Ichabod o domaćoj sceni i mogućem povratku: „Smrt dosadnoj originalnosti, sloboda pametnoj kopiji!“
Karlovački glazbenik Ichabod, koji je donedavno stvarao i pod imenom Lillian’s Gish, u svojoj je kratkoj karijeri koketirao sa žanrovima koji se skoro nikako ne viđaju na našim prostorima, poput sophisti-popa i baroknog rocka. Do sad je izdao album psihodeličnih šansona i nekoliko singlova s vrlo zanimljivim spotovima koje je režirao sam, a nedavno je najavio da se povlači sa scene. O neostvarenom stvaralaštvu, domaćim bendovima, koncertnim boljkama, pijanstvima i filmovima razgovarali smo obilazeći karlovačke šankove.
Ustajem u četiri i trideset kad sam jutarnja smjena. Radim i popodnevne i noćne, u tvornici oružja. Okružen sam glasnim mašinama. Dočekujem gotove dijelove puški i radim sa strojevima koji ih čiste od bilo kakvih krhotina, grubljih rubova, srhova, odnosno, špene, kako bi im površina bila čišća. Taj proces zove se tromlanje. Jedan je to od onih pravih plavo-ovratničkih poslova. Kad ne tromlam, povremeno se vratim glazbi, no nije mi žao što se bavim ovim poslom. Vjerujem da svaki umjetnik koji se usudi ići van okvira, a pritom nema sreću da je rođen sa srebrnom žlicom u guzi, nekad u životu mora zasukati rukave. Nikad se nisam smatrao isključivo glazbenikom, a kad radim ovaj posao stignem razmišljati o novim projektima u kojima si neću dopuštati dosadašnje gafove.
Ovako svoje dane opisuje mladi karlovački glazbenik Ichabod kojeg znamo i pod imenom Lillian’s Gish. Na njegov zahtjev, pravo ime nećemo koristiti jer usred mijenjanja projekata, kako mi kaže, ljudi se često zbune pa ne znaju kako da ga oslovljavaju. Najjednostavnije je da se držimo Ichaboda jer to je alter ego koji obuhvaća sve njegovo umjetničko stvaralaštvo.
Ichabod / David Mandić
Ichabodova glazba žanrovski je mijenjala smjerove u posljednjih nekoliko godina, no, stilski se uvijek izdvajala iz mase. U početku je svirao nešto laganiji sunshine pop i psihodelični rock koji je neodoljivo podsjećao na zvuk šezdesetih, međutim, s projektom Lillian’s Gish približio se svojoj viziji i kristalizirao nešto finiji sophisti-pop zvuk kakav se rijetko može čuti kod nas.
Pjesme mu krasi vrlo pažljiv i precizan pristup studijskom snimanju, žičani aranžmani, nježan glas koji često zaluta u falset i vrsna progresija akorda koji tvore osjećaje melankolije i slike tmurnih, ali ugodnih oblačnih dana. Kao da hodate polupraznim gradom u sjajnim kožnim cipelama i dugom kaputu, spretno izbjegavajući lokve dok se igrate sklopljenim kišobranom. Na putu ste da se do kraja zaljubite u simpatiju s kojom imate dogovor, ali ona u zadnji tren otkazuje. Okrenuli ste se i zaputili u obližnju staru kavanu, naručili kriglu piva i stali promatrati kapljice na prozoru. U tom trenutku sa zvučnika se začuje Ichabodova šansona i osjećaj je gorko-sladak.
Gorak jer ništa nije krenulo po planu, a sladak jer svejedno imate razloga za tu kriglu i osjećate nešto, živite svoj film, premda se nekad činilo da je tragična komedija.
Nedavno je na svojim mrežama objavio kako se povlači iz glazbe što je rastužilo brojne fanove, a mene nagnalo da posjetim starog prijatelja u rodnom mu gradu i provjerim što se s njim događa. Na karlovačkom kolodvoru dočekao me u plavom odijelu, kao da nije osam sati brusio krhotine.
Gradić je bio posebno šarmantan pod sivilom oblaka. Prošetali smo kroz Chinatown, kvart u staroj karlovačkoj zvijezdi, danas pretežito napušten, ali Ichabodu važan jer nekih trideset godina prije njegova vremena, tamo stajao prvi karlovački disko-klub, Adamo klub. Iz razgovora se dala naslutiti njegova ljubav prema ruševnom gradu. Sjeli smo u njegovu omiljenu birtiju. Krasila ju je otmjena unutrašnjost obučena u tamno drvo i odlična glazbena podloga. Ne sjećam se što je sviralo, ali znam da nam je natjeralo razgovor u digresiju o Carpentersima. Znao sam da će se razgovor s njim do kraja ovog izleta rascvjetati u posve različitim smjerovima pa sam prestao s okolišanjem.
Krenimo in medias res. Zašto si odustao?
Dolazilo je do nepremostivih razilaženja s gotovo svim ljudima s kojima sam radio. Bio sam poprilično težak suradnik. Ideje su bile genijalne, ali neshvatljive drugima. Većinu vremena nisu znali o čemu pričam. Način na koji smo snimali Volume 1: Psychedelic Chansons mi je godio. Sox iz Tiger Migraine Studija i ja smo bili tim u kojem sam ja bio glavni ideolog, tekstopisac, glas i lice, a on je znao tehnikalije o kojima ja još uvijek ne znam ništa i svirao je dovoljno instrumenata za manji orkestar. Takvu sinergiju je nemoguće ponoviti i zato znam da moram dalje sam.
Um mi je i danas pretežito fokusiran na ideje, a manje na tehnički dio i teško mi je baviti se s toliko stvari odjednom, ali sam svjestan da je to nešto što moram savladati. Na kraju krajeva, uvijek sam preferirao studio. Zabavno mi je i razmišljati o situaciji u kojoj, poput Davida Johansena iz New York Dollsa, stvaram neki alter-ego i sviram obrade starih pjesama koje volim. On je imao Bustera Poindextera, nastupao je u planinama Catskill i pjevao calypso. Moj lik bi stilom vjerojatno jako podsjećao na Bustera Poindextera, ali dodao bih mu ‘John Waters brkove’ i pjevao bi hitove iz šezdesetih na karaoke matricu.
Osjećaš li se tako i u vezi nastupa pred publikom? Je li i s time gotovo?
Prvim nastupom se zauvijek zaključio moj negativan stav prema koncertima. Nisam nikada uživao u njima. Nervozan sam tip, a nervoza često nakon prve pjesme nije prolazila, već se postupno pojačavala. Odabirao sam i krive supstance da se nosim s tim stresom. Stimulansi bi vjerojatno bili od veće pomoći, ali cuga je bila dostupnija i draža. Vidiš da mi pomaže i u ovom razgovoru. Glasu, nažalost, nije pomogla nikako.
Sjećam se promocije albuma u prilično dobro napunjenom KSET-u. Otvorili smo s obradom Spacemen 3, njihovom “Walking With Jesus“ iz koje smo prešli u našu “Dinner Song“. Ja sam se zagrijavao u publici i kad je došlo vrijeme za zapjevat, skočio sam na stage i obuzela me strašna mučnina. Nisam mogao pjevat, nisam mogao stajati ni obavljati ništa kako priliči jednom frontmenu jer sam bio pijan. Trema i pijanstvo su postali prevelika prepreka. Takva su mi sjećanja na nastupe. Uostalom, ne mislim ni da je svaka glazba stvorena za reprodukciju uživo. Zadovoljan sam svojom glazbom onako kako je snimljena i to mi je najvažnije.
Ichabod / David Mandić
Postoji li neki drugi način za liječenje te nervoze? Ima li šanse za povratak na binu?
Kao što sam ranije spomenuo, hitovi iz šezdesetih na karaoke matrici i potpuna preobrazba u nekog drugog. Preobrazba kroz šminku, masku, potpuno novu priču, bilo što da se odvojim od sebe i izvučem šoumena koji se skriva jako duboko u meni. Ali stvarno, jako, jako duboko.
Ajmo sad malo unazad. Pričaj mi o prvim doticajima s dobrom glazbom.
Mislim da je krenulo ranije nego kod većine klinaca. Prvi put sam čuo Suicide, Silver Apples i Big Star s devet godina. Nitko mi za to ne vjeruje. To se desilo nakon što sam otišao u knjižnicu i našao knjigu u izdanju Šarenog Dućana. Bilo je nešto u stilu Sto izvođača koji su oblikovali glazbenu povijest i bilo je raspoređeno po desetljećima. Sve sam pamtio i krenuo istraživati. Stric je također igrao veliku ulogu. Pokazivao mi je CD-e raznih bendova, ali ne onih klasičarskih s kojima svi počnu, poput Zeppelina i Queena, već R.E.M., Velvet Underground, 10 000 Maniacs i slično. Marljivo sam preslušavao i zavolio glazbu.
Kako si se primio gitare?
Jako nasumično. Prva gitara bila mi je kupljena kad sam imao osam godina. Išao sam kod jednog karlovačkog jazz gitarista na lekcije, ali sam izdržao samo tri ili četiri puta. Previše me podsjećalo na školu, bez obzira na to što je lik igrao Travian na kompjuteru većinu vremena, dok sam ja više mljeo o gitaristima nego zapravo svirao. Nešto kasnije, u osmom razredu, krenuo sam ovdje preko mosta kod jednog frenda koji je isto nešto petljao po gitari. Uz njega sam naučio akorde i dan-danas zapravo ne znam ništa puno više od akorada. Nisam nikad odsvirao solažu – nisu me zanimale. Nikad me nije nagnalo prema nekom progresu. No, u zadnje vrijeme baš slušam dosta hard rock, volio bih to naučiti svirati. Možda se iz neke ljubavi prema tome nešto pokrene.
Ichabod / David Mandić
Bi li rekao da su te roditelji podržavali?
Siguran sam da me bezuvjetno podržavaju u čemu god. Možda im nije drago kada vide da se hvatam nečega od čega neće biti ništa, no s vremenom sam i ja postao više pragmatičan i razvio jače kritičko razmišljanje prema nusproduktima svog uma. Vjerojatno bih i ranije postao takav da sam ih slušao, ali jednostavno sam uvijek odbijao sve što mi je bilo tko nametao. Kada sam se odlučio na glazbu, nisu me mogli nikako zaustaviti. Pušten sam da radim što god sam htio.
Osjećaš li se neshvaćeno?
Apsolutno. Pitao si me jednom mislim li da se nalazim negdje na ‘spektrumu’. To je vrlo moguće. Nikada nisam tražio ozbiljnu dijagnozu, vjerojatno je ne bih ni prihvatio, ali ako i jesam, pomoglo mi je u stvaralaštvu i ne bih volio da sam drugačiji.
***
Zamuckivanje, ponavljanje, gubljenje u rečenicama i neumorno tapkanje dlanom po nozi odavalo je Ichaboda otkako smo sjeli za stol. No, sa svakom rundom više se opuštao i slobodnije upuštao u razgovor.
***
Je li ti glazba pomagala da se bolje izraziš? Je li služila kao ventil?
Ventil ne. Sigurno. Nikad ga nisam ni tražio, ali svaki put kad bih napisao pjesmu osjećao bih veliko postignuće, tešku zadovoljštinu. No, nikad nisam bio sretniji nego kao nedavno u Parizu kad sam sjedio s curom u Luksemburškom vrtu. Ona je u svoju bilježnicu nacrtala brzinsku skicu mene kako sjedim, Francuzi to zovu a croquis. Napisao sam tamo pjesmicu o tome, vrlo ‘Rod McKuenovski’:
Warped lines tangled in foreverness
A relic of one idle hour
Her pen begets a photograph
With details all left out
The French named it ‘un croquis’
It’s a simple portrait
Not to prance
On this one the model was I
And by chance it was made in France
To je bilo prvi put da sam imao fizičku reakciju na svoju pjesmu jer mi je bilo toliko lijepo tamo. Pustio sam suzicu na pjesmu koja je nastala u pet minuta. Pa se ti usudi reći da umjetnost i magija nisu vrlo srodne discipline.
Kako je došlo do Lillian’s Gish projekta i promjene imena? Je li to zbog glumice iz nijemih filmova?
Da, po glumici je. Nije nešto zvučno, ali jednostavno zvuči pametno. Nekada volim biti pametnjaković. Kako stalno slušam i istražujem novu glazbu, našao sam nešto što mi se u tom trenutku svidjelo više od pastiša šezdesetih, kakav je bio Ichabod album. Kopirao sam jednu nišu, jedan manji pravac u pop glazbi osamdesetih koji se zvao sophisti-pop. Bila je riječ o bendovima poput Prefab Sprout, The Style Council, Aztec Camera, Haircut 100 itd. To je bila ekipa koja je zaista znala pomiješati hrpu stilova i na kraju pronaći savršenu formulu. Baš zato to ne sluša previše ljudi. Te profinjene stvari su previše delikatne za ovaj surovi svijet. Mislim da ne postoji ništa glazbeno i stilski pametnije od Prefab Sprouta.
Ichabod / David Mandić
Lillian’s Gish urodio je nekim originalnim i zanimljivim spotovima. Reci mi više o tome – zanima me priča iza onog starca i lika u kolicima u spotu za “No Glory“.
Kao rookie filmofil, uvijek sam forsirao da režiram vlastite spotove pa sam jako uključen u taj proces. “No Glory“ je sniman u portretu. Za to nas je inspirirao spot Elene Kitić koji je kao sniman mobitelom, ali se vidi da je produkcija i ostalo na finjaka. Pomislio sam da bi to bila dobra fora, međutim, nije bilo idealno za nas. Nije se mogao puštati nigdje. Jedina emisija koja je ikad i puštala moje spotove, a to je Pop Rock HR, nije pustila ovaj zbog nepodržanog formata. Starac, kako ga nazivaš, jedan je ajmo reći karlovački slobodni umjetnik kojeg zovu Ovca. Bavi se keramikom, piše poeziju i, začudo, živi od toga. Drugu ulogu je odigrao Bruno, kojem sam u to vrijeme bio asistent. Htio sam da izgledamo kao obitelj Klopek iz filma Burbs. Inicijalna ideja je bila napraviti nešto slično spotu za pjesmu ”I Predict”, new wave benda Sparks, a koji je režirao tada još nepoznati David Lynch. U spotu, Ron Mael odjeven u drag pleše za napaljenu rulju, koju sačinjavaju ljigavi stariji muškarci. Otkako sam vidio taj spot, uvijek nastojim imati barem jednog neobičnog, starijeg muškarca u spotu. Sparksi su također ostavili veliki dojam na mene. Uvijek mi se činilo da imamo sličan anti-mediokritet etos; kvaliteta glazbe može i uvijek će fluktuirati, ali čak i kad je najgora, uvijek mora biti zanimljiva.
View this post on Instagram
Što je dovelo do odustajanja od Lillian’s Gish projekta?
Opet, kojekakva razilaženja, putovanja vlakom odmah nakon posla svakih nekoliko dana, kratka i neproduktivna druženja. Bendovski život je identičan bračnom i treba ga tretirati baš tako i nikako drugačije. Ne ide na daljinu. Probali smo, ali smo našli neke nove ljubavi.
Top pet instrumenata koje voliš čuti u glazbi?
Rhodes piano – topliji od majčine utrobe
Saksofon – uvijek napravi mood, iako je najjeftiniji alat za mood ikad
Ritam mašina – LinnDrum
Teremin – instrument koji se svira bez dodira. How cool is that?
Musical saw – jer je akustični teremin i kućni alat istovremeno
Najdraži filmski soundtrack? Da ti snimaš glazbu za film, o kojem žanru bi se radilo?
Jerry Goldsmith za Chinatown Romana Polanskog, Jack Nitzsche za One Flew Over the Cuckoo’s Nest i Caddyshack samo zbog “I’m Alright“ Kennyja Logginsa.
Svoju glazbu nikad nisam vezao uz filmske podloge jer ovo što sam dosad radio ne smatram nešto atmosferičnim, ali možda za biopic o… meni?
Koliko ti je bitna pojava i vanjština? Pitam, s obzirom na to da te svaki put vidim u nekim odijelcima i retro košuljama.
Na sebe ne bih stavio nešto što ne bi obukao Woody Allen. Tweed sako, trench coat ili vojna parka, ispod toga košulja + džemper kombinacija, komotne traperice ili bež hlače, a na nogama ili moje najdraže kožne Clarks chukka čizme ili Pro Keds Royal Plus tenisice. To ti je, ukratko, moj stil.
Misliš li da si rođen u krivom vremenu?
Mislim da ne. Imamo sve i sve nam je dostupno. Ako želim, uvijek mogu nekako izbrijati da se osjećam kao da sam u nekom drugom razdoblju. Da sam se stvarno rodio u razdoblju koje romantiziram, bio bih samo neki lik iz tog vremena, ne bih mogao pokupiti sav taj utjecaj. Vrijeme u kojem živimo, zbog interneta i razvoja tehnologije, vjerojatno je najbolje.
Misliš li da su Beatlesi precijenjeni?
Ne. Osobno ih ne volim baš, ali ne mislim da su precijenjeni. Bili su strašno utjecajni. Da nije bilo njih, ne bi bilo revival bendova koje su inspirirali i koje sam onda ja slušao i zavolio, poput Big Stara. Beatlese nisam nikad puno slušao, ali zbog drugih bendova koji su se furali na njih je vjerojatno i nastala sva moja glazba.
Ichabod / David Mandić
Što te smeta kod domaćih bendova?
Čini mi se da nam je scena jednostavno prezasićena izvođačima osrednje kvalitete. Generalno nisam lik koji će biti gorljivo protiv sistema i srati neutemeljeno, ali hrvatska glazbena scena, bila ona mainstream ili nezavisna, mikrokozmos je u kojem ne želim egzistirati. Nezavisna scena mi je posebno problematična jer, s obzirom na vrstu glazbe kojom se bavim, ona je ta kojoj bih trebao gravitirati, ali nemam tu potrebu. Premalena je, isti ljudi sviraju u više bendova, sasvim prirodna kompetitivnost je zabarikadirana fejk podrškom, a recenzenti dijele petice šakom i kapom bendovima koji zaslužuju najviše trojku. Ako se danas zaista svatko može baviti glazbom, onda velik dio domaćih glazbenika zloupotrebljava tu privilegiju. Bave se glazbom koja na kraju zvuči kao da su joj pristupili, u najboljem slučaju, s površnim znanjem glazbe na koju se furaju. I koji kurac je s furanjem na etno?
Možemo li onda očekivati nešto novo od tebe vezano uz glazbu?
Naravno, šta kažeš na ovaj never before heard demo?
Volio bih svoje poeme uglazbiti. Minimalna glazbena podloga i recitacija. Lo-fi, čudno, možda i loše, ali koga briga? Bolje loše nego osrednje. Ako se zaista odlučim na uskrsnuće svoje glazbene karijere, neće biti nimalo slično prvoj inkarnaciji. Povezivat će ih jedino riječ ‘pastiš’. To zapamtite. Pastiš je francuska riječ. Označava postupak čija je značajka citiranje i posuđivanje elemenata iz različitih stilova. Smrt dosadnoj originalnosti, sloboda pametnoj kopiji!
