Novo narativno ruho Ukletog Holandeza u Bayreuthu
Gradić u Bavarskoj, Bayreuth, vjerojatno nikad ne bi postao slavan da kasnoromantični skladatelj Richard Wagner nije u njemu odlučio izgraditi svoje operno kazalište.
Bayreuther Festspielhaus
Bayreuth
Izgradnju kazališne kuće, Bayreuther Festspielhaus, namijenjenu isključivo izvedbama Wagnerovih opera tijekom ljetnog festivala, financirao je skladateljev pokrovitelj, Ludwig II. Bavarski, a nadgledao ju je sam Wagner. Tako kazalište u Bayreuthu već u samoj svojoj građevnoj strukturi ima sve sadržaje potrebne za vjerno uprizorenje skladateljeve operne reforme: od drvene konstrukcije koja omogućuje fascinantnu akustiku, preko prostrane orkestralne „rupe“ u koju stane simfonijski orkestar koji daleko premašuje svoju uobičajenu veličini, do osvjetljenja skrivenog u stropu, amfiteatralno postavljenog gledališta po uzoru na grčku tragediju i, naravno, pozornice opremljene svim mogućim gadgetima potrebnim da se prenese iluzija operne priče.
Foto: Catherine Foster
Do karata za festivalske izvedbe Wagnerovih opera izuzetno teško doći te da se na njih čeka između pet i deset godina, ponekad i duže
Ako se svemu tome pridoda pomno birana izvođačka ekipa, kao i činjenica da kazalište i dandanas vode Wagnerovi nasljednici (danas je to Katharina Wagner, praunuka Richarda Wagnera), nije čudno da je do karata za festivalske izvedbe opera izuzetno teško doći te da se na njih čeka između pet i deset godina, ponekad i duže.
Wagner i opera
Autorica ovog teksta ipak nije čekala toliko dugo. Doduše, nisam imala čast nazočiti ovogodišnjoj premijernoj novoj postavi Wagnerove operne tetralogije Prsten Nibelunga, no ipak sam uspjela dobiti kartu za drugu izvedbu kompozitorove prve reformirane opere, Ukleti Holandez, koja je održana 16. kolovoza 2022. u čuvenom Wagnerovom opernom kazalištu, u malom, ali pitoresknom njemačkom gradiću Bayreuthu. Za razliku od kasnijih skladateljevih opera koje traju po četiri i više sata, Ukleti Holandez skromnog je trajanja od svega dva i pol sata pa se u Bayreuthu izvodi bez pauze, bez ikakvih distrakcija izvana – baš kao bi njezin autor želio.
Za razliku od kasnijih skladateljevih opera koje traju po četiri i više sata, Ukleti Holandez skromnog je trajanja od svega dva i pol sata pa se u Bayreuthu izvodi bez pauze
Kad se ide na Wagnerovu operu u Bayreuth, ne treba očekivati tradicionalnu inscenaciju. U tome iznimka nije bio ni ovogodišnji Ukleti Holandez, koji je izvorno nastao prema staroj mornarskoj legendi (operni libreto napisao je sam Wagner) i čija je priča izvorno smještana u 17. stoljeće, a koji je za izvedbu u Bayreuthu smješten u suvremenost.
Iza scene, postavljanje predstave / Foto: Bayreuther Festspiele – Bayreuth Festival
Ruski redatelj Dmitri Tcherniakov i dramaturginja Tatiana Werestchagina zapravo su u potpunosti izmijenili izvornu priču: ukleti brod koji luta morima, a kojim upravlja Holandez čekajući iskupljenje u vidu iskrene ljubavi žene-iskupiteljice objašnjen je pred-pričom koja je prikazana tijekom uvertire. U ovom uprizorenju Holandezova sudbina je, naime, vezana uz sudbinu njegove majke, a ona je izvršila samoubojstvo nakon što ju je ostavio ljubavnik, pomorski kapetan Daland. Kada se stvari tako postave, Holandez je već na početku povezan s Dalandovom kćeri Sentom, koju upoznaje nakon što se vraća s dugogodišnjeg lutanja morima.
Suvremeni Ukleti Holandez
U Tcherniakovljevoj verziji Wagnerovog Holandeza, Senta nije romantična djevojka opsjednuta (s)likom Holandeza, nego je buntovna tinejdžerica sklona ekscesima. Već među priprostim susjedama (zbor prelja u Wagnerovom originalu), Senta iskače kao drugačija, ali je svejedno spremna otpjevati baladu o ukletom mornaru umjesto svoje pretjerano sentimentalne majke. Takvu je Sentu utjelovila norveška pjevačica Elisabeth Teige, koja je zamijenila prošlogodišnju nositeljicu uloge, također izvrsnu Asmik Grigorian.
Glazbeni i glumački prikaz Sente sakrio je neke manjkavosti i nelogičnosti Tcherniakovljeve osuvremenjene priče o ukletom Holandezu
Organizatori festivala imali su zapravo veliku sreću što su za ulogu Sente uspjeli dobiti Teige, jer ona se pokazala neprijeporno najvećom zvijezdom ovogodišnjeg Ukletog Holandeza u Bayreuthu.
Teige se, naime, od prvog otpjevanog tona predstavila kao sopranistica izuzetno toplog glasa, fenomenalnog fraziranja i uopće besprijekorne glazbene te scenske interpretacije. Dapače, njezin glazbeni i glumački prikaz Sente također je sakrio neke manjkavosti i nelogičnosti Tcherniakovljeve osuvremenjene priče o ukletom Holandezu – posebice vezano uz protok vremena (između pred-priče u uvertiri i početka priče u prvom činu prema prikazanom titlu protječe svega „nekoliko godina“) i vezano uz rodbinske veze koje, prema Tcherniakovu, čak nude mogućnost da su Holandez i Senta (polu)brat i (polu)sestra.
Die Bayreuther Festspiele sind seinem Wunsch nachgekommen und bedanken sich sehr herzlich bei Thomas J. Mayer @thomasjmayer, der die Partie übernehmen wird. #BFHolländer 2/2 pic.twitter.com/oyt3eVWUdT
— Bayreuther Festspiele (@WagnerFestival) July 8, 2022
Samog Holandeza pjevao je njemački bariton Thomas Johannes Mayer. I on je, u odnosu na prošlu godinu, zamijenio tadašnjeg nositelja uloge, švedskog baritona Johna Lundgrena. Mayerova interpretacija Holandeza, kao ukletog mornara s naglašenim imidžom frajera koji je navikao da je njegova zadnja, bila je savršena, ali joj je ipak nedostajalo „ono nešto“ što bi i izvedbu i ulogu učinilo posebnim.
U gradnji frajerskog imidža Mayeru je uvelike pomogla režija, koja je od pjevača tražila da piju i puše na pozornici (to je, vjerujem, također zahtijevalo trening, jer izvući bogat ton odmah nakon višekratnog uvlačenja dima cigarete u pluća uopće nije jednostavno). Holandez je u suvremenoj priči u svakom slučaju pojava, a u novoj inscenaciji on je taj koji u trećem činu pištoljem nasumično puca u gomilu i na taj način okončava sukob mještana (izvorno: Dalandovih mornara) s ukletim mornarima svoga broda.
U Bayreuthu ne mogu nastupati bilo kakvi pjevači pa su i oni u posrednim, ali ne manje važnim ulogama bili jednako impresivni. To su: Georg Zeppenfeld kao Daland, Eric Cutler kao Sentin zaručnik Erik, Attilio Glaser kao kormilar Dalandovog broda i Nadine Weissmann kao Sentina majka (izvorno: dadilja) Mary, čija se uloga, u kontekstu izmijenjenog završetka opere, pokazala iznimno važnom.
Jednostavnu, ali efektnu pomičnu scenografiju koja prikazuje dijelove pomorskog gradića negdje u Norveškoj – krčmu/pub, zbijene uličice, trg, terasu Dalandove kuće i ribarsku luku – također je osmislio Dmitri Tcherniakov. Suvremenost zbivanja, premda zbog univerzalnosti mjesta radnje nije sasvim jasno radi li se o kraju dvadesetog ili o dvadeset i prvom stoljeću, odredila je ponajprije kostimografija Elene Zaytseve. Ona je, naime, sve likove odjenula u praktičnu ribarsku odjeću: čizme, dolčevite, vunene kape, hlače, veste, balonere i nepropusne kabanice.
© Enrico Nawrath
Dramu Wagnerove interpretacije stare legende ipak je prvenstveno prenijela – kako to i treba biti – glazba. Festivalski orkestar (Das Festspielorchester), Festivalski zbor (Der Festspielchor, koji je do vokalnog savršenstva uvježbao Eberhard Freidrich) i vokalne soliste vodila je čvrsta ruka (samo fizički) sitne dirigentice iz Ukrajine, fenomenalne Oksane Lyniv.
Feministički pristup ideji o krhkoj heroini
Lyniv je već u uvertiri malim i neočekivanim dinamičkim ugibanjima stavila vlastiti pečat na izvedbu, a zatim je publiku uvukla u priču o ukletom Holandezu tako da se ona gledala i slušala kroz veliki adrenalinski crescendo. Od uvodne atmosfere prvog čina, preko suptilne izvedbe Sentine balade (gdje je Teige zablistala glasovnom bojom, muzikalnošću, interpretacijom i lakoćom izvedbe), do sukoba stanovnika pomorskog gradića i Holandezovih ukletih i sablasnih mornara u trećem činu, Lyniv je gledatelje duboko uvela u ionako primamljiv Wagnerov glazbeno-scenski svijet.
Premda pomaknut zbog nove režije i dramaturgije, taj se svijet pokazao snažnim i neodoljivo privlačnim – toliko da se iznenađujući završetak doživio neočekivanim (na kraju opere ne umire Senta, nego Holandez), pa i prenaglim. Međutim, dominacija ženskih izvođača – kako sopranistice Teige, tako dirigentice Lyniv – kao i neočekivani dramaturški zaokret na kraju koji je glavnu junakinju „spasio“ od smrti zahvaljujući intervenciji njezine majke, učinila je ovu izvedbu Ukletog Holandeza feminističkom, a time gotovo obrnuto proporcionalnom originalnoj romantičarskoj ideji o krhkoj heroini koja se žrtvuje za spas voljenog.
Wagnerovo kazalište u Wagnerovom gradu daje operne izvedbe koje iz neke svoje dimenzije još uvijek nadgleda i vodi duh velikog opernog skladatelja Richarda Wagnera
Međutim, suvremenost nosi nove interpretativne mogućnosti, i to ne samo rodne i spolne, nego i političke (kontekst rusko-ukrajinskog rata), a Bayreuth predstavlja doista odlično mjesto za njih. Bez obzira na to slažemo li se s takvim pristupom ili ne, jasno je da Wagnerovo kazalište u Wagnerovom gradu, uz njegove nasljednike kao vlasnike, voditelje i organizatore, daje operne izvedbe koje iz neke svoje dimenzije još uvijek nadgleda i vodi duh velikog opernog skladatelja Richarda Wagnera – upravo onako kako ih je sam i zamislio.
