Antiphonus i Concerto dei venti na Dubrovačkim ljetnim igrama

Vokalni ansambl Antiphonus i njegov voditelj te dirigent Tomislav Fačini, pomoćnik intendantice za glazbu programa Dubrovačkih ljetnih igara, kontinuirano se predstavljaju dubrovačkoj publici ne samo na Igrama, već i van ljetne dubrovačke sezone. Svakim svojim nastupom pokušavaju iznenaditi  novim konceptima programa, novopronađenim djelima baštine ili izvodeći suvremenu vokalnu glazbu te se predstaviti kao vrlo solidan i angažiran sastav.

Trenutna indisponiranost ili nepripremljenost?

Je li razlog bila trenutna indisponiranost ili nedovoljna pripremljenost, dvojilo se cijelo vrijeme njihova nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Vidna je bila proživljenost i dirigenta i izvođača, ali materijaliziranje glazbene ideje je negdje zastalo u njihovim mislima i unutrašnjim emocijama bez emisije prema publici, manje kvalitete od očekivane i ispod festivalskog nivoa. Nedovoljno artikulirana bila je nakana opjevati „barokni pretpotresni sjaj Grada (Dubrovnika)“, kako piše u programskoj knjižici, jer su godine nastanka nekih ponuđenih djela bile jedina jasna poveznica s vremenom prije Velike dubrovačke trešnje.

Po atmosferi gotovo sve skladbe bile su u kontemplativnom, mirnom, gotovo tmurnom pečatu. Povremeno svečarska raspoloženja u uzvicima aleluja ili spominjanju nade i svjetla izvedena su podvojenom nesigurnošću u veselje pa se na momente činilo da se nalazimo na nekoj komemoraciji. Možda je ideja bila predstaviti to vrijeme prošlosti Grada samo u sumornoj slutnji i vječnom traganju za svjetlom?

Antiphonus je na ovom koncertu održanom u atriju Kneževa dvora (11.8.) ugostio Concerto dei venti, puhački ansambl za ranu glazbu (renesansa i barok) iz Bremena. Razlog upotpunjavanja vokalnog ansambla puhačkim je, prema mišljenju stručnjaka za ovaj stil, odlično stapanje ranobaroknih instrumenata, čija je topla i prirodna boja gotovo identična onoj ljudskog glasa.

Concerto dei venti, foto: DLJI

Koncert je otvoren nastupom Concerta dei venti skladbom Samuela Scheidta Canzon Bergamasca, njemačkog skladatelja s prijelaza 16. u 17 stoljeće, značajan i po tome što je najavio luteransku tradiciju kantata baziranu na koralu. Ova bergamasca je originalno napisana za puhački kvintet, a takav naziv skladbe temelji se na tradicionalnom živahnom plesu iz okolice Bergama. Živahnost je u izvedbi kolebljivo zapinjala s bremenitošću ionako tehnički zahtjevnog izvođenja glazbe na netemperiranim instrumentima, što se moglo pripisati početnom zagrijavanju glazbala i glazbenika.

Glazbeni genij Johann Sebastian Bach u svom glazbenom pismu sintetizirao je cijelo razdoblje baroknoga stila dodavši mu osobni pečat, često pišući djela po narudžbi ili s određenom edukativnom svrhom, što nimalo ne umanjuje njegovu ingenioznost i invenciju. Takvi su i moteti koje je pisao za razne prigode, sprovode i svečanosti. Prvi takav motet na programu Singet den Herrn (Pjevajte Gospodinu pjesmu novu) izveden je 1789. prvi put u crkvi sv Tome u Leipzigu, gdje je Bach bio kantor, a zanimljivost da ga je tada čuo i Wolfgang Amadeus Mozart te je navodno nakon izvedbe uzeo note te proučavao Bachovu polifoniju.

Kao i prvi, drugi i treći moteti na programu Lobet den Herrn (Hvalite Gospoda svi narodi) i O Jesus Christ meins Lebens Licht (O Isuse Kriste, svjetlo moga života) izvedeni su u pokušaju vokala i instumenata, da se sakupe u homogeno sazvučje. Izbor pjevača nije bio najbolji pa usklađenost boja glasova nije bila kompatibilna i nadopunjujuća. Nedostajalo je gustog basovskog temelja na kojem leže svi glasovi, a smetala je nezaobljenost sopranskog glasa.

Sopranska dionica često se, zbog svoje otvorene, metalne boje pretjerano isticala, pa je vjerojatno trebalo izabrati pjevačice baršunastijeg timbra čiji bi glasovi natkrilili zvuk, a ne stršili poput bodlja. Tenorska dionica najusklađenije je nosila teret izvedbe, dok je altovskoj dionici trebalo oduzeti dramatičnost glasa. Finoća se ustezala probiti kroz povremenu grubost zvukovlja.

Foto: DLJI

Madrigali, koji su kao glazbena forma središte stvaralaštva Claudija Monteverdija Ecco mormorar l’onde (Kako šume valovi, napisan na tekst Torquata Tassa) i Hor che il ciel e la terra (Sada kada su zemlja i vjetar utihnuli, na tekst Francesca Petrarce) – ovaj potonji vrhunac je skladateljevog  madrigalskog stvaralaštva – veliki su izazov za pjevače, ali i za svirače. Notni tekst isprepleten je elementima imitacije, opreka, tonskih boja, ekspresivnom kromatikom koje su na štetu te uzbudljive glazbe bili izvedeni prilično letargično, nesigurno i s dozom zamora, u gotovo istoj dinamici i jednoličnim stanjem duha. Intonativne nepreciznosti bi nam možda i promakle da je bilo više uvjerljivosti i fantazije.

Još su se tri djela našla te večeri na programu – Giovannija Gabrielija Canzon a 5, venecijanskog renesansnog skladatelja, Johanna Scheina Die mit Traenen saeen (Koji siju sa suzama, neka žanju s pjevanjem), inače kapelnika crkve sv. Tome u Leipzegu sto godina prije Johanna Sebastiana Bacha te Giovanni Pierluigi da Palestrine i djelo Io son ferito. Ovaj potonji kao najznačajniji skladatelj 16. stoljeća asimilirao je polifone tehnike frankoflamaske škole i prilagodio ih zahtjevima katoličkog bogoslužja.

Foto: DLJI

U renesansi i baroku glazbena praksa nametala je improvizirane diminucije pa je tako skladba Io son ferito doživjela bezbroj različitih obrada koje su se nekad zapisivale, nekad ne. Na koncertu ju je, uz pratnju Pavla Mašića izveo kornist Doron Sherwin, a kako njegova biografija blista od suradnji s najeminentnijim ansamblima i pedagozima za ranu glazbu te se bez imalo zadrške mora priznati da je njegov glazbeni životopis impresivan, očekivali smo silovitu izvedbu koja je izostala. Smutila se u nejasnim improvizatorskim nizovima, kako strukturalno, tako i tonski.

Spomenimo da je čembalist Pavao Mašić, osim čembala svirao i orgulje, ali na električnoj klavijaturi naslonjenim na čembalo, što je u pratnjama (npr. u skladbi Io son ferito) često tonski bilo zvučno neprilagođeno. Grad Dubrovnik posjeduje nekoliko orgulja pa se možda koncert mogao održati u jednoj od crkava ili je bilo shodnije izabrati djela u kojima ih nema, nego pokvariti izvedbu digitalnim zvukom.

Koncert ansambla Antiphonus i sastava Concerto dei venti ove je godine razočarao. Boljim izborom boja vokala, boljom pripremljenošću i jasnijom koncepcijskom poveznicom s Gradom – ako je uopće mora biti – sigurno bismo svjedočili izvedbi kakvu smo inače slušali na njihovim dubrovačkim koncertima.

Foto: DLJI