Nick Cave i Seán O'Hagan: Milost u doba korone

Za vrijeme lockdowna Nick Cave i Seán O’Hagan 40 sati su dubinski istraživali Caveovu nutrinu i fascinantno obradili njegovu biografiju koja svjedoči transformaciji od osobe koja prezire svijet i sebe do katarze koje rezultira empatijom za sve

Vjera, nada i krvoproliće (Planetopija)

Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja poetske eksplozije u knjizi pjesama u prozi The Sick Bag Song/Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu, na hrvatsko je tržište pristigla aktualna knjiga s potpisom Nicka Cavea pod nazivom Vjera, nada i krvoproliće (Planetopija). Koautor knjige irski je novinar Seán O’Hagan, a unutarnja Caveova previranja zapisana su u formatu intervjua.

Posrijedi je format koji nije baš uobičajen, premda knjiga s intervjuima ne nedostaje. No onda su to knjige gdje je u prvom planu novinar koji postavlja pitanja (Dobroslav Silobrčić, Krešimir Mišak…) ili su skupljeni intervjui koje je određena osoba dala raznim novinarima, kao što je to u knjizi Charlesa Bukowskog, 14 intervjua.

Razgovori Seána O’Hagana i Nicka Cavea mogli su biti drukčije reinterpretirani, no forma pitanja i odgovora daje im osobitu dinamiku i vrijednost koja je naglašeno izražena u trenucima kada se Caveova razmišljanja repetiraju, odnosno kada slično govori o različitim aspektima.

Ono što je pritom zanimljivo jest da je Cave prestao davati intervjue nakon smrti svoga sina Arthura 2015. U tom je smislu ova knjiga vjerojatno i svojevrsna supstitucija za klasične susrete s novinarima. Također, intervjui mu nisu način na koji će dolaziti do fanova; preskočio je novinare kao providere i pokrenuo web stranicu The Red Hand Files na kojoj odgovara na pitanja poklonika. Štoviše, tu praksu je nadgradio i live nastupima pa je 2019. organizirao intimističku turneju Conversations with Nick Cave na kome ga je publika mogla pitati bilo što.

Nick Cave 1994. / Foto: Ante Batinović

U petnaest poglavlja knjige, Cave i Seán O’Hagan raspravljaju o kreativnosti, vjeri, ljubavi, etici, transformaciji, umjetnosti, tugovanju i, dakako, glazbi. Pritom to nisu konzistentni, tematski zaokruženi razgovori, nego nastojanje da rasprostranjena i nestrukturirana nutrina Nicka Cavea koju je zauvijek oblikovala smrt sina Arthura izađe sasvim na vidjelo, među ostalim, i kao određeni oblik terapije.

Oni koji vole Caveovu glazbu sigurno neće dobiti odgovore na svoja pitanja, štoviše, bit će malo i razočarani, jer glazba nije u prvom planu. No strpljenje će sigurno biti nagrađeno, knjiga ima mnogo sočnih detalja o odnosu Cavea i članova The Bad Seedsa.

Ipak, ključna tema knjige jest tuga, životna promjena nakon smrti sina (u pogovoru Sean O’Hagan navodi i da je nakon završetka pisanja preminuo i drugi Caveov sin Jethro). Čuti bilo kojeg roditelja koji je izgubio dijete kako zbori s tako bolnom iskrenošću otvorena srca o svojim osobnim iskustvima veliki je dar ove knjige, ali i njezina poslanica. Nismo promatrači na mjestu tragedije, nego smo pozvani da razmislimo o vlastitoj tuzi i iscjeljenjima.

Premda u knjizi ima i duhovitih zapažanja, uglavnom se postavke resetiraju na tugu zbog smrti sina i to je onda duboko mučno štivo, pa se čak i O’Hagan istinski iznenađuje bolnim Caveovim opisima.

Nick Cave prošle godine na INmusic festivalu / Foto: Bojan Mušćet

U telefonskim razgovorima koji su trajali četrdeset sati, Cave i O’Hagan razmatraju aspekte vjere i (ne)postojanja Boga. Kako je istaknuo, ideju da nema Boga niti ičega božanskog – nikakvih duhovnih tajni vrijednih spomena, ničega do onoga što nam može ponuditi racionalni svijet – bilo mu je teško prihvatiti.

„Od nas se očekuje da vjerujemo u racionalni svijet, no kad svijet izgubi smisao, možda potreba za nekim dubljim smislom može nadvladati razum. I zapravo, odjednom ti se razum može činiti najmanje zanimljivim, nepredvidljivijim i najmanje zadovoljavajućim aspektom tvojeg ja.“

Priznajući snagu vjere utkanu u vlastiti identitet, Cave primjećuje svoju nježnu percepciju religije kao objedinjujućeg oblika zajednice, produžetka obiteljske jedinice koja je ljudima dala zajedničke veze da se udruže. S takvim početnim postavkama Cave će i glazbi pridati auru:

„Mislim da glazba ima sposobnost prodrijeti kroz sve sjebane načine na koje smo se naučili nositi s ovim svijetom – sve predrasude i pripadnosti i motive i obrambene mehanizme koje u biti predstavljaju neku vrstu slojevite patnje – i doprijeti do onoga što je bitno za sve nas, što je čisto, što je dobro. Do svete bîti. Mislim da je glazba, možda više od svega što možemo učiniti, barem u umjetničkom smislu, sjajan pokazatelj da se još nešto događa, nešto neobjašnjivo, jer nam omogućuje da iskusimo istinske trenutke transcendencije.“

Nick Cave and the Bad Seeds – Exit Festival / Foto: Marko Ristić

Štoviše, Cave s određenim fatalizmom sugerira da se, budući da smo vezani za grijeh i doživljavamo ključne trenutke gubitka ili boli u našim životima, uvijek možemo vratiti regenerativnoj snazi glazbe, kako katarzičnoj tako i inspirativnoj.

Ova knjiga dočarava kako Cave preuzima vlasništvo nad legendom o sebi, ali također pokušava raspravljati o promjeni dugotrajnih uvjerenja i preokrenuti stare percepcije o tome kako ga se vidi u javnosti. Tako je otvoren krajnostima svojega iskrenog izraza mračnijih stvarnosti, iako je bio optužen za mizoginiju zbog načina na koje neke njegove pjesme reflektiraju opsesivnu požudu i ubojstva žena. No on ih ne cancelira, nego stoji uz ta djela kao iskrene izraze svojega kreativnog svijeta u to vrijeme.

Premda tematski razvedena, knjiga ipak memoarski (bez obzira na to što na koricama on negira da su posrijedi memoari) precizno dočarava biografiju Nicka Cavea. Od djetinjstva u Australiji preko afirmacije u Velikoj Britaniji, ali i heroinskih eskapada, do statusa istinske kulturne ikone, Cave se u razgovorima prisjeća svojih neodgovorenih pitanja i svojih realiziranih patnji. Zapravo, knjiga odražava njegov put od prezira prema sebi i svijetu do kontinuirane promocije empatije i milosti.

Riječ je o djelu koje nudi blještavo svjetlo s pomoću koga bismo mogli bolje upoznati sebe i ponovno potvrđuje snagu glazbe koja omogućuje buđenje, otpor i obnovljenu strast za nadom.