Dalmatinski ciklus: Splitski virtuozi u Dubrovniku
Inauguracija tzv. Dalmatinskog ciklusa, koji je prema riječima ravnatelja Dubrovačkog simfonijskog orkestra Damira Milata osmišljen kako bi se ,,decentralizirao kulturni život Republike Hrvatske“ savršeno se koincidirala s desetogodišnjicom postojanja Splitskih virtuoza. Taj komorni orkestar, kroz koji je od nastanka prošlo više od stotinu vrsnih glazbenika, tako je u sklopu ciklusa u tri dana održao tri koncerta, u Zadru, Splitu i Dubrovniku, završivši tu trodnevnu mini-turneju u ugodno popunjenoj franjevačkoj crkvi Male braće, ambijentu za koji je sastav ove veličine zapravo savršen.
Inicijator i umjetnički voditelj ansambla Wladimir Kossjanenko na koncertu je imao trojaku ulogu; dvije skladbe na programu odsvirane su u njegovim aranžmanima, a na Bruchovoj Romansi za violu i gudače, op. 85 i bisevima preuzeo je ulogu solista. Sastav, koji u trenutačnoj inačici uključuje neka zvučna imena hrvatske glazbene scene ali i mlađe glazbenike, odlično se nosio s na prvi pogled poprilično eklektičnim programom punim stilskih kontrasta, bez znakova umora i zasićenja iako je na sva tri koncerta bila riječ o de facto identičnom redoslijedu skladbi.
Sastav se odlično e nosio s na prvi pogled poprilično eklektičnim programom punim stilskih kontrasta, bez znakova umora i zasićenja
Koncert je tako počeo uvertirom operete Laka konjica Franza von Suppéa, koja je u Kossjanenkovoj obradi zadržala originalnu narav materijala, pogotovo u početnoj, signalnoj temi, a koja je u izvorniku namijenjena trubljama i rogovima. S materijalom koji je po svojoj naravi tako disparatan s tradicionalnom gudačkom tehnikom ansambl se nosio više nego dobro, odsviravši ga čisto i intenzivno, ali sa specifičnom operetnom lakoćom. Tu lakoću su u prije spomenutoj Romansi za violu i gudače op. 85 Maxa Brucha zamijenili romantičarskom patetikom, dok je maestro dirigentsku palicu zamijenio gudalom i poprimio hibridnu ulogu, gotovo poput bandleadera.
Ostale tri skladbe na programu veže zanimljiva, referencijalna logika. Šostakovičev Kvartet br.8 u c-molu na programu se našao, s obzirom na podnaslov koji glasi U spomen na žrtve fašizma i rata, kao komentar na rat u Ukrajini, a skladateljeve reference na vlastito stvaralaštvo u Kossjanenkovu aranžmanu, s obzirom na prošireni izvođački sastav i veći volumen zvuka koji isti omogućuje, gotovo kao da tvore sponu između njegovih komornih i orkestralnih djela, posebice na samom početku prvog stavka, u kojemu postignuta masivnost zvuka vraća materijal preuzet iz Šostakovičeve Desete simfonije natrag u orkestralnu domenu.
Sljedeća skladba, naslovljena Invokacija za gudače mladog skladatelja Šimuna-Čarlija Botice, praizvedena dva dana ranije na zadarskom koncertu Splitskih virtuoza, svakako je najsuvremenija u kontekstu skladateljskih tehnika, ali ipak je krasi relativno tradicionalan glazbeni jezik koji se opetovano fragmentira i rekonstituira te u tutti momentima rezultira slojevitim zvučnim masama. U tim bogatim teksturama povremeno se potkradaju možebitni citati i stilske aluzije koje funkcioniraju kao zazivanja božanstava utjelovljenih u kompozitorima djelā kanonskog repertoara.
U bogatim teksturama povremeno se potkradaju možebitni citati i stilske aluzije koje funkcioniraju kao zazivanja božanstava utjelovljenih u kompozitorima djelā kanonskog repertoara
Splitski virtuozi program su zaključili Suitom Pintarichianom Borisa Papandopula, jednim od skladateljevih kasnijih djela koje stilski predstavlja pogled unazad, prema djelima Haydna i Mozarta. Ipak, njegova temeljna referentna točka je, kako i sâm naslov uostalom nalaže, glazba franjevačkog skladatelja Fortunata Pintarića, pa je tako, kako piše Mladen Tarbuk, ,,teško ustvrditi gdje prestaje Pintarić, a počinje Papandopulo“.
Nakon aplauza, Kossjanenko je ponovno uzeo violu u ruke za dva bisa: Allegro di molto Wolfganga Amadeusa Mozarta savršeno se nadovezao na Papandopulov glazbeni jezik u posljednjoj skladbi, a ansambl se od publike oprostio u jednom popularnijem tonu, skladbom Souvenir Viktora Poltoratskog.