Kurt Elling u Zagrebu – swing nedjeljne večeri
Vrhunski profesionalizam i izvanserijske mogućnosti tehniciranja vokalom Kurta Ellinga ipak nisu generirali dovoljno strasti da bi se snažnije povezao s publikom. Tomu su svakako pridonijeli i specifični aranžmani koji su dekonstruirali pa na osebujan način sastavili jazz i swing standarde
Druga večer 12. Zagreb Jazz Festivala pripala je renomiranome američkom jazz vokalistu, dobitnik dvaju Grammyja Kurtu Ellingu. Na jednoipolsatnome nastupu pratio ga je uigran big band Udruženja jazz muzičara Makedonije pod ravnanjem Dzijana Emina.
U velikoj dvorani koncertne hale Vatroslava Lisinskog okupilo se u nedjelju, 7. studenog, oko tisuću poklonika jazz velemajstora kojeg je The Guardian prozvao ‘vokalom našeg doba’. Kako i ne bi, njegov bariton koji na prvi glas podsjeća na Franka Sinatru i nepodnošljivu lakoću easy swinginga te uistinu trenutačno oduševljava. Već u njegovoj uvodnoj pjesmi, coveru uspješnice Joea Jacksona Stepping Out osjetila se puna raskoš njegove interpretacije. Bio je to tek početak ipak neravnomjernog repertoara koji uključuje i druge klasike koje potpisuju Duke Ellington ili Benny Carter do primjene scata, vokalne improvizacije bez značenja. Upravo jednim scatom, Elling je i zaključio nastup na drugom bisu, a osobito zanimljiva je bila njegova vokalna nadgradnja pjesme Resolution Johna Coltranea gdje je kombinirao scat i fuziju nesuvislo posloženih riječi. ‘Ako me ne razumijete, ne brinite, ne razumiju me ni u Americi’, zabavno je najavio taj song.
Dobar glas daleko se štuje.
Premda dobro raspoložen, na pozornici se od sredine kretao tek umjereno udesno, kao da je HDZ ili bi, pak, okrenuo leđa publici izravno komunicirajući s orkestrom. Svjedoci njegovog premijernog nastupa u Hrvatskoj, u zagrebačkom ZKM-u 2008. godine kunu mi se da je sada bio iznimno kinetičan, jer je u dvorani Istra bio gotovo nepomičan pred mikrofonom.
Očito, Kurt Elling posvećen je isključivo svome glasu i mikrofonu (s kabelom!) i to je njegov arsenal pomoću kojega zna uspostaviti kontakt s publikom. Dobar glas daleko se štuje.
Ipak, tek je u finalu nastupa uspio osigurati nešto više od KURToaznog aplauza. Utisak je kako njegov vrhunski profesionalizam i izvanserijske mogućnosti tehniciranja vokalom ipak ne generiraju dovoljno strasti da bi se snažnije povezao s publikom. Tomu su svakako pridonijeli i specifični aranžmani koji su dekonstruirali pa na osebujan način sastavili standarde kao što je My Foolish Heart, jazz klasik iz istoimenog filma koji je ponajviše proslavio Billy Eckstine.
Dzijan Emin sugestivno je vodio big band tako da je Kurt Elling opušteno mogao voditi show.
Također, unatoč sjajnome makedonskom big bandu, samo jedna proba uoči nastupa ipak nije rezultirala potpunom uigranošću. U mnogim pjesmama big band je izdominirao, pa su vokalne vještine Kurta Ellinga bile u drugom planu. S druge strane, očito je kako se dobro razumiju i njihova suradnja može rezultirati sjajnim nastupima. Elling je revno predstavljao soliste u pojedinim songovima, a sigurno je kako je pijanist Gordan Spasovski odradio lavovski dio posla. Dzijan Emin sugestivno je vodio big band tako da je Kurt Elling opušteno mogao voditi show.
Swing nedjeljne večeri tako je oplemenio publiku pod maskama, a da Kurt nije bio toliko krut do finiša nastupa i biseva, sigurno bi koncert ležerno ušao u uspomenu i dugo sjećanje.
