Suonare i cantare spojili su se u interpretacijama vrsnih glazbenika

Marco Graziani i Ana Dadić

Suonare, cantare

Glagoli suonare i cantare, tako zvučni, pjevni, ritmični i melodiozni, svojim karakteristikama tako svojstveni jeziku u kojemu su nastali, pojavili su se u glazbenoj terminologiji prije nekoliko stotina godina kada su se glas i zvuk počeli, uvjetno rečeno, odvajati, tražiti i nalaziti nove medije ostvarivanja vlastitosti i utirati put praksi koja će početi drukčije gledati na umjetničku glazbu zapadno-europskoga civilizacijskog kruga te koja će je podijeliti prema drugim kriterijima – na tradiciju vokalne, vokalno-instrumentalne i instrumentalne glazbe.

Kada srednjoškolcima želimo tu priču pojednostaviti, onda kažemo da sve što je zvučalo – suonare – odnosno bilo svirano, nazivano je sonatom, a sve što je pjevano – cantare – nazivano je kantatom. A onda su tijekom baroka, klasicizma i romantizma ‘svjetovi’ sonate i kantate proživjeli mnoštvo transformacija iz pera stotina znanih i neznanih skladatelja.

Posveta sonati

Pomisao na pojam sonate uvijek nas prvo navodi na tradiciju klavirske sonate koju su stilski ustoličili Bečki klasičari, što nije neobično s obzirom na velik uspon koji je ovaj instrument doživio u stotinjak godina, u gradbenom, izvedbenom i stilskom smislu. No, violina je bila ta koja je još stotinu godina ranije izborila sebi mjesto vodećega solističkog instrumenta, a popularizacijom kućnog muziciranja violina i klavir združili su se u duo koji je generirao bogatu zajedničku literaturu.

Upravo ta literatura bila je polazište koncerta kojeg su dvoje mladih renomiranih hrvatskih glazbenika, violinist Marco Graziani i pijanistica Ana Dadić, održali 26. svibnja 2022. godine u Velikoj dvorani Glazbene škole Slavonski Brod, a u organizaciji Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu.

Oboje đaci zagrebačke Muzičke akademije, kojoj su se kao zaokruženi glazbenici vratili dajući svoje umjetničko i pedagoško znanje – Graziani kao docent violine, a Dadić kao umjetnička suradnica pijanistica – bogatim životopisima pokazuju ogromnu energiju koju ulažu u vlastiti umjetnički razvoj i napredak. Zato i rezultati ne mogu izostati! Jasno je to bilo već iz samoga odabira repertoara za koncert u Slavonskom Brodu, a potom i iz njegove izvedbe.

Foto: KKD IBM

Program je bio zamišljen kao posveta dvama instrumentima, no i sonati kao glazbenoj vrsti, usredotočen na period romantizma s fokusom na Schuberta i Schumanna, ali uokviren Mozartovim klasicizmom i romantizmom Pejačevićeve, s imenima velikana glazbene literature i, također, neizostavnim pogledom u hrvatsko glazbeno stvaralaštvo. Ostaje jedino žal što ipak nije odsvirana planirana Prva violinska sonata, op. 26, Dore Pejačević, već umjesto nje skladateljičina Canzonetta, jer bi u tom slučaju koncepcija koncerta bila zaokruženija i smislenija.

Koncertnu večer duo je otpočeo Sonatom za violinu i klavir u G-duru, KV 301, Wolfganga Amadeusa Mozarta, jednom od šest iz ciklusa skladanoga 1778. godine na putu iz Salzburga preko Mannheima u Pariz, koje je potom u Parizu objavio, znakovito, kao svoj opus 1. Sve osim posljednje su dvostavačne, pa tako i ova u G-duru čija su dva brža stavka bila idealna za otvaranje koncertne večeri. Već od prve teme koju Mozart pozicionira tako da vodeću melodijsku misao prvo donosi violina, a zatim klavir (što se potom obrće u iznošenju druge teme) Graziani i Dadić jasno su istaknuli Mozartovu ideju kojom je ove skladbe opisivao kao ‘klavirska dua s violinom’, aludirajući na sve važniju ulogu violine u tom paru.

Graziani i Dadić jasno su istaknuli Mozartovu ideju kojom je ove skladbe opisivao kao ‘klavirska dua s violinom’, aludirajući na sve važniju ulogu violine

Franz Schubert to svojom Sonatom za violinu i klavir u g-molu, op. 137 br. 3, podiže na razinu više, dajući im zadatak da unisono otvore skladbu, a u ostalim im stavcima raspoređujući uloge po nekim uvriježenim normativima. Iako se sonate iz op. 137 smatraju stilski jednostavnijim i tehnički ne suviše zahtjevnim Schubertovim djelima ove vrste, Graziani i Dadić s jednakom su pažnjom pristupili djelu, ističući brojne dijaloge među instrumentima i karakterne kontraste između četiriju stavaka.

Umjesto najavljene violinske sonate, slijedila je Canzonetta Dore Pejačević, jedna od najpoznatijih i najizvođenijih skladateljičinih skladbi za violinu i klavir. Ova minijatura sva je u melodiji koju nosi violina, uz diskretnu pratnju klavira, pa je Graziani ovdje imao glavnu ulogu. Treba primijetiti da su odabrali ipak malo prespor tempo koji je nepotrebno razvukao skladbu i utjecao na fraziranje, zbog čega je skladba izgubila na unutarnjoj dinamičnosti. Međutim, kada su se na kraju koncerta vratili na pozornicu za dodatak, ponovno su odsvirali Canzonettu, tog puta ‘mrvicu’ (ali doista, mrvicu) pokretljivije, što je znatno utjecalo na sveukupan, bolji dojam izvedbe.

Kruna večeri bio je Robert Schumann i njegova Sonata za violinu i klavir u a-molu, op. 105, djelo zreloga romantičarskog izričaja nastalo u samo tjedan dana 1851. godine, a s kojim autor u početku nije bio zadovoljan. Bez razloga, rekli bismo danas, jer djelo otvara izvođačima puno interpretacijskoga prostora. Marco Graziani i Ana Dadić kao da su cijele večeri čekali upravo ovo djelo (s razlogom je stavljeno na završetak programa) kako bi dokazali Schumannu koliko zanimljivih slojeva se krije u njegovoj partituri.

Odnos i dijalog

Uspostaviti odnos koji će dovesti instrumente/dionice/izvođače u pravi dijalog nije lako, i to dijalog u kojemu nema povlaštenoga i podređenoga (kako bi se naoko mogao shvatiti odnos violinista i pijanistice s obzirom na uvriježeno doživljavanje uloga violine kao vodećega, a klavira kao pratećega instrumenta u toj komornoj kombinaciji). Graziani je bio prominentan uvijek kada je trebao biti, čvrst, siguran i odlučan ili mekan i suptilan u nastupu, iznoseći glavni poticaj u kreiranju karaktera izvedbe. A Dadić je, uz vrstan tehnički nastup i iznimnu karakternost, donijela čistoću klavirskoga zvuka kakvu se rijetko može čuti – svaki ton u svakom sloju klavirske teksture ostvario je svoje prepoznatljivo mjesto.

Dadić je, uz vrstan tehnički nastup i iznimnu karakternost, donijela čistoću klavirskoga zvuka kakvu se rijetko može čuti

Suonare i cantare, spominjani na početku ovoga teksta, spojili su se u interpretacijama dvoje glazbenika koji su tijekom čitavoga koncerta pokazali skladnost i nadopunjavanje.

Slušajući koncert, spontano se nametnula jedna misao. Bilo bi zanimljivo čuti Anu Dadić u suprotnoj ulozi, kao flautisticu, budući da je magistrirala oba instrumenta, i to upravo u odabiru repertoara sonata za flautu i klavir.