Luka Nižetić je već dvadeset godina hrvatski glazbeni simbol mladenaštva i dječaštva. Kao izvođač pjesama za koje i sam kaže da su “feel good”, jedan je od rijetkih pripadnika mlađe generacije (premda na pragu četrdesete) čije se pjesme mogu zvati suvremenim klasicima iliti evergreenima. Malo će tko zanijekati taj status “Proljeću” ili pak “Pravoj ljubavi” koje znaju generacije starije i mlađe od njih samih.

Sceni se ovaj hiperaktivni i veseli Splićanin predstavio početkom milenija kao mijenijalac. Dvadeset godina kasnije, Luka govori o značaju festivala za njega, mlade izvođače, kao i o unutarnjem impulsu koji ga goni da bude lice koje će mamiti osmijehe na lice, kao i pjevač koji će nastupati jednako srčano za gomile kao i za šačicu ljudi pred sobom. Ususret Zagrebačkom festivalu gdje predstavlja pjesmu “Zagrli život” kojom najavljuje peti po redu studijski album, Luka je s nama sjeo na virtualnu kavu i dao jedan od najiskrenijih intervjua u karijeri.

O tri generacije Mihaljevića

Luka je ovih dana spominjao u izjavama kako je nova pjesma “Zagrli život” nastavak ranije “Ka more je život”, također pjesme autora Marija Mihaljevića, pa nas je zanimalo na koji način povlači paralele između njih. Nižetić na to odlučno odgovara da „izvođač poput mene koji nije autor nego samo izvedbeni umjetnik pjesama koje netko drugi piše može biti sretan što surađuje s autorom kao što je Mario Mihaljević”.

Priznajemo, bili smo iznenađeni nepatvorenom iskrenošću sugovornika čiji primjer ne slijede mnogi estradni kolege i kolegice koji će imati sasvim drugačiji pristup autorstvu i izvođenju, no on smatra kako nikada nije dovoljno hvaliti nečiji talent pa ističe da „Mario u svojim najboljim godinama nije izgubio na kreativnoj snazi, riječ je o kristalno razumljivom i svevremenskom pjesniku. Njegove riječi direktno ciljaju u srce i dušu, kirurški raščlanjujući smisao života”.

Naposljetku, dolazi i do ključnih paralela u pjesmama “Zagrli život” i “Ka more je život”, kao odrednica i vlastite glazbene poetike. Kaže kako govore o „životu, o liniji koja, ako ga živiš na svoj način, nikad neće biti ravna. Uz poruku, atmosfera i glazbeni izričaj obiju pjesama vidljivo se naslanjaju jedno na drugo. Prema reakciji ljudi oko mene – a i čitajući komentare – primjećujem kako obje pjesme na publiku djeluju vrlo motivirajuće, pružajući im dozu optimizma i pozitive”.

Luka Nižetić/promo

U razgovoru koji je brzo preuzeo smjer analize, dalje smo porazgovarali o konkretnim elementima Mihaljevićeva rada koji odgovaraju Lukinu izvođačkom senzibilitetu, na što kaže da su „na prvom mjestu riječi koje su toliko naše, svačije, u kojima se svatko može pronaći. Ta njegova jednostavnost izražavanja ljudskih emocija, životne mudrosti bez trunke banalnosti su fascinantne, to samo mogu rijetki. Kada upoznate Marija, odmah ste svjesni da je ispred vas osoba od koje možeš samo čuti ogoljenu istinu i s kojom odmah znaš na čemu si”.

Nižetić je tijekom karijere često radio s Mihaljevićima; što s Branimirom kao jednim od najistaknutijih producenata, što s ocem Marijem kao autorom pjesme kojom se predstavlja na 69. Zagrebačkom festivalu. No, u novije vrijeme, glazbenoj obitelji Mihaljević pridružuje se i najmlađi među njima – Marko, sin Branimira Mihaljevića, i to kao producent i aranžer Lukine pjesme.

Suradnje mora da su odraz segmentiranoga međusobnog razumijevanja i poznavanja, pa o iskustvu s Mihaljevićima, Luka mi govori kako kod Branimira, prije svega, voli njegovu opuštenost kada „sjednemo, popijemo dvi-tri čašice rakije, prođemo sve uže i šire teme i onda prionemo poslu. Kod njega nema previše filozofiranja, praznog hoda. On ima vrlo striktnu i čistu sliku pjesme. Vrlo je malo intervencija s moje strane, skoro pa ih i nema, što samo potvrđuje da smo na istoj valnoj duljini”.

„Volim tekstove koje proživljavam kao da sam ih sam doživio”

Za Branimirova oca Marija kaže kako on „pošalje tekst koji je sam po sebi toliko inspirativan da te odmah povuče u raspoloženje koje je preslikano na papir. A najmlađi među njima, Marko, jedno je bezbrižno, veliko, talentirano dijete koje živi glazbu. Drago mi je da joj se vrlo ozbiljno posvetio preuzevši sve više aranžmanskog i producentskog angažmana, premda u njemu čuči i kantautorski talent”.

Luka Nižetić/promo

O potencijalu teksta pjesme

Iz komunikacije s karizmatičnim pjevačem, poznatom po vedru i pozitivnu karakteru, primjećujem da je tekst pjesme primarni fokus njegova rada s autorima. Moć i potencijal riječi koji se mora podudarati s njegovom osobnosti, pa za ovu razinu pjevanja kaže kako su „tekstovi srce pjesme, dok je melodija njena duša”. Kada je riječ o samim spisateljskim postupcima, ističe kako ne voli  „predvidljive metafore”, nego ga „više uzbuđuju pjesničke formulacije za koje moram dublje posegnuti u svoju nutrinu. Volim tekstove koje proživljavam kao da sam ih i sâm doživio.

Volim tekstove koji u meni isprovociraju bilo kakvu reakciju, od onih uz koje ću razbijati čaše do onih koje će mi napuniti  oči suzama. Pjesme su iskrenije od nas i često njima šaljemo poruku koju nam je možda teže izustiti u običnom razgovoru; najbolje je to objasnio H. C. Andersen koji je kazao: ‘Gdje riječi ne uspiju, glazba govori’“.

Kada bi govorio o vlastitu glazbenom potpisu, pitao sam ga što bi istaknuo kao poslovično i potpisno za Luku Nižetića nakon dvadeset godina na sceni, a da je postalo dijelom njegova trademarka. Spremno odgovara na pitanje govoreći da „dosadašnji singlovi demonstriraju širinu moga glazbenog afiniteta koji se, ako ćemo govoriti poslovičnim rječnikom, širi od uzbudljivog rock-popa iz ranije faze, preko fuzije world-ethno-južnjačkog popa, pa sve do današnjeg zvuka, naslonjenog na recentne glazbene trendove i Mediteran. “Proljeće”, “Samo mi reci da”, “Jugo”, “Vječno”, “Amsterdam”, “Ludilo brale”, “Ae”, “Ostani dite” pjesme su koje su nositelji mojega koncertnog repertoara, kao i mojega glazbenog opusa.”

I doista, bili njegova publika ili samo poznavatelji njegova rada, Luka Nižetić sinonim je za mladenaštvo, entuzijazam i vedrinu. Obilježavaju ga, kako i sâm kaže, „pjesme koje šire optimizam, vedrinu i veselje i najzornije predstavljaju moj karakter”.

U svojim stihovima „govori o plesnim, pozitivnim, zaigranim, feel good temama. Na mojim koncertima sve je dopušteno osim dosade i statičnosti, no radi ravnoteže, nađu se i balade kao što su ”Ponekad poželim”, ”Prava ljubav”, ”Ti si meni sve”, ”Od najgorih najbolji”, ”Ka more je život”, a kojima povremeno svoju publiku bacim u melankoliju i neku nježnu atmosferu. Izvodim glazbu koju je teško ukrotiti žanrovskim etiketama i koja je do sada uspjela objediniti raznoliku publiku. Ako baš moram precizirati što je moj trademark, mogao bih ga opisati kao glazba bez granica i limita”.

“Oko pjesme ‘Proljeće’ sve je bilo nekako sudbinski”

Otkako je Deezera, a zatim Spotifya u Hrvatskoj, hit “Proljeće” (2005.) – izveden uz klapu Nostalgija – uvjerljivo vodi kao njegov najslušaniji singl svih vremena. O tome kako sedamnaest godina kasnije on sâm gleda na pjesmu koja je fino ostarjela kao pop evergreen, Splićanin kaže kako mu je u početku karijere „pomogla u definiranju mojega daljnjeg glazbenog puta. Vidim da je i nove generacije znaju, prenosi se s koljena na koljeno (smijeh) i svakako mi pričinjava satisfakciju što imam takvu pjesmu u svom repertoaru”.

Pjesmom “Proljeće” predstavio se na Dori 2005. godine, fizički u retro i etno modnoj varijanti, zbog čega se dodatno urezao u svijest publike i postao dijelom popularne kulture, na što kaže da je „oko nje sve nekako bilo sudbinski. Tražio sam pjesmu za Doru, imali smo melodiju dok smo tekst promijenili. Slijedila je ideja za klapu, došli su i Slavonski dukati, sve je nekako bilo spontano i bez prevelikog kalkuliranja.

U karijeri ti se takav slijed slučajnosti ne događa stalno. Prepoznao sam njen potencijal, slušao svoju intuiciju i pokazalo se da se nisam prevario. Lijepo je znati da će me tekst iz pjesme proljeće je, a u meni nemir, od sreće bih zagrlio Svemir nadživjeti. Zapravo ”Proljeće” već davno više nije moja pjesma, ona pripada svim budućim generacijama i neka tako ostane dok je svijeta“. (smijeh)

Kako to biva s novim singlovima i njihovim predstavljanjima, ovih se dana spominje i novi studijski album najavljen s više singlova i zakazan za jesen 2022. godine, a dinamični pjevač kaže kako je „izuzetno zadovoljan prijemom dosadašnjih singlova. Reakcije publike baš su onakve kakvima sam se nadao. ”Ludilo brale” i ”Ae” imaju već milijunske preglede na YouTube kanalu, a ništa manje ne zaostaju ni ”Ostani dite”, ”Ka more je život”, i ”Ako tražiš ljubav”.

Na pitanje o tome kako pjevač prepoznatljive estetike, glasa i zvuka ostaje svjež i nakon gotovo dvadeset godina, Luka kaže da „oduvijek nastoji izbjeći ponavljanje i reciklažu, svaka pjesma je svoja, a opet dio cjeline. Novi album možda do sada od svih prethodnih ima najviše Mediterana, mirisa mora, južnjačkog temperamenta. Kad god snimam albume, u konačnici mi je uvijek isti cilj, da se dobro zabavim”.

A za novo studijsko izdanje već je upogonjena promotivna strategija koja se ne sastoji samo od objave singlova, nego i predstavljanja na Zagrebačkom festivalu, kao i nastupom u zagrebačkoj Tvornici kulture 28. listopada. Za nadolazeći jesenski nastup, Luka najavljuje kako će uz njega nastupiti četrnaest glazbenika u presjeku dosadašnjeg opusa. U novim interpretacijama pjesama, pjevač – koji je poznat i po svome kazališnom angažmanu – na nastupe gleda kao „predstavu i performans u cjelini prije nego kao neki puki niz odvojenih pjesama.

Poručujem svima da se za tu večer naoružaju osmijehom i pozitivom jer publiku namjeravam provesti kroz razne osjećaje, atmosfere i prostore, želja mi je da tu večer plešemo zajedno, guštamo i da Tvornica bude ispunjena dobrom energijom”.

“Bez obzira sviraš li pred punom dvoranom ili polupraznim klubom, trebaš dati svoj maksimum i ne štedjeti se. Važno je pjevati upravo toj jednoj osobi koja je kupila kartu i došla te slušati, jer zbog nje si tu gdje jesi.”

Kad se već i sâm osvrnuo na dugotrajnu karijeru, morao sam nas obojicu milenijalaca – i gotovo vršnjaka – vratiti na početak milenija. Tada je debitirao na Melodijama hrvatskog Jadrana s pjesmom “Ludi grade”, a uslijedili su mnogobrojni festivali na domaćem terenu koji su možda više negoli ijednome drugom glazbeniku ili glazbenici njegove generacije katalizirali uspjeh pjesama. Na značaj festivala Nižetić gleda kao na „glazbena događanja idealna za mlade, još neafirmirane glazbenike gdje imaju priliku predstaviti se široj publici.

Imao sam privilegiju da me gospodin Zdenko Runjić pozvao na Melodije hrvatskog Jadrana i samim time dao mi dobar vjetar u leđa, kako meni, tako i mojoj glazbenoj priči. Nakon podužeg vremena s Marijevom pjesmom ”Zagrli život” vratio sam se na festivalsku pozornicu, možda je tome bio i razlog što mi je ovo i debitantski nastup na Zagrebfestu, što nije loše za 38-godišnjaka (smijeh). Vidim da se pjesma već zavrtila i došla među top pet nacionalne liste tako da se sudjelovanje na Zagrebfestu već sad pokazalo dobrom odlukom“.

 “Još uvijek kod studijskog snimanja osjećam leptiriće u trbuhu”

Godine nikome nije ugodno predstavljati i svi smo osjetljivi i tašti kada je riječ o njima. U tom smislu sličan Vladi Kalemberu, vječno mladi Nižetić debitirao je 2001. na pragu punoljetnosti. Danas, na pragu četrdesete, i s preko dvadeset godina pjevanja iza sebe, ipak može sagledati rast i razvoj sebe kao pop pjevača koji je preživio ispit vremena.

Kaže mi tako da je „najteže je pisati o prolaznosti jer uvijek misliš kako vrijeme stoji,  a ti si još uvijek onaj mulac s Mertojaka pun entuzijazma”. O dva spomenuta okrugla broja ili jubileja kaže, ipak, da nije „pobornik jubileja, nekih obilježavanja godišnjica. Svako vrijeme donosi svoje i treba samo prepoznati pravi trenutak. Bih li nešto mijenjao u svom radu? Mislim da ne bih. Vodio sam se emocijama; neki su se planovi obistinili, neki nisu, zapravo ne treba ništa ni planirati nego se samo prepustiti jer tada nećeš doživjeti nikakvo razočaranje. Ne smijem biti nezadovoljan, imam pjesme koje je publika prihvatila”.

No, najljepši dio našeg razgovora jest dječačka ljubav, odnosno iskrenost prema glazbenom pozivu, kad mi s osmijehom na licu Luka kaže: „još uvijek kod studijskog snimanja osjećam leptiriće u trbuhu, što mi je pokazatelj da je sve kako treba biti. Ono što sam naučio jest da dok god voliš to što radiš – ne smiješ odustati! Bez obzira sviraš li pred punom dvoranom ili polupraznim klubom; trebaš dati svoj maksimum i ne štedjeti se. Važno je pjevati upravo toj jednoj osobi koja je kupila kartu i došla te slušati, jer zbog nje si tu gdje jesi”.