Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija u Lisinskom: intimne vinjete izvedene bravurozno

„Ima li nešto ljepše za slaviti osim života?“, zapitala se gospođa Marija Rukavina uslijed obraćanja publici na 11. koncertu koji Zagrebačka filharmonija organizira u sjećanje na maestra Vjekoslava Šuteja i Anu Rukavinu, „Želim život“.

Kada je pandemija pogodila 2020., Jelena Radan je planirala obilježiti vrhunac svoje glazbene karijere velikim koncertom sa Zagrebačkom filharmonijom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Iako je koncert bio odgođen na neodređeno vrijeme, frustracija je rasla. O tome mi je pričala o intervjuu koji smo napravile par tjedana ranije: „Kako smo odgađali dva puta, kad se dogodio ovaj zadnji datum, kao da sam osjetila moment da kažem: Ok, odustajem.“

Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija/Tomislav Miletić/PIXSELL

Srećom, nije odustala. Ona je jedna od onih umjetnica čija je glazba naš osobni barometar, glazbeni parametar u životu, i premda ne nastupa često, uvijek oduševi kada se pojavi s bendom, a ovaj put imala je podršku cijelog orkestra. Na pozornicu je ušetala s medvjedićem za kojeg je rekla da predstavlja njen početak, otac ga joj je donio u rodilište, te uvenulim makom kojeg je ubrala tog jutra kad je s kćeri krenula u Zagreb.

Kod nje uvijek mora postojati neka priča, neka nit koja povezuje stvari u smislenu cjelinu. Ova dva simbola bila su poveznica Jelene s početka i Jelene sada. Nije propuštala priliku razbijati ozbiljne najave i ozbiljnu glazbu duhovitim pošalicama kojima je nasmijavala publiku. Na svom glazbenom putovanju nazvanom Voyage, imala je privilegiju predstaviti sebe. „Još uvijek nisam svjesna obima“, rekla je i nastavila, „Fado je u meni, definitivno. Voyage je također dio mene. Nadam se da ćete podjednako uživati i u jednoj i u drugoj vrsti glazbe.“

Prva gošća bila je njena prijateljica i autorica s kojom radi već godinama, Anita Valo iz grupe Meritas, koja joj se pridružila na pjesmi „Pres e la flamme“ uz solističke dionice harmonikaša Mladen Kosovca. Dok je predstavljala jednu od pjesama iz fado repertoara, govorila je o stihovima Fernanda Pessoae, o praznini u nama kao nečem najgorem, kao beskorisno punoj čaši koja stoji na stolu, a koju nitko ne uzima, koja nikome ne treba. Nije imala priliku prevoditi svaku pjesmu, ali koliko god o sebi govorila u umanjenicama, Radan nije bila svjesna koliko je ovaj koncert učinila posebnijim i posve drugačijim, jer kad tako nešto ljudi prvi put dobiju od izvođača, ljestvica se neminovno podiže.

Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija/Tomislav Miletić/PIXSELL

S obzirom na to da je fado nastajao kroz 19. stoljeće kada žene nisu mogle ići na fakultete, u Portugalu su se stvarala dva centra ove glazbe. Oko Coimbre nastajao je muški fado, a južnije, oko Lisabona stvarao se ženski fado. Zbog velikog nasljeđa pjevačica koje su izvodile ovu vrstu glazbe, Radan se u jednom se trenutku zapitala je li je uopće dostojna izvoditi, ali fado je glazba svijeta i drago mi je da je prihvatila mogućnost prenositi ga na i našem području.

Sljedeći gosti bili su djevojački zbor Mozartine i zbor dječaka Boysvoice koji su sudjelovali na premijernom izvođenju novog singla „Ko čovjek koji bi mogao bit“.

„Ako smijem, a uvijek sam nekako otvorena, Vedran Galić, ne znate tko je on, ali zapravo je zaslužan za ovo, što je imao ideju i povjerenje da ja budem ovdje i hvala mu na tome. To sam mu rekla već 300 puta. Hvala gospodinu Bochu i Filharmoniji koji su me prigrlili. Ili ja samo sanjam ili možda barem malo, ali večeras sam uistinu počašćena. Ne znam kako se ovo desilo. Znam da sam dosta samozatajna, malo me nema, malo me ima, tim prije ne razumijem… Mislim znam, došli ste zbog njih (pokazujući na Filharmoniju), a vas desetak je došlo zbog mene, ali evo, hvala vama desetak!“, nastavila je dalje nasmijavati publiku.

Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija/Tomislav Miletić/PIXSELL

Jelena Radan prožeta je dvojnostima. Možemo to gledati kroz njenu glazbenu dvojnost, mladost i zrelost, početak i kraj, ozbiljnost i blesavost. Ona je netko tko zaslužuje pažnju, ali ipak ne uživa pažnju, netko tko stoji ispred svih i guta svojom interpretacijom, a opet se skriva iza duge kose, u crnini i mnogim slojevima tkanine.

Iako je u medijima predstavljaju kao onu koja pjeva fado, rekla je da to razumije, ali da bi voljela da je poznaju samo tako. Bio je to uvod za pjesmu „Samo me ljubi“ u kojoj su gostovale Ex Ladarice. Kod nje je u autorskom smislu uvijek prisutan neki fado. Možda glazbeno ne zvuči kao fado, ali u tekstovima i nostalgiji pjesama koje pjeva na hrvatskom jeziku neka poveznica ipak postoji. Ona dopušta melankoliji da se uvuče u njene pjesme.

Tome su zasigurno pripomogli članovi njenog benda, Viktor Lipić Lipa na klaviru, Ivan Božanić na gitari, Mladen Kosovec na harmonici, Matej Milošev na violončelu i Pedro Abreu na akustičnoj gitari.

Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija/Tomislav Miletić/PIXSELL

Pjesmu „Kad nas ne bude“ najavila je kao jednu od najdražih. „Ne volim tu prokletu prolaznost. Ne volim da odlazimo. Ne volim da nas nema. Ne volim da nećemo više biti tu, ali onda barem možemo kroz pjesmu izbaciti sve to skupa i zaboraviti ovaj trenutak upravo sad, ovih 10 sekundi, i otpjevati to“, rekla je to s grčem i u jednom joj je trenutku puknuo glas od boli, ali brzo se vratila sakrivši se još jednom iza humora. Pjesma bi bila trijumfalni dio koncerta, ali publika ju je vratila na pozornicu stoga je s Filharmonijom maestralno izvela „The Story“ američke kantautorice Brandi Carlile, a potom „Com que voz“, posve ogoljeno s gitaristom Pedrom Abreuom.

Poput nekog osjećaja potvrđivanja, nakon ovakvog koncerta zaista se može reći da su pjesme emocionalno odjeknule kod publike. Izrazito dug pljesak, čak i prije samog kraja, dokazao je kako su pjesme u novim orkestralnim aranžmanima Frane Đurovića i Krešimira Seletkovića pod ravnanjem maestra Jonathana Griffitha dobile takvo novo ruho da se činilo kao da su izvedene prvi put. Prateći Jelenin oprečan način, intimne vinjete izvedene su bravurozno.

Jelena Radan i Zagrebačka filharmonija/Tomislav Miletić/PIXSELL