Ivan Hut: „Moramo se vraćati na svoj početak da bismo razumjeli budućnost i što je to hrvatski zvuk"

Ivan Hut (1982.) dirigent je Dubrovačkoga simfonijskog orkestra od prosinca 2020. godine. Dirigiranje je diplomirao i magistrirao na Sveučilištu za umjetnost Codarts u Rotterdamu, a prije toga diplomirao je violu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Bio je profesor u Glazbenoj školi „Josip Hatze“ u Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge MAG, producent pa ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta i ravnatelj Opere HNK Split. Među njegovim važnijim orkestralnim suradnjama bile su one sa Sinfoniom Rotterdam, Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom Sveučilišta Guanajuato iz Meksika.

Pavle Dešpalj – poticaj i nadahnuće

Povod našem razgovoru jučerašnji je koncert Dubrovačkoga simfonijskog orkestra posvećen Pavlu Dešpalju, koji bi danas slavio 88. rođendan. Kako ste odabrali program? Maestro Dešpalj ostavio je iznimno velik trag na hrvatskoj glazbenoj sceni, no, ako sam dobro shvatila, bio je posebno važan i Vama osobno?

S osobne strane – maestro Dešpalj je osoba koja me oblikovala od početka do kraja. Upoznao sam ga kad sam imao sedamnaest godina. Zaljubio sam se u njegovu osobnost, njegovo znanje, u njegov odnos s orkestrom, njegov odnos prema glazbi. Tijekom godina, dok sam još bio u Splitu, gdje sam bio violist, pa producent i direktor opere, uvijek je telefon bio blizu, tako da se mogu čuti s maestrom Pavlom. Trebao mi je uvijek neki savjet, a kojiput je bilo dovoljno da on digne slušalicu i kaže „Molim?“ i već bih znao što trebam napraviti, tolika inspiracija je bio.

Ivan Hut i Pavle Dešpalj

I kada sam rekao da ću upisati dirigiranje u Nizozemskoj, bio mi je velika podrška i često smo se tijekom tih godina čuli i davao mi je savjete. A njegovi savjeti su bili – svaki kao jedna školska godina, bila bi to jedna rečenica koja kao da bi oblikovala cijelu školsku godinu… Rekao bi: „Sad sam ti rekao i iskoristi to do kraja, a kad stvarno više ne znaš što bi, opet me nazovi.“ Jako je bio ponosan na mene, a ja sam bio ponosan što ga imam. I sina sam nazvao po njemu, a i supruga mi je nastupala s njim, praizvela njegove instrumentacije pjesama Berse i Lisinskog u Zadru. Već nekoliko sati nakon što sam doznao da je preminuo, došao sam na ideju o koncertu.

Gudačko slavlje života i opusa maestra Dešpalja

Fantastično je što on ima taj gudački opus. Mi smo 17. lipnja ionako trebali imati gudački koncert, a ja sam predložio da na tom koncertu izvedemo sve njegove gudačke kompozicije: Koncert za saksofon i gudače, Koncert za violončelo, Passacagliu i fugu za klavir i gudače, Čežnju i Omaggio a Bellini. Znači, to je sve što je maestro Pavle napisao za gudače, a da nije obrada. I to je odmah prošlo na Umjetničkom vijeću Orkestra.

Nesvakidašnje je što imamo tri solista, sva trojica su i moji prijatelji, a i pojedinci koji su već imali odnos prema maestru Pavlu, tako da su odmah pristali. To su Danijel Detoni, Gordan Tudor i Branimir Pustički. Tudor i Detoni s maestrom su snimili djela koja će svirati, a Branimir je dobro upoznao familiju Dešpalj kao student Valtera Dešpalja.

Odlučili smo napraviti koncert kojim se slavi njegov život, iako se zove In memoriam, ali više se slavi nego što se sa žalošću prisjećamo što ga više nema.

In Memoriam Pavle Dešpalj, koncert održan 17. lipnja 2022. u Kneževu dvoru / Foto: Oleg Tošović – DSO

Iako se zove In memoriam, više se slavi nego što se sa žalošću prisjećamo što ga više nema.

Maestro Dešpalj napisao je Klasične varijacije na poznatu temu, bila je to jedna od posljednjih stvari za gudače koju je napisao. To su Klasične varijacije na temu Happy Birthday koje smo odsvirali na kraju koncerta jer bi maestru dan poslije, upravo danas, 18. lipnja, bio rođendan. Išli smo posve emotivno u koncert! A to je samo jedna mala zahvala koju mu možemo ponuditi. Baš kad smo imali probu, mislili smo o tome kako bi nam bilo drago da je ovdje, da nas može, neću reći provocirati, ali… poticati svojim humorom. Imao bi što reći i sigurno bi se smijao i sigurno bi nam bilo drago.

U posljednje vrijeme mnogo se više pozornosti obraća njegovim skladbama. Neke su dotad izvođene rijetko, a i bio je najpoznatiji kao dirigent te su skladbe bile u drugome planu.

Uvijek je tako, kada nekoga više nema, sjetimo se svega. A i uvijek ga se gledalo kao dirigenta, a ne skladatelja, iako se govorilo da je bio najtalentiraniji od Šulekovih studenata.

Jedinstven je slučaj da se na koncertu koji je skladatelju u čast mogu izvoditi baš samo njegova djela – da, to je moguće kada je riječ o Mozartu, ili Bachu, koji imaju toliko opusa, ali ovo je poseban slučaj…

Uvijek ga se gledalo kao dirigenta, a ne skladatelja, iako se govorilo da je bio najtalentiraniji od Šulekovih studenata

Nedavno ste i u Meksiku dirigirali izvedbama djela Pavla Dešpalja. Kako je došlo do suradnje s Orkestrom pri Sveučilištu u Guanajuatu i kako su reagirali na Dešpaljevu glazbu?

Da, to je profesionalni orkestar koji je nastao i prije Sveučilišta uz koje je danas vezan. Imali smo na programu dvije Šostakovičeve simfonije i pomislio sam, zašto ne bismo izveli i nešto hrvatsko? Nešto od maestra Pavla. Varijacije za orkestar i Romantične varijacije. Tu sam imao veliku pomoć od MIC-a i od Cantusa koji su nam dali note.

Dešpaljeva djela odlično su prihvaćena, to su tonalitetna i romantična djela, a Varijacije za orkestar su njegovo rano djelo u kojem se čuje kompozitorska mladolikost i želja za dokazivanjem, kao i iznimna orkestracija. Bili su zadovoljni, a najsimpatičnija stvar bila je da je kontrabasist orkestra, Russell, iz Orlanda na Floridi gdje je nekoć dirigirao maestro Dešpalj, a koji mu je dao prvi posao u životu.

Uz dvije skladbe izvedene ondje (i ove koje su na programu u Dubrovniku) ostaju mi još samo dvije skladbe – Violinski koncert i Koralne predigre – i izveo sam cjelokupan opus maestra Pavla.

Znači, još ste malo ostali ‘dužni’, možda to ostane za sljedeću sezonu.

Ili čak bude ove godine, možda se ukaže prilika.

Ostaju mi još samo dvije skladbe i izveo sam cjelokupan opus maestra Pavla.

Nastavljate li suradnju s Orkestrom iz Guanajuata?

Da, bio sam ondje prije četiri godine, zatim me pandemija zaustavila, a za ovogodišnjeg boravka dogovorio sam ponovni odlazak sljedeće godine.

Stvaranje prostora i repertoara za orkestar

Vratimo se na Dubrovački orkestar – što biste rekli, kakvu ste situaciju zatekli prije godinu i pol kada ste došli u Dubrovnik i što ste tada poželjeli ostvariti s Orkestrom, u kojem smjeru ići?

Kada sam došao, baš je bila kriza s koronom. Odmah sam se zaljubio u grad i s Orkestrom sam se odmah našao, radili smo puno parom, a kako smo osakaćeni prostorom, morali smo, zbog covid mjera, raditi odvojeno, po sastavima, ali radili smo punom parom. Ovdje sam naišao na dobru volju, velik talent i lijep ton i jako sam, kako bih vam rekao, srastao s njima, naučio sam puno i sa svakim sam koncertom sve bolji umjetnik. Nadopunjujemo se dobro. A što bih htio s njima? Htio bih puno, a vrijeme će pokazati hoće li to biti moguće.

Uz Komorni sastav Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Dubrovačke ljetne igre 2021. / Foto: DLJI

Spomenuli ste pitanje prostora: Dubrovački simfonijski orkestar i mimo covid mjera ima problem jer nema adekvatno riješen vlastiti prostor. A Dubrovnik nema ni pravu koncertnu dvoranu. Kako gledate na to i kakva je trenutačna situacija s traženjem prostora za Orkestar?

Orkestar nema svoj pravi prostor, već radi u prostoru koji je možda dobar za jednomjesečni boravak, ali ne i za višegodišnji. Uprava radi na tome da se Orkestar vrati u stari prostor, ljetnikovac Crijević-Pucić. I sve to utječe na komoditet – znate kako je s umjetnicima, ali i sa svim ljudima: trebaju postojati uvjeti. Da biste mogli na nešto misliti, trebate prestati misliti na druge stvari; da biste mogli raditi, trebali biste imati mirnu glavu i mirno tijelo i biti oslobođeni primarnih potreba.

Dubrovački simfonijski orkestar to nema i unatoč tome jako dobro radi svoj posao. Ja se nadam da će njihova uzlazna putanja, kada se jednom sredi prostor, postati strelovitom i odvesti ih izvan orbite.

Za DSO je specifično da, uz svoj koncertni ciklus tijekom godine, ima i redovite ljetne koncerte – sudjelovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa svoj festival Dubrovnik u pozno ljeto, kao i prigodne koncerte. Tako možda ima i nekoliko ‘lica’; pristupate li različito tim različitim segmentima njihova djelovanja, birate li različit repertoar?

Zapravo ne – ali jesam, moram kazati, inzistirao na hrvatskim autorima. Održali smo već nekoliko koncertnih večeri hrvatskih skladatelja. Imali smo i premijere, praizveli smo Tudorovu kompoziciju. Uvijek inzistiram da se izvode hrvatski autori, jer ne može se prihvatiti nova kompozicija hrvatskog autora, ako se prije toga nije razumio naš kratak, ali jako intenzivan glazbeni put, od početaka. Od Mozarta do današnjih austrijskih kompozitora jako je dug put i ljudi su mogli naučiti slušati i srasti s glazbom i poželjeti nešto novo, a kod nas jest krenulo i prije, ali se intenziviralo pedesetih godina prošlog stoljeća kada je krenula nova generacija, pa potom Biennale.

Inzistirao sam na hrvatskim autorima.
Da bismo razumjeli što se danas sklada, moramo razumjeti i ono otprije.

I odmah smo krenuli jako kreativno i ljudi to kojiput nisu razumjeli i zvučalo je kao da idemo u destrukciju, ali zapravo je sve bilo vrlo logično. Da bismo razumjeli što se danas sklada, moramo razumjeti i ono otprije. I zato uvijek vadim kompozicije iz naftalina, Odakovu Passacagliu, Dobronićeve Jelšonske tonce, recimo, a Papandopula nikako ne možemo zaobići. Uvijek se moramo vraćati na svoj početak da bismo razumjeli budućnost i što je to hrvatski zvuk.

Ivan Hut / Foto: Miho Skvrce

Takav će biti i Vaš skorašnji koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama, 14. srpnja, zar ne? Samo hrvatski autori.

Da, Bjelinski – Sinfonietta, Ruždjakov Andantino, Papandopulova Sinfonietta i Idila Blagoja Berse u obradi maestra Dešpalja za gudače. Da, uvijek je prisutan njegov dodir, a vjerojatno će i za bis biti nešto njegovo.

Poznato je, ali je ipak da se napomene: on je bio pravi performer, bio je gudač, znao je što je koncert – ali znao je i što je koncert s dodatkom. Bis je uvijek bio ključ. Napravio je i tiskao tri sveska bisova za gudače, mislim da je to jedinstven slučaj. Tri su njegove skladbe, a ostalo su obrade, na primjer, Večer Lisinskoga, Bersina Idila, Dva mala tužna valcera Bombardellija, Rossinijeva Tarantella. I da, uvijek se vratimo na Maestra.

Znači, nije samo važno što se događa na koncertu i tijekom programa, nego i kako će završiti, čak i nakon službenog dijela. Sada bismo trebali pripaziti i kako da završimo razgovor, na pravi način i s bisom-dodatkom za maestra Dešpalja.

Da, uvijek je to govorio: „Publika će ti dati šansu ako početak nije dobar, ali će ti zamjeriti ako nije dobar kraj“. A kraj moraš pripremati otpočetka tako da je zapravo govorio da moraš otpočetka biti dobar. I ja bih proveo tri dana razmišljajući o tome što je on zapravo rekao, a kad bih shvatio, sve bi mi se otvorilo, kao u igri Minolovac.

„Publika će ti dati šansu ako početak nije dobar, ali će ti zamjeriti ako nije dobar kraj“

Sjećam se kada smo u Splitskome komornom orkestru odsvirali jednu od njegovih prvih obrada – on je instrumentirao pjesme Hatzea, Berse i Lisinskog, što je jako važno, jer pjevači mogu dobiti osjećaj orkestra, a kompozicija dobiva novo ruho, nova krila. I to je bilo fantastično, tri pjesme – Kad mlidijah umrijeti, Majka i Serenada – fantastično ih je obradio, naročito Serenadu.

Došao sam s probe i bio sam sav uzbuđen zbog toga i odmah sam ga nazvao. On se javi, „Molim?“, ja kažem „Maestro! Tija san van reć…“ – a on meni: „Htio si mi reći kako sam lijepo instrumentirao te pjesme.“ Odgovorim: „Pa da!“, a on kaže: „E pa znam, ne mogu se sam sebi prestati diviti. Ajde, čujemo se, Bog!“

I na kraju ja nisam rekao ništa, sve je on rekao. Baš je to bilo simpatično.

Niz suradnji Hut je ostvario i sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije / Foto: Marija Štilinović – HRT

Što Vam je sljedeće u planu s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom nakon ovog koncerta 17. lipnja? Koncert početkom srpnja pa Dubrovačke ljetne igre…?

Imamo koncert 5. srpnja, Večer opernih arija, ali s atipičnim programom, bez senzacionalizma. Bez praska, više prema intimnome, duetima, da dopustimo ljudskome glasu da ‘plače’. Zatim kreće sezona u kojoj putujemo i održavamo koncerte po Županiji, domaćoj publici i turistima, a Orkestar ima još jedan nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama kojim dirigira maestro Dawid Runtz. Nakon toga već ide naš festival Dubrovnik u pozno ljeto, s plejadom dirigenata i solista na čelu s našim šefom-dirigentom Marcom Tardueom, zatim Valentinom Engelom i drugima.

Otvaranje festivala Dubrovnik u pozno ljeto – Ivan Hut uz DSO i Dubravku Tomšič Srebotnjak

Dubrovački simfonijski orkestar jedini je koji radi punom parom, čak najviše, kada je ljeto, a stanke ima u studenome i u siječnju.

Glazbenici postaju turističko-umjetnički djelatnici.

Da, uvijek je tako. Dubrovnik je vezan i uz turizam pa se ne može od toga pobjeći, ali prilike treba i iskoristiti. A i nikada ne znate tko je u publici. Možda u publici bude i neki agent koji je na odmoru pa mu se svidi što čuje. Nikada se ne zna tko sve sluša. Dubrovnik je i zato lijep: nikada se ne zna!

Mislim da je to dobar kraj, bis ovog razgovora.

Tako je: Nikada se ne zna.

Foto: Marija Štilinović / HRT