INmusic, Dan 3: Kako su Deftonesi pokazali da su IN i kada to zapravo nisu
Pritisak.
Taj odvratni, nepodnošljivi pritisak. Ako je lajtmotiv drugog dana INmusic festivala bio strah od kiše i kasnije duhovno uzdizanje uz Nicka Cavea, treći, pretposljednji dan najvećeg međunarodnog festivala u Hrvatskoj obilježila je dnevna sparina. Kao da glazbeni bogovi uporno nad Jarun šalju nedaće kako bi se posjetitelji izborili za svoju porciju glazbe. No, sve ono za što se treba truditi naposljetku predstavlja utoliko više užitka. Je li tako bilo sinoć? Na trenutke apsolutno da. Daleko od toga da je u ostalim satima festivalskog bauljanja bilo loše, ali moramo biti fer i priznati kako je ovogodišnji INmusic ipak kao umjetničko djelo rapidne i neočekivane inspiracije.
A kako bi se dojam jučerašnjeg prenio što je preciznije moguće, valja biti iskren. Nakon jučerašnjeg hodočašćenja u nešto raniji sat, jučerašnji, prvi, showcase dio festivala u kojem se na prvoj i drugoj pozornici izmjenjuju domaća imena prije dolaska kapitalaca koji uostalom i prodaju festival sam propustio. Splitska kantautorica Ivana Pezo (Billie Joan) pa zatim Šareni Program i na kraju riječke Ochi su zabavljale malobrojnu publiku, ali na kraju dana njihovi nastupi ionakopostoje kako bi publika koja nijeupoznata s domaćom glazbom čula nešto novo. A to su upravo posjetitelji iz kampa kojima je festival na nekoliko minuta šetnje ili pak oni koji žive ili privremeno obitavaju blizu festivalskih „vrata“. Mi ostali ćemo njihove nastupe već nekako i uhvatiti, ako već i nismo.
Prvi bend koji je okupio nešto veći broj okupljenih na pozornici bio je Gogol Bordello. Amerikanci koji se svojim zvukom predstavljaju kao građani svijeta, već su jako dobro poznati domaćoj publici koja ih je imala prilike gledati na festivalu, ali i u klupskoj atmosferi u nekoliko navrata u nešto davnijoj prošlosti. Koncerti s početka tisućljeća u Močvari polako ulaze u kult, a sretnici koji su se našli pred pozornicom kada je ovaj bend bio kudikamo manje popularan nego danas će to i potvrditi.
Jučer se na njihovom nastupu kao i uvijek – plesalo. Gogoli slave život, život bez opterećenja nekim normama s kojima se nosimo u svakodnevnim situacijama, a to je možda i najbolje što si možete priuštiti na festivalu ako na njega odlazite otpustiti kočnice. Bend se u jednom trenu osvrnuo i na stanje u Ukrajini, no to je manje više bilo to od teških boja njihova nastupa. One su ipak bile prisutne na video zidu, ali i na majici frontmena, no posjetitelji nisu ostali zatečeni gorčinom onoga što te boje u ovom trenu predstavljaju. A predstavljaju rat. A tako na festivalu treba i biti. Barem kada svira bend kalibra Gogol Bordella.
Ono najvažnije, trifecta Royal Blood – Sleaford Mods – Deftones, obilježili su treći dan zabave na Jarunu na način koji je možda bio i najpogodniji. Idealni zvuci koji ne zamaraju, ali daju dovoljno materijala da se uz njih popije pokoje pivo, ispuca kakva frustracija ili se pak jednostavno uživa u riffovima kojih jučer zbilja nije nedostajalo. Royal Blood iz Worthinga ima samo dvije osovine, gitaru i bubanj, a kad govorimo o njihovom zvuku, mogu stati bok uz bok s nekima koji broje pet članova. Formula je jednostavno, pronađi dobar riff, izgradi ritam oko njega i drmaj glavom dok bacaš pivo u zrak.
Bend koji se predstavio s radiofoničnim istoimenim prvijencem prije osam godina je stigao u Zagreb s nešto debljom diskografijom, ali sve to i dalje najbolje zvuči kada se sviraju te „stare stvari“. Pojava Mikea Kerra i Bena Thatchera je itekako zanimljiva, bend se trudi animirati publiku i mislim da točini na poprilično iskre i dopadljiv način, a i zvuk iz razglasa je bio prepun te garažne masnoće. Riffovi su uvijek u modi, a publika koja možda i nije upoznata s repertoarom, ona koja se zakucala na glavnu binu u kasno poslijepodne kako bi iz blizine gledala Deftonese, nije mogla previše izgubiti uz Royal Blood. Zvuk i žanr su potpuno drugačiji, ali podloga je svakako pasala.
Ubrzo po završetku njihova seta, na drugoj pozornici počeo je koncert Sleaford Modsa. Još jedan duo, ali ovog puta duo britanskih veterana pružio je punk minimalizam. Matrica i govorena riječ momaka iz Nottinghama junačka je himna radničke klase uz ono što bi se na Otoku reklo „thick accent“. To možda nije za svakoga, ali nitko te ne pita želiš li dobiti glazbenu šaku u oko dok čekaš Deftonese. Momci su već dugo na sceni, njihov zvuk je kod kritike itekako prihvaćen, a i fina gužva za vrijeme njihovog nastupa je najbolji indikator da je organizacija s njihovim nastupom pogodila.
I sada – razrješenje pritiska. Neki će reći, Deftonesi više nisu IN. I u pravu su bez obzira na činjenicu da su Deftonesi prije dvije godine izbacili album Ohm. Na Deftonese se išlo iz te proklete nostalgije, jer zbilja nema smisla živjeti u prošlosti. Osim, ako nije riječ o 90 minuta svirke koja podsjeća na mladost. Mladost onih koji su prije petnaestak godina pohodili dvorište Močvare i uživali u gigu možda i najbitnijeg alt-rock sastava devedesetih.
Nastup? Možemo biti picajzle i žaliti se na zvuk koji je zbilja bio „tanak“, ali tako je to svejedno kada ionako svi znaju sve napamet. Chino Moreno je vrištao koliko je mogao s obzirom na staž i godine, stage presence cijelog benda je opravdao status headlinera, a hitovi… kako je napisao kolega Horvat ranije danas, uz hitove su neki plakali. Jer Deftones su jedan od onih bendova za koje su tadašnji klinci ginuli. I ja osobno, tek rubno okrznut zenitom njihove popularnosti, prisjetio sam se dana kada je bilo cool biti skater, igrati pripadajuće video igre i skakati uz njihove hitove. Oni su ipak za razliku od nekih im žanrovskih kolega imali određeni šmek u smjeru estetike koja je na vrlo fin način prezentirala ljepotu pripadnica ljepšeg spola.
Deftonesi su imali, ali još uvijek imaju taj x faktor i tog Chinu koji nas vodi u vremeplov devedesetih. Sve to dok se na videozidu vrte isječci posebnog ugođaja. Meni je na koncertu bilo odlično, a kako je bilo onima koji su izlizali njihove kazete.. bojim se i pomisliti.
