Tidal Pull: „Mi smo mix svega, imamo taj neki svoj sound i ne znam postoji li baš domaćih bendova koji zvuče poput nas“

Tidal Pull novi je zagrebački bend koji čine Vilim Hrastek (vokal), Ivan Blažinović (gitara), Luka Žgrablić (gitara), Borna Šućurović (bubnjevi) i Stefan Španiček (bas gitara).
Javnosti su se predstavili prije desetak mjeseci objavom singla „Dezen (ljetna pjesma za nesretan rođendan)“, a u tom se periodu mogu pohvaliti i izbacivanjem debitantskom albuma Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini te nastupima u Močvari i na main stageu INmusic festivala.

Ovaj indie fenomen na scenu donio je nešto novo te je u kratkom roku zaokupio pažnju i osvojio kritiku te publiku. S dečkima sam se našla u divno uređenom prostoru The Garden Breweryja gdje su me dočekali Borna i Stefan. „Malo smo nervozni zbog intervjua”, komentirali su, a ja sam im otkrila da sam i ja pa smo zaključili da je to često tako s nama introvertima. Uskoro nam se pridružio ostatak benda i razgovor je mogao početi, a opuštena atmosfera pivnice i sveopća energija benda učinili su da sva nervoza nestane pa se već nakon prvog pitanja činilo kao da sam se našla sa starim prijateljima da razglabamo o umjetnosti i glazbi.

Nazivaju vas osnivačima i nositeljima big indie žanra. Što je to zapravo i kako biste objasnili svoju glazbu publici?

Disclaimer, mi sami sebe tako nazivamo. Mi smo indie rock s primjesama shoegazea i malo indie popa, ali sam naziv big indie smislili smo za marketinške svrhe, da budemo zanimljivi i da imamo nešto unikatno za reći. Indie rock je relativno širok pojam s hrpom podžanrova. Uvijek je najteže opisati sam sebe i svoju muziku, ne znamo s čime bismo se usporedili, to je na drugim ljudima da prosude. Big indie je neki naziv koji nas ističe iz mase i koji je miš-maš svega, jer ne bismo rekli da smo skroz indie, pogotovo vokal gdje je osjetni emo utjecaj. Mi smo indie bend s emo pjevačem i bubnjarem koji voli Rush. Mix svega, imamo taj neki svoj sound i ne znam ima li baš domaćih bendova koji zvuče kao mi.

Tidal Pull i Nina Kolenić/Ivan Tubanović

Odakle ideja za ime?

Tidal Pull je zapravo soundbite iz američke serije West Wing, potpuno nebitan za radnju serije, samo dio rečenice koji je Luki zapeo za uho i učinilo se kao odlična ideja za ime benda.
S radom smo počeli u veljači 2020., taman pred koronu pa smo imali vremena do izlaska prvog singla Dezen (prije deset mjeseci) za dogovor oko imena. To je bio proces od skoro godinu i pol, gdje smo se u grupnom inboxu dogovarali i predlagali, bilo nam je dosta teško smisliti nešto i od svih ideja Tidal Pull nam se najviše svidio. Sad kad gledamo, ime je ispalo podosta savršeno. Cijeli album je takav da kad krene, ne staje i gotovo te povuče kao neki tidal wave, baš te zapljusne poput vala, tako da zapravo samo ime na kraju dosta dobro opisuje našu glazbu.

Prije tjedan dana izbacili ste debitantski album Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini koji je već sad pobrao odlične kritike, a neki ga nazivaju i našim najboljim indie albumom u zadnjih xy godina. Što za vas znači takav feedback i kako komentirate veliku podršku i kritike i publike koju ste dobili u kratkom roku?

Nitko od nas sad ne ganja i drži fige da ocjene budu 5/5, ali uvijek je lijepo nakon što smo toliko godina proveli u garaži, gdje smo puštali tu muziku frendovima i obitelji, dobiti neku nepristranu potvrdu da je to što radimo nešto što se ljudima sviđa i da ima smisla. Malo nam je pao kamen sa srca, možemo zaključiti da kad su nam bliski ljudi rekli da je dobar album da nisu lagali.
Ali isto tako, kad nam netko priđe nakon koncerta i kaže da smo im bili super, to nam jednako znači kao i pozitivne kritike te recenzije s portala.
Live imamo jednu energiju koja se svidi ljudima, a na albumu se to ne može do kraja prenijeti pa je lijepo vidjeti da se publici ne sviđa jedino ta energija već i same pjesme.

Novi album prati i zanimljiv cover. Tko ga je radio i koja je ideja iza njega?

Radila ga je Petra Divković, mlada zagrebačka umjetnica. Ona stvarno radi odlične stvari, potpisuje cover za naš drugi i treći singl pa je nekako prirodno došlo da napravi i cover za album. Željeli smo kontinuirani vizualni identitet. Cura je stvarno napravila super posao, čim smo dobili ovaj originalni nacrt samo smo korigirali neke sitnice, dodali smo glavu kao referencu na Dobro jutro, Jenny Lewis i sad nam radi likovno oblikovanje za ploču koja se očekuje krajem godine.

Tidal Pull nastao je na temeljima indie rock benda Hana ne zna da se šali. Koliko se ovaj bend razlikuje od Hane, koje su promjene u sastavu, što je potpuno izmijenjeno, a što je neki nastavak koji je donesen u ovaj bend?

Nastali smo iz Hane u kojoj su bili Ivan Blažinović, Luka Žgrablić i Borna Šućurović, nas trojica smo zapravo osnovali Tidal Pull, onda nam se vrlo brzo pridružio pjevač Vilim Hrastek, a basist Stefan Španiček došao je prije otprilike pola godine. Iz Hane smo uzeli neke nacrte pjesama, „Dva do dva“, „Privitak“, „Galerija“ i „Besmrtna“ su stvari koje su baš originalno Tidal Pull, ostalih pet pjesama s albuma su Hana stvari prerađene i prilagođene ovom zvuku. Hana je bila malo agresivnija, post punk i garage rock, u njoj smo se ispucali, što se tiče tih nekih frontalnih pristupa glazbi.
Tidal Pull na ovom albumu i u ovoj fazi glazbi pristupa puno suptilnije, više ne stavljamo naglasak na to da smo toliko sonični i jaki, nabijenog tempa, nego da se zvučna slika učini detaljnijom s raznim efektima, izbjegavanjem ‘ravnjaka’ na bubnju ili tako nekih stvari, izbjegavanje tih prvoloptaških fora i produbljivanje zvučne slike. Jednostavno je bio neki prirodan glazbeni proces. Luka i Ivan ušli su više u neke gitarske efekte, a i Vilimov način pjevanja pridonio je tome da idemo u nekom malo više indie emo smjeru pa je i to oblikovalo ovaj novi zvuk.

Tidal Pull i Nina Kolenić/Ivan Tubanović

Na sceni ste se kao Tidal Pull predstavili prije deset mjeseci objavom prvog singla „Dezen” (ljetna pjesma za nesretan rođendan). Ipak, slušajući vas i gledajući uživo, rekla bih da ste bend koji je na sceni već godinama. Vaše pjesme su kvalitetne i vrhunske producirane, vaši live nastupi samouvjereni i profesionalni. I iako ste novi na sceni, ne djelujete kao neki nezavisni bend koji se tek traži. Što biste rekli, koji je razlog za to?

Mi smo bend iz garaže i na svakoj probi prije nego krenemo raditi na novim pjesmama uvijek prvo ponovimo stare stvari. Uigrani smo live, neka osnova Tidal Pulla, Luka, Borna i Ivan sviraju skupa već četiri, pet godina, jednostavno se kužimo i funkcioniramo. Stefan i Vilim su se odlično uklopili i jednostavno funkcioniramo. Dosta dobar dio benda ima iskustvo od prije i svi znamo svirati svoje instrumente, što je jako važno. Svi smo već prošli onaj početni dio i sad smo već veliki dečki kojima ne trebaju pomoćni kotači, već možemo samo krenuti u srž same stvar. To nam je i omogućilo da tako brzo napravimo album i budemo samouvjereni i produktivni.

Mnogi naši bendovi sviraju na engleskom jeziku, a vaš zvuk bih nazvala dosta „američkim”. Kako to da ste se odlučili stvarati baš na hrvatskom jeziku?

Ivan: To se još vuče iz Hane. Tamo smo Tibor Moriarty i ja većinom radili pjesme, bar na početku i obojici nam je bilo totalno logično da bude na hrvatskom jeziku, engleski jezik nam nikad ni nije bio opcija. Kad smo krenuli s Tidal Pullom razmišljali smo zašto mijenjati dobitnu kombinaciju. Fora mi je i što Vilim ima dosta anglofone melodije pa na to dodajemo hrvatski jezik, što nitko kod nas dosad baš nije radio. I ispalo je kao pun pogodak, mislim da ne bismo dobili ni polovinu pažnje koju dobivamo da smo pjevali na engleskom jeziku, jednostavno bismo se izgubili u masi.

Vilim: Ja sam prvotno imao problema s hrvatskim jezikom, mislim da mi kao Hrvati često imamo problem jer nam je engleski jezik postao prirodan, pogotovo u tom poetskom izražavanju pa nemamo uvijek vokabular da izrazimo sve što želimo na materinskom, što je zapravo tužno jer je jezik bogat, prepun lijepih riječi te se da masovno iskoristiti i jako dobro lirički sastaviti pa je zanimljivo istraživati taj aspekt.

Luka: A i stvar je interpretacije. Kad govoriš ili pjevaš na jeziku koji nije tvoj, to je na neki način performativno, preuzimaš na sebe ulogu neke druge jezične zajednice u kojem nisi domaći. I to se osjeti, ljudi kada pričaju stranim jezikom imaju različite infleksije, boju glasa, ton. Mislim da dodaje autentičnosti benda to što se krećemo u svom jezičnom prostoru.

U vašim pjesama čuje se dosta utjecaja različitih žanrova, poglavito indie glazbe i midwest ema. Što privatno slušate i koji vas izvođači inspiriraju?

Vilim: Bio sam u svačemu. Jako volim prvi My Chemical Romance album, dok su još bili sad boys vjerni sebi. Njihove demo stvari i prvi album Bullets su odlični.
Nakon toga sam otkrio matematički rock i midwest emo, izvođači poput Mallarda, Midwest Pen Pals, Marietta, prvi album Mom Jeans, ti manji bendovi više od ovih mainstream izvođača koji su se probili. U tome sam bio jako dugo i rekao bih da su to neki moji veliki utjecaji.

Luka: Kad sam počeo svirati gitaru, neki glavni utjecaj mi je bio Johnny Maar iz Smithsa, a većina akorda i tih nekih stvari koje koristim u našoj glazbi su inspirirane upravo njima.
Oasis, Sonic Youth, Joy Division, Interpol, poglavito neka veća imena, nema tu previše bendova za koje nitko nikad nije čuo ili neki indie underground. Te neke generalne stvari su glavna odrednica u onom što sviram. Nisam nikad imao nikakvo formalno obrazovanje tako da sve što naučim u tuđim pjesmama iskoristim u našim stvarima.

Borna: Kad sam počeo svirati bubnjeve moja prva inspiracija i uzor mi je bio Dave Grohl, čisto zato jer mi se sviđalo kako udara bubnjeve i ta sonična impresivnost, on na Nevermindu i In Utero je vrh, a zbog „Smells Like Teen Spirit” sam prvotno i odlučio svirati. Dosta rano sam se zakačio za prog rock, bendovi poput Rusha, ELP, a glavni utjecaj u mom sviranju je svakako Neil Peart, od njega sam pokupio masu fora i rudimenata, način na koji radi prijelaze. Oduvijek sam volio bubnjare koji jako udaraju, te heavy hittere: Keith Moon, Bonham, Stephen Morris. Nakon prog rocka sam se zakačio na heavy punk i tamo sam slušao dosta Pennywise, NOFX, Descendents, riječke Pase. U suštini, moji glazbeni utjecaji su presjek punka s jedne strane, prog rocka s druge strane i nekakvog mild bubnjanja kao što radi Phil Selway iz Radioheada. I jedan još jako bitan utjecaj mi je Ringo Star, on mi je glavni uzor što se tiče muzikalnosti, on je jednostavno the bubnjar i jako mi se sviđa što njegov bubanj nikad nije nametljiv, a savršeno paše uz pjesmu.

Tidal Pull/Ivan Tubanović

Stefan: Od nas petero ja sam najsličniji Borni što se tiče žanrova, ali ne i bendova. Krenuo sam rano s klasicima poput AC/DC, Led Zeppelin, to me praktički uvelo u muziku. Kad sam malo kasnije otkrio Red Hot Chili Peppers zaljubio sam se i u Frusciantea i u Flea i to su doslovno moji najveći uzori za sviranje samih instrumenata. Nakon Peppersa zaljubio sam se u Blink – 182 i Green Day pa Beatlese, The Hives. Od Mark Hoppusa pokupio sam dosta tehnika koje se mogu čuti na albumu, pogotovo na refrenu „Nasljednici tihe riječi“ i na „Dva do dva“. A osobno uz to volim poslušati i rap, jazz, domaći pop, to su te neke stvari koje me pokreću. Kao što sam rekao, po žanrovima sam najsličniji Borni, s Blažom, Lukom i Vilimom se baš ne mogu poklopiti, ali po meni sve to čini jednu cjelinu koja se može čuti na našem albumu.

Ivan: Ja sam najviše u folk rocku, punk rocku, obožavam Dylana, Wilco, Jeffa Tweedya, Kevina Morbya. Što se tiče gitare Alex Rosamilia iz Gaslight Anthema, on je apsolutno savršeni lead gitarist pa Johnny Maar, Bryce Dessner iz Nationala. Jako volim Turnover, mislim da je Tidal Pull dosta sličan njima u nekim stvarima koje radi, ima taj neki indie emo feeling sa snagom. Uvijek sam volio punk, od Joe Strummera do Green Daya u 90-ima i klasici, New Order, Joy Division, Interpol, Alvvays.

Što mislite o trenutnom stanju na našoj sceni i gdje se vi vidite na njoj?

Mi smo onaj dašak zapada za one koji nisu dovoljno aktivni da prate zapad. I dašak zapada za ljude koji inače ne prate hrvatske bendove. Mario Rašić iz Majki koji nas je snimao, naš producent Luka Dabro i ljudi iz labela imali su komentare da ‘vučemo’ na Pipse, mi to ne čujemo. Mislim da je to svojevrsna dječja bolest hrvatske glazbene scene, da čim imaš neki alternativni bend koji je radio friendly i pjeva na hrvatskom jeziku, odmah su asocijacija Pipsi. Što se tiče onog što mi slušamo, volimo Jonathan, Pipse, prvi album Rezervi bio je fantastičan (Šime, vrati se!), Klinika Denisa Kataneca, Trophy Jump i neke ex-YU stvari. Iako smo indie bend i imamo tu zvukovnu te vizualnu estetiku, mislim da pokazujemo kako postoji neko drugo lice takve vrste glazbe u Hrvatskoj od onog kakvi su bendovi na više – manje zauvijek, koji su isto jednom nogom indie bendovi, ali imaju drugačiji zvuk.

Mi sviramo glazbu koju bismo mi htjeli slušati i ne pokušavamo se ukopati u okvire ili zvučati kao netko drugi, furamo svoj đir i ako se to ljudima svidi, svidi, ako ne, ne. Ali generalno bismo voljeli znati da postoji dio ljudi koji nas sluša i koji voli našu glazbu i da ne budemo s 35 godina samo ‘bend za frendove’.
Htjeli bismo raditi glazbu za koju znamo da je ljudima stalo do nje.

Problematika naše scene je što se na radiju ne pušta više malih izvođača i bendova, uvijek se vrte ista imena i rijetko se može čuti nešto novo, uz iznimku Yammata, Radio Studenta, prije Radio 101 i nekih odličnih lokalnih radio postaja…

Kako izgleda nastanak jedne pjesme Tidal Pulla? Tko radi glazbu, tko piše tekstove? Kako izgleda taj kreativni proces?

Tu baš nema pravila. Neke su pjesme nastale jammanjem i zajedničkim sviranjem na probama, neke su nastale samostalno kod kuće, neke na računalu, nemamo zadani proces nego kako se dogodi. Netko donese neku ideju pa iz toga idemo dalje. Znamo napraviti instrumentalni okvir na probi pa Vilim preko toga mumlja i radi vokalnu liniju, Ivan to onda kod kuće preslušava i pokušava iz toga smisliti lyricse. Na taj način su na primjer stvorene „Dva do dva“ i „Dvanaest“ koja je također potpuno nastala u sobi za probe. „Galerija“ je napravljena na računalu pa smo morali smisliti kako ju prenijeti u neko live okruženje, a da opet zvuči dobro kao i studijska verzija.

Čak i kad se digitalno napravi neki nacrt, ne mora značiti da će to zvučati dobro kad ljudske ruke prođu kroz to. Kad smo ju prvotno probali prenijeti na bendovsku atmosferu, bilo je užasno i stvarno smo se mučili s tom pjesmom, na njoj smo baš jako radili. Optički je ispala odlično na kompjuteru, no problem je što je bilo preko 15 traka gitare, na nas pet, i prenijeti nešto toliko kompleksno uživo s četiri instrumenta bio je velik izazov. Na njoj se baš pokazalo koliko su instrumentali kolektivni.

„Besmrtna“ je isto jedna od tih pjesama koja je prvotno nastala digitalno, Vilim ju je napravio, mi smo ju još malo izaranžirali, ostvarili smo i tu ideju zbora, gdje smo skupili devet frendova, posložili ih i u roku pola sata od njih napravili zbor koji je otpjevao dio dionica, bilo je baš kul.

Za pjesmu „Dobro jutro, Jenny Lewis” snimili ste spot u kojem se briješka ovčarka Nina vozi u prtljažniku auta. Kako je prošlo snimanje tog spota, imate li kakvih anegdota, je li se Nina dobro ponašala cijelo vrijeme?

Dugo smo imali ideju da samo stavimo psa u prtljažnik i tako ga snimamo. Prvotno smo namjeravali izbaciti dvije pjesme zajedno: „Svojom voljom“ i „Privitak“.  U prvom dijelu spota u „Svojom voljom“ ti bi psi bili u prtljažniku, a u „Privitku“ izašli iz njega i išli dalje. Onda smo uz savjetovanje s labelom to razdvojili i uzeli prvu ideju te ju upotrijebili za „Jenny Lewis“.

Spot je radio Pavle Kocanjer, zvali smo ga večer prije i snimio je video u sat i pol, genijalan lik i profesionalac. Nina je bila super, malo smo ju teško namamili u auto, no jednom kad se smjestila nije bilo problema, uz malu motivaciju keksićima.

Koji su daljnji planovi za Tidal Pull?

Uvijek imamo inspiracije za nove pjesme, mislimo da će drugi album čak biti bolji od prvog, već imamo neke nacrte i ideje. Naravno, nikad ne znamo kako će ispasti, ali mislimo da ide u odličnom smjeru jer novije stvari na kojima sad radimo su sve bolje. Voljeli bismo kroz godinu i pol izbaciti drugi album. Što se tiče svirki, bilo bi kul imati neku mini turneju po Hrvatskoj, pogotovo po manjim mjestima koja imaju jedan alternativni klub, gdje se onda skupi cijela ekipa i svi vibeaju zajedno. I voljeli bismo napunit KSET, to nam je baš velika želja. Odličan prostor, ekipa i zvuk. KSET i mi se volimo javno!