Edo Maajka u Boogaloou: Slušaj mater i nakon 20 godina!

Edo Maajka nije nigdje nestao da bi organizirao comeback, ali promocijom dva albuma posljednjih tjedana – prvijenca Slušaj mater i najnovijeg Moćno – reper iz Brčkog najavljuje novu eru nostalgijom i strmoglavljenjem u staru školu. Zagrebački Boogaloo odabrao je za novu stanicu na svojoj retrospektivnoj turneji kojom slavi dvadeset godina od ulaska na scenu sa Slušaj mater.

Ljeto je pred vratima, najavljuje to hirovito vrijeme koje ni Vakula ne može pročitati, ali iako je ovih dana nosilo sve pred sobom, nije kao prošle godine odnijelo i koncertne nastupe. Glavni je grad zadnjeg dana silovitog tjedna bio okupan prolomima oblaka, što nije razuvjerilo ni festivaldžije jarunskog Let the Music Be Free ili pak ljubitelje Chuija pod nimalo vedrim nebom kina Tuškanac. Glazba živi sve dok Titanic ne potone!

No ovog petka ništa srećom nije potonulo, ni lađe, ni ceste, ni naš entuzijazam koji nas je odveo u klub Boogaloo gdje su se prvog vikenda lipnja našla dva sunarodnjaka – širokobriješki reper Ivan Bilinovac iliti Noti Limun i zvijezda večeri, hip hopa i Balkana – Edo Maajka. Mladi je Noti Limun Zagrebu predstavio svoj prvijenac Gan Barsi gdje mu je glavni misafir upravo Edo. Maajka je simbolično predao štafetu na pjesmi “Moneypenny”, a beatove joj potpisuje (Edin) producent čije ćete ime pročitati više puta u ovom tekstu – Matko Šašek aka Koolade. Dok je Noti Limun bacao versove u maniri svojih battleova na pozornici, njegov ga je domaćin i mentor pozorno pratio iz publike, s pivom u ruci i kimao svojom vječno pospanom pojavom u ritmu beata.

Gdje je otišlo 20 godina?

Nitko tko je bio vremenski svjedok Menartova izdanja Slušaj mater 2002. godine ne može se pomiriti s činjenicom da danas kultno izdanje slavi 20 godina. Ne vezujemo se toliko za godine izdanja da bi im pamtili datume, pa kada neki od najdražih nam – a Edin je prvorođeni najzapamćeniji i u publike omiljeni – albuma slave jubileje poput ovog, prenerazi nas zbog spoznaje protoka vremena.

isti takav protok sa sobom donosi pokazatelje utjecaja, dosega i kvalitete, a kada se radi o Edi Maajki, njegov je prvijenac postao moderni klasik. To potvrđuje uopće potreba da se oko objave novog izdanja paralelno diljem zemlje (Rijeka, Split, Zagreb) slave okrugli rođendani.

Slušaj mater je problematizirao generacijske kulturološke okove regije (ne samo Maajkine rodne Bosne i Hercegovine, nego i cjelokupne bivše federacije), političke bakterije i viruse za koje ne pronalazimo cjepiva tridesetak godina, kao i izazove svakodnevice koja se mora nositi s tuđim prikazama i demonima. Biografskim albumom Edo je zavladao regionalnom scenom u trenutku pozitivnih društvenih promjena i predaha kratkog vijeka, ali svojim se neprikosnovenim flowom i beatovima hibridnih formi između old schoola i balkanskog melosa ovaj master of ceremonies potvrdio kao dugotrajna investicija hip hopa.

Edo Maajka / Foto: Julijan Labrović (Ziher.hr)

Kad je objavljen 1.6.2002., debitantski Slušaj mater imao je mističan status nakon višemjesečnih odgađanja usred edomanije – Maajkinog apsolutnog primea kojeg je održao sve do No Sikirikija, izdanog dvije godine kasnije. Edin prvijenac objavljen je iste godine, podsjetio nas je najdraži Bosanac, “kad se u Zagrebu dogodio prvi Prajd, kad je objavljen prvi Elemental, Rundekove Ruke i godine kad se rodila Mia Dimšić.” Milenijalska publika postala je svjesna godina, pa kaže Edo sarkastično “stari se”, aludirajući na Thompsona i Tihu Orlića.

Boogaloou to pada kao mana s neba, ali vidio je Edo da je vrag prebrzo odnio šalu i prekida ih, ne želeći se petljati sa sirovim strastima, iako nam kaže i sam da se o ukusima ne raspravlja. Ekipa prebrzo zaboravlja da je Edo “rođen `71, za bratstva-jedinstva/od roditelja komunista, s` partijskih lista/Pionir posto `78, a za Titom plako dvije godine poslije, dijete Bosne, dijete Juge” ili, kako to prečesto biva, čuje što želi čuti. Ekipa zaboravlja ili ignorira i kad im Edo eksplicitno kaže da je momak koji je proizašao iz punka i hard rocka, a našao svoj glas u hip hopu. Nota bene, Edo nema pet banki (rođen je 1978.).

Jel se kužimo?

Njegov je opus političke naravi kao korpus inteligentnog i misaonog čovjeka, ali njegova je estetika, unatoč stereotipima žanra, suviše suptilna, ispolirana i konkretnija od priželjkivanog aktivizma kakvog bismo htjeli vidjeti kod domaćih repera. Posebice ovih s prijelaza milenija. Edin je vers profinjeniji od pukog lajanja na trule vlasti ili prozivki beskrupuloznosti homo balkanicusa, a flow besprijekoran da bi ga trošio na površnosti. Slušaj mater zato i jest moderni klasik jer, ironično i otužno, minijature i portreti post-jugoslavenskog čovjeka iz 2001/2. primijenjive su i danas. Na toj spoznaji počivaju djela spominjanog Elementala ili Edinih zemljaka Dubioze kolektiv. Nažalost, euforične prvoloptaške reakcije na tompsonovske reference ili spomen Prajda realan su komentar na često nerazumijevanje autorske poetike i osobne ideologije.

Edo Maajka / Foto: Julijan Labrović (Ziher.hr)

Tobogan nostalgije

Publikine predrasude na stranu, ona mu svejedno jede iz ruke kao vjerna sljedba. Reče nevjerojatno prizemni reper, “trebalo mi je puno da se prisjetim tekstova iz 2002.” No daleko je to od istine jer uho nam nije čulo zapinjanja, a k tome, neke je materine savjete publika jednoglasno izrecitirala.

Čovjek koji je svega nekoliko tjedana ranije objavio osmi studijski album i to dvadeset godina od onog slavljenog u Boogaloou sipa stare rime kao i te godine kada je umro Joe Strummer i uveden euro. Nemoguće ih je zaboraviti kao klasike koji su godinama bilježeni u uhu i arhivirani u mislima na društva tromosti. Naravno, nostalgična milovanja danas su popularna roba kojom se tješimo iz pozicije nevjerice prema sumanutoj svakodnevici.

Tako vodopadi rima prva dva albuma u Boogaloou ljudima, makar ih i ne “čuli”, daju zaklon u klasicima kao što su “Pare”, “Prikaze”, “Saletove osvete” ili kasnijem “No sikiriki”, a njegovi oštri beatovi koji su ove večeri bili u mikseti i rukama DJ-ja Oli do – potreban zagrljaj. Ali zagrljaj im ne pruža isključivo Maajka, nego i producentski trojac Dash, Koolade i Shot koji su obilježili zvuk Slušaj mater i upisali ga u povijest hrvatskog hip hopa.

Dvadeset godina kasnije, Edo Maajka će se vratiti starim beatovima upravo Kooladea koji je uz njega ono što je Quincy Jones Michaelu Jacksonu, Max Martin The Weekndu i Britney Spears ili Timbaland Missy Elliot. Premda je Koolade zaslužan za Edin zvučni potpis, treba naglasiti da je Blackoutova uzdanica Dash najzaslužniji za zvučnu kulisu Maajkinih dinamičnih pjesničkih slika.

Edo Maajka / Foto: Julijan Labrović (Ziher.hr)

Proslava rođendana Slušaj mater provedena je s osmijehom na licu, orošenih pivom na koje se čeka cijelu vječnost i kao na pravom rođendanskom tulumu, u zborskom pjevanju sa slavljenikom. On ne dolazi na lovorikama prošlih uspjeha i valu revitalizirane popularnosti: Edo Maajka s vrhunskim izdanjem dvadeset godina od stupanja na scenu najavljuje nove pohode, ali prisjećanje na svoj ponajbolji uradak koji ga je katapultirao s margine u središte hip hopa i mainstreama zaslužuje posvetu. Od svog ga je autora i dobio, a kao i publika, on ga slavi zbog upečatljivosti stihoklepstva, prodornosti i zaraznosti rima i opojnošću i svježinom produkcije koja i danas s lakoćom zasjenjuje trendovske novitete bez potencijala da dožive ovakav status.