik, jezik na kojem razmišljam i na kojem najprirodnije mogu izraziti ono što želim reći. Nisam vidjela razlog zašto bi jazz kao glazbeni izričaj morao podrazumijevati engleski jezik. Naravno, hrvatski ima svoju ritmiku, naglaske i određene zakonitosti koje nije uvijek jednostavno uklopiti u složeniju glazbenu strukturu. Ali upravo mi je taj dio bio izazovan – pronaći način da tekst prirodno funkcionira unutar glazbe, a da se pritom ne izgubi smisao riječi. Mislim da je važno da tekst ne bude samo nešto što se pjeva preko glazbe, nego da s njom ravnopravno komunicira, kako tehnički tako i emocionalno.

Suradnja s Antom Jeličićem jedan je od temelja albuma – on potpisuje glazbu, a ti tekstove i vokalnu interpretaciju. Kako izgleda vaš zajednički kreativni proces? Nastaje li prvo glazba ili tekst i koliko jedno drugo usmjeravate, pa možda i izazivate tijekom stvaranja?

Naša suradnja traje već više od deset godina i mislim da smo kroz to vrijeme razvili određeno međusobno glazbeno razumijevanje. Ante je autor glazbe i aranžmana, a ja pišem tekstove. Glazba je najčešće polazišna točka, što za mene predstavlja poseban izazov jer tekst mora pronaći svoje mjesto unutar već postojeće melodijske i ritmičke strukture. Ponekad mi Antina glazba odmah sugerira određenu atmosferu ili temu, a ponekad je potrebno rudariti kroz pjesmu. Pjesma “Ti” primjerice je iznimka jer je Ante započeo temu, a ja sam je nastavila i razvila do kraja. Mislim da je u zajedničkom stvaranju važno imati dovoljno povjerenja da jedno drugome možemo dati prostor, ali i dovoljno razumijevanja da konstruktivno propitujemo ono što radimo.

Elena Stella/foto: Mare Milin

„Televizijska popularnost može biti korisna, ali ne može zamijeniti godine rada, iskustva i stvaranja”

Široj publici postala si poznata sudjelovanjem u showu The Voice Hrvatska. Kada danas gledaš na to iskustvo, koliko ti je pomoglo u izgradnji glazbenog identiteta? Je li ti nakon televizijske popularnosti bilo teško pronaći vlastiti autorski put, osobito u žanru koji nije dio mainstreama?

The Voice je svakako bio kompleksno iskustvo i prilika da se predstavim široj publici. Takav televizijski format donosi veliku vidljivost, ali mislim da treba razlikovati televizijsku prepoznatljivost od stvarnog razvoja glazbenika. Moj glazbeni put nije započeo The Voiceom, niti se nakon njega bitno promijenilo ono što me u glazbi zanimalo. Mislim da je možda najveći izazov nakon takvih emisija nametnuto očekivanje sredine da tu vidljivost odmah pretvoriš u neku vrstu komercijalne karijere. Ali mene nikada nije posebno privlačila ideja da vlastiti glazbeni izraz prilagođavam očekivanjima tržišta. Naravno da bih voljela da moja glazba dopre do što više ljudi, ali ne po cijenu toga da prestanem raditi ono u što vjerujem. Televizijska popularnost može biti korisna, ali ne može zamijeniti godine rada, iskustva i stvaranja.

Jazz se često percipira kao glazba za uži krug publike, iako njegova sloboda, improvizacija i emocionalnost mogu biti vrlo univerzalne. Kako doživljavaš položaj jazza u Hrvatskoj? Imamo li dovoljno kvalitetnih izvođača, ali premalo publike, ili je problem ipak u načinu na koji se jazz predstavlja i promovira?

U Hrvatskoj imamo jako puno kvalitetnih jazz glazbenika i zanimljivih autorskih projekata, ali nisam sigurna da oni dobivaju prostor koji zaslužuju. Često se govori kako jazz nema dovoljno publike, ali mislim da bismo se prije toga trebali zapitati koliko publika uopće ima prilike čuti tu glazbu na radijskim postajama. Medijski prostor prilično je zatvoren i uglavnom se vrti oko istih izvođača i sličnih glazbenih sadržaja. Onda se stvara dojam da publiku ništa drugo ne zanima, iako joj zapravo rijetko nudimo nešto drugačije. Osobno mi je suludo kada se jazz predstavlja kao nekakva elitistička glazba koju može razumjeti samo mali broj ljudi. Mislim da takav pristup graniči s arogancijom i da dodatno stvara distancu. Ne očekujem da svaka radijska postaja neprestano emitira jazz, ali mislim da bi trebalo postojati više znatiželje i otvorenosti glazbenih urednika prema domaćoj autorskoj glazbi općenito, koja nije uvijek nužno pop. Publiku ne treba podcjenjivati. Treba joj dati priliku da nešto čuje, pa neka sama odluči sviđa li joj se to ili ne. To je u konačnici i uloga radija i televizije. Ili bi barem trebala biti.

„Za deset godina voljela bih prije svega i dalje imati slobodu stvarati bez potrebe da unaprijed znam kamo će me to odvesti”

Tvoj glazbeni izričaj povezuje jazz, poeziju i izražajnu vokalnu interpretaciju. Koji su te glazbenici, pjevačice ili autori najviše oblikovali tijekom odrastanja i školovanja? Postoji li netko čiji te pristup glazbi i danas inspirira ili potiče da izađeš iz vlastite zone komfora?

Teško mi je izdvojiti samo nekoliko imena jer mislim da se glazbeni ukus i senzibilitet oblikuju kroz jako puno različitih iskustava i razdoblja. Nikada me nije zanimao isključivo jedan žanr. Više me privlačio određeni pristup glazbi, način interpretacije, odnos prema tekstu i autorska osobnost. U jazzu me privlače glazbenici koji znaju ostaviti prostor, koji ne osjećaju potrebu da u svakom trenutku demonstriraju svoje tehničko umijeće. Taj osjećaj za mjeru i međusobno slušanje posebno mi je zanimljiv, primjerice, u glazbi Gerryja Mulligana i Cheta Bakera. Puno je glazbenika koje sam slušala tijekom odrastanja i kojima se neprestano vraćam: Blossom Dearie, Annie Ross, Nancy Wilson, Carmen McRae, Jobim, Elis Regina, Claudya, Baden Powell, Ellington, Monk, Veronica Swift, Björk… Ima ih na tone.

Na albumu surađuješ s nizom izvrsnih jazz glazbenika, među kojima su Miro Kadoić, Bojan Skočilić i Adriano Bernobić. Koliko se pjesme mijenjaju kada iz studija prijeđu na koncertnu pozornicu? Ostavljate li prostor improvizaciji i može li ista pjesma svake večeri dobiti neko novo značenje?

Pjesma ima svoju strukturu, ali ona ne bi trebala biti nešto potpuno fiksno jer onda postaje dosadna. Naš album snimljen je uživo, s producentom Jerom Šešeljom i glazbenicima Adrianom Bernobićem, Antom Jeličićem, Hrvojem Štefanićem, Darkom Sedakom Benčićem, Mirom Kadoićem i Bojanom Skočilićem. To znači da je već u samoj snimci prisutna međusobna komunikacija tih odličnih ljudi i glazbenika s kojima sam radila, sa svim sitnim reakcijama i spontanim trenucima koji se događaju tijekom zajedničkog muziciranja. Na koncertima se to mijenja. Naravno da postoji prostor za improvizaciju, ali meni nije zanimljiva improvizacija samo radi improvizacije. Važno mi je da ona ima smisla unutar same skladbe i raspoloženja koje vlada među nama na određenoj svirci. Puno toga ovisi o trenutku, atmosferi i načinu na koji glazbenici tog dana međusobno komuniciraju. Zato mi je sviranje uživo važno. Čak i kada izvodiš istu pjesmu stoti put, uvijek postoji mogućnost da se ugodno ili neugodno iznenadiš…

Nakon objave albuma Mačak u vreći, u kojem smjeru želiš nastaviti graditi svoju karijeru? Vidiš li se dugoročno prvenstveno u jazzu ili te privlači i istraživanje drugih žanrova? I, možda najvažnije, što bi voljela da publika za deset godina prepoznaje kao tvoj autorski i izvođački potpis?

Ne razmišljam previše o tome gdje bih se žanrovski trebala smjestiti. Jazz je svakako važan dio mog glazbenog identiteta, ali ne želim da mi žanrovska odrednica postane ograničenje. Uostalom, ni glazba na našem albumu „Mačak u vreći” nije ono što bismo nužno nazvali klasičnim ili straight-ahead jazzom. U njoj ima različitih utjecaja. Voljela bih nastaviti pisati, istraživati i raditi glazbu koja me u određenom trenutku stvarno zanima. Ne osjećam potrebu unaprijed definirati kako bi ona trebala zvučati za pet ili deset godina. Zapravo, ne znam koliko uopće ima smisla nešto očekivati od publike, pogotovo deset godina unaprijed. Mislim da su očekivanja često samo naše vlastite projekcije, a glazba ne bi trebala nastajati iz potrebe da netko u njoj prepozna baš ono što bismo mi željeli. Moje je da stvaram, istražujem i budem dosljedna onome što u određenom trenutku osjećam i mislim. Kako će netko tu glazbu doživjeti i što će u njoj prepoznati, to je već potpuno individualna stvar i mislim da to treba prepustiti slušatelju. Naravno da mi je drago kada moja glazba s nekim uspostavi komunikaciju, ali ne želim da očekivanja određuju smjer mog rada. Za deset godina voljela bih prije svega i dalje imati slobodu stvarati bez potrebe da unaprijed znam kamo će me to odvesti.