Sara Glojnarić i Mirela Ivičević na festivalu Wien Modern: 4 skladateljice, 1 dirigentica i 1 skladatelj – sasvim normalna stvar
Ove se godine Wien Modern, istaknuti bečki festival suvremene glazbe koji traje još do kraja mjeseca, konačno može održati u punom sjaju bez ikakvih ograničenja nametnutih pandemijom. Još je prošle godine optrilike u ovo vrijeme, usred festivala, najavljen još jedan austrijski lockdown te su brojni koncerti odgođeni ili prebačeni na live stream. Ali restrikcijama u bečkim koncertnim dvoranama, osim pokoje svojevoljne maske na licima uglavnom starijih posjetitelja, srećom više nema traga.
Protekloga četvrtka, 3. studenoga, Velika dvorana Konzerthausa napunila se ljubiteljima nove glazbe na koncertu Bečkog radio-simfonijskog orkestra ORF-a pod ravnanjem dirigentice Marin Alsop. Večer je bila posvećena Lotharu Knesslu, značajnoj i svestranoj ličnosti bečkoga glazbenoga života, između ostaloga suosnivača festivala Wien Modern, ansambla Klangforum te austrijskog glazbenog informacijskog centra „mica – music austria“, koji je početkom kolovoza ove godine umro u dubokoj starosti. Stoga je i koncert nosio naziv Lothar Knessl in memoriam.
Na programu su bila djela Angélice Castelló, Milice Đordjević, Matthiasa Kranebittera, Sare Glojnarić i Mirele Ivičević.
Dugo sam razmišljala kako i u kojem trenutku u tekstu ovo istaknuti, ali večer posvećena jednom važnom čovjeku za suvremenu glazbu Austrije i šire, Wien Modern, Velika dvorana Konzerthausa, Simfonijski orkestar ORF-a te od pet djela čak četiri skladateljice na programu, sve četiri ono što bi ovdje u Austriji rekli „mit Migrationshintergrund“ (s migracijskom pozadinom), pod ravnanjem jedne dirigentice, sve to bez da se taj ‘ženski aspekt’ ikako posebno istaknuo u naslovu koncerta ili stavio u neki zasebni ‘ženski program’, baš kao da je to nešto ‘sasvim normalno’ – to me potpuno oduševilo.
Jer, i trebalo bi biti sasvim normalno, iako nažalost i dalje nije. Ali i to se, čini se, ipak polako mijenja.
…sve to bez da se taj ‘ženski aspekt’ ikako posebno istaknuo u naslovu koncerta ili stavio u neki zasebni ‘ženski program’
Znamenita američka skladateljica Pauline Oliveros još je 1970. godine napisala članak za The New York Times pod naslovom And Don’t Call Them Lady Composers (I nemojte ih zvati damama skladateljicama). Ideal je i dalje da su sve osobe koje skladaju jednako zastupljene u programima i da imaju jednake mogućnosti, bez obzira na spol i rod. Ali dok se taj ideal ne ostvari, svaki koncert na kojem su skladateljice u većini, kojim ravna dirigentica, treba primijetiti i slaviti kao takav, pogotovo ako je organiziran u okviru jedne tako važne institucije kao što je Wien Modern.
Večer je započela skladbom Star Washers za orkestar i elektroniku (2020-2021) Angélice Castelló. Ova meksička skladateljica, glazbenica, improvizatorica i sound artist već dulje živi i radi u Beču. Star Washers njezino je prvo djelo za simfonijski orkestar, kojega je naručila upravo Marin Alsop za Baltimore Symphony Orchestra.
Razgovor prije koncerta / Foto © Markus Sepperer
Castelló je otkrila da je ova, za nju vrlo važna, skladba insprirana nadrealističkom pričom argentinskog spisatelja Julia Cortázara pod naslovom Čistači zvijezda, u kojoj ljudi počnu čistiti zvijezde na nebu od zagađenja uzrokovanog zračnim prometom i ostalim ljudskim aktivnostima. Čišćenje zvijezda pretvori se zatim u uspješan biznis u kojem vlada konkurencija, no kada se očisti i zadnja od njih – nestane noć, a ljudi oslijepe.
Još jedan važan izvor inspiracije za skladateljicu bila je i glazba Gustava Mahlera te njezina prijateljica, sopranistica Barbara Hannigan, koju je Castelló snimala pri radu na Mahlerovoj 4. simfoniji i čiji je glas zatim pronašao svoje mjesto u elektroničkom dijelu skladbe Star Washers.
Foto © Markus Sepperer
Posebnost Cortázarovog stila pisanja jest sposobnost stvaranja vrlo poetične atmosfere, u kojoj, kako piše skladateljica, „sve smije egzistirati istovremeno: banalnost, komedija, radost, magične metafore, pa čak i politički stavovi“.
Poetičnost i istovremeno postojanje različitih elemenata Castelló je predivno prenijela u svoju glazbu
Tu poetičnost i istovremeno postojanje različitih elemenata Castelló je predivno prenijela u svoju glazbu. Šumovi koje su puhači proizvodili svojim dahom i zvončići koji su doprinosili magičnosti atmosfere ispreplitali su se s gudačkim glissandima, dok su iz zvučnika dopirali zvukovi telefonske sekretarice i glas Barbare Hannigan.
Foto © Markus Sepperer
Elektronika mi se učinila možda ipak malo pretihom, pogotovo u dijelovima u kojima je orkestar postajao sve gušći i glasniji. No, to nije umanjilo uspješnost skladateljičine namjere da slušatelja navede da usmjeri pogled prema gore, prema nebu, prema zvijezdama, Svemiru, „na sve moguće načine: u doslovnom, metaforičnom i duhovnom smislu“.
Foto © Markus Sepperer
Uslijedilo je djelo renomirane i višestruko nagrađivane srpske skladateljice Milice Đordjević koja živi i radi u Berlinu. O drveću, nežnosti, Mesecu… (2020-2022), za nešto manji orkestar, skladba noćne atmosfere i „studija nježnih zvukova i fragilnosti“, nastala je u procesu rada na ciklusu minijatura i istraživanja novih zvukovnih boja.
Od izvođača traži izvrsnu kontrolu, radoznalnost, maštu te vrhunsku virtuoznost, iako ne u tradicionalnom smislu. Šumovi, pucketanja, pokoji motiv u malim sekundama u puhačima, nježni zvižduci, tekuća, gusta, nenarativna tekstura – iako skladana za akustični ansambl, uz zatvorene oči glazba se gotovo doimala elektroničkom.
Foto © Markus Sepperer
Elektronika se na pozornicu vratila u djelu Matthiasa Kranebittera, bečkog skladatelja koji se u svojim radovima bavi aspektima medijskog društva u kojemu živimo i korištenjem najrazličitijih (ne)glazbenih materijala, ukidajući hijerarhije te propitkujući dogme i tabue.
Njegova skladba 60 Auditory Scenes for Investigating Cocktail Party Deafness za orkestar i računalne slušne sustave inspirirana je tzv. cocktail-party efektom, koji opisuje sposobnost ljudskog mozga da u konstantnom kaosu zvučnih valova razabere koji zvukovi pripadaju zajedno, odnosno, da usmjeri pažnju samo na onaj izvor zvuka koji ga zanima. Računalima taj fenomen još uvijek predstavlja izraziti problem.
Matthias Kranebitter / Foto © Markus Sepperer
Ova iznimno raznovrsna i dinamična partitura držala je publiku napetom od početka do kraja. Konkretni zvukovi poput stakla, ptica, djeteta, kokoši, ispreplitali su se sa ženskim kompjutorskim glasom koji je recitirao definiciju cocktail-party efekta, dok je energija orkestra sve više rasla.
Iznimno raznovrsna i dinamična partitura držala je publiku napetom od početka do kraja
Znatiželja i uzbuđenje rasli su i u publici koja se u određenim trenutcima okretala oko sebe, pokušavajući doznati otkuda dolazi zvuk. Na balkonima lijevo i desno su, naime, bili smješteni manji puhački sastavi.
Foto © Markus Sepperer
Računalni je glas zatim počeo gotovo simultano opisivati zvukove koji bi se netom prije proizveli („kamenčići u plastičnoj boci, prvi akord Beethovenove 7. simfonije s nasumičnom devijacijom od 3 posto“). I za sam kraj – kada se mislilo da je skladba gotova i prvi su članovi publike počeli aplaudirati – dirigentica nam je dala znak da još nešto treba poslušati: računalo nas je izvijestilo da se radi o zvuku pljeska publike u koncertnoj dvorani glasnoće 65 decibela, što je zatim, očekivano, izazvalo ovacije.
Foto © Markus Sepperer
sugarcoating #4 naslov je skladbe Sare Glojnarić koje je ovom prilikom doživjelo praizvedbu. Glojnarić je kompoziciju studirala u Zagrebu te u Stuttgartu, gdje živi i radi. Važno je ovdje spomenuti da je ove godine i dobitnica nagrade Erste Bank Kompositionspreis, jedne od najznačajnijih nagrada za suvremenu glazbu koja se od 1989. godine dodjeljuje izvrsnim skladateljima i skladateljicama. Dapače, najmlađa je dobitnica te nagrade ikada. Čestitke, Saro!
Dobitnici Erste Kompositionspreis: Ivičević (2019.), Kranebitter (2020.) i Glojnarić (2022.) / Foto © Markus Sepperer
Pop-kultura i njezina estetika te društveno-političke posljedice glavni su joj izvor inspiracije. Tako se i njezina sugarcoating serija bazira na adaptaciji važnih popularnoglazbenih fetiša, proizašlih iz studije koja je obuhvatila milijun pop-pjesama, a koji bi se mogli sažeti u tri glavne tendencije: popularna glazba sve je glasnija (svakih osam godina za jedan dB), visina tona i tekstura sve su reduciraniji i komprimiraniji te se materijal sve više ponavlja (loop). Još jedna kategorija koja proizlazi iz prethodne tri jest gustoća. U ovom djelu, nekoj vrsti „best of“ cijele serije, upravo je gustoća glavni parametar.
Foto © Markus Sepperer
U tome leži, po riječima skladateljice, i ironija naslova ovog djela, jer ga je zapravo iznimno teško svirati. Od izvođača traži enormnu vještinu, gura njhovu koncentraciju do samih granica, preplavljujući ih informacijama i mikromehanikom savršenstva. I osoba za dirigentskim pultom mora biti vrlo precizna – to je „workout za sve“ pa i za publiku, našalila se Glojnarić u uvodnom razgovoru s umjetničkim voditeljem Wien Moderna, Bernhardom Güntherom.
Sara Glojnarić / Foto © Markus Sepperer
I doista, već u prvim taktovima skladba postaje sve brža, zgusnutija i glasnija. Iako je trajanjem ova kompozicija bila najkraća od svih izvedenih te večeri (osam minuta), gotovo se činilo da u nju doista i jest komprimirano najviše glazbe. Snažnog ritamskog aspekta i intenziteta, glasna i repetitivna, s nevjerojatno brzim pasažama u gudačima i važnom ulogom perkusija, ostavila je bez daha.
Iako je trajanjem bila najkraća od svih skladbi izvedenih te večeri, gotovo se činilo da u nju doista i jest komprimirano najviše glazbe
Foto © Markus Sepperer
Večer je zatvorila skladba Black Moon Lilith Mirele Ivičević, još jedne naše renomirane skladateljice koja je također osvojila gore spomenutu Erste Bank Kompositionspreis, i to 2019. godine. Ivičević je studirala kompoziciju i teoriju glazbe u Zagrebu te u Grazu i Beču, gdje danas živi i radi.
Subverzivni potencijal zvuka i novo kontekstualiziranje zvukovnih, medijskih i ostalih artefakata svakodnevice u središtu su njezinog skladateljskog rada. Skladba Black Moon Lilith posvećena je Simfonijskom orkestru HRT-a koji ju je u prvoj verziji i praizveo te njezinom profesoru, pokojnom Željku Brkanoviću, koji ju je „oduvijek poticao da slijedi svoju duboku želju za istraživanjem nepoznatoga“.
Foto © Markus Sepperer
Lilith je lik iz mezopotamske i židovske mitologije, žena-zmija, prva Adamova žena – ali nastala ne od njegovog rebra, nego baš kao i on, iz zemlje, kažnjena jer je zahtijevala ravnopravnost s njim. Simbolizira ono tamno, neukrotivo u nama, ono buntovno i nekomfornistično. Black Moon Lilith je točka u kojoj je Mjesec najudaljeniji od Zemlje, u kojoj smo mi najudaljeniji od onoga što nam je poznato. Znakovito je da je to ime Mirela Ivičević nadjenula i svojoj kćeri.
Djelo je zaista detaljno i maestralno orkestrirano, dramatično, velikog raspona dinamike, zvukovnih boja i ugođaja
U Ivičevićinoj glazbenoj verziji ovog arhetipa, prigušeni, glatki glissandi u gudačima prizivaju sliku žene-zmije i ponavljaju se kao mistični motiv. Djelo je zaista detaljno i maestralno orkestrirano, dramatično, velikog raspona dinamike, zvukovnih boja i ugođaja, s naglim promjenama tempa, čas nježno, čas silovito. U jednom trenutku gotovo sam mogla osjetiti i poistovjetiti se sa željama jedne majke koje gaji za svoju kćer, želje da uvijek slijedi svoj put bez obzira na sve. Dirljivi momenti tonalnosti pri kraju došli su gotovo kao iznenađenje. Nakon aplauza, u publici su se čuli komentari odobravanja.
Foto © Markus Sepperer
„One stvari u nama koje nas najviše plaše, stvari su koje nas oslobađaju“, piše Ivičević u svom tekstu o ovoj skladbi. Kao žena nikada nije lako biti potpuno svoja, a pogotovo kao skladateljica ili dirigentica. Skladateljice ove večeri, kao i dirigentica, a pogotovo moje sunarodnjakinje, inspirirale su me svojom fenomenalnom glazbom u izvedbi fantastičnog orkestra, ali i svojom hrabrošću da slijede svoj put.
Mirela Ivičević / Foto © Markus Sepperer
Foto © Markus Sepperer
