Deset godina karijere
Sara Renar: „Svako novo izdanje me potpuno obilježilo“
Sara Renar 13. travnja u zagrebačkom klubu KSET održava koncert povodom deset godina karijere. S njom smo napravili presjek tog desetljeća, porazgovarali o njezinoj (glazbenoj i životnoj) filozofiji te saznali koji su joj planovi za dalje.
Kad sam tek čula za Saru, ona je bila ženska koja je upravo diplomirala arhitekturu, a njezina glazbena karijera tek je bila u povojima. U nekom trenutku više nisam mogla proći pored kioska, a da me Sarino lice ne gleda s naslovnice svakog bitnog časopisa. Danas je Sara Renar lice, ali i ime koje ne treba posebno predstavljati jer njezina sirova autentičnost i zvuk koji ne podilazi masama osigurali su joj specijalno mjesto na hrvatskoj, ali i stranoj glazbenoj sceni.
Odmah sam je pitala kakve emocije ovaj događaj budi u njoj, na što mi je ona sasvim očekivano odgovorila: „Veliki, ludi ringišpil emocija. Već sam sad jako uzbuđena, pa je za pretpostaviti da će u danima neposredno prije koncerta suživot sa mnom biti nepodnošljiv!”
U ovih deset godina u Sarinu životu dogodilo se jako puno bitnih stvari. Iza sebe ima pet diskografskih izdanja. Njezin album Djeca nominiran je za nagradu Porin za najbolji debitantski album 2014. godine. 2015. za EP Jesen nominirana je u dvije kategorije, a Porin je osvojila u kategoriji najbolje ženske vokalne izvedbe. Album Tišina iz 2016. nominiran je za istu nagradu za album godine i najbolji alternativni album, a dobio je i nominaciju za IMPALA za europski album godine. Stoga me zanimalo koliko joj znače sva ova priznanja i je li potrebno biti prepoznat/a od strane struke na ovaj način, odnosno zanimalo me pomažu li sva ta priznanja u karijeri.
Sara Renar / Matej Grgić
„Naravno da je čovjeku drago dobiti priznanje, ali, da citiram Mišu Kovača, glazba nije trčanje na sto metara. Skladanje i izvođenje muzike je u suštini subjektivna djelatnost – van konkretne brojke slušanosti i broja prodanih albuma (a za to najvjerojatnije nikad neću biti nagrađena) je sve drugo pitanje nečijeg dojma koji nije formiran samo sȃmom muzikom već i PR-om, povijesnim trenutkom, trendom…”, objašnjava mi Sara i nastavlja:
„Osobno mi puno veću težinu ima kada mi netko privatno napiše koliko joj ili mu znači neka moja pjesma, odnosno album. Da se razumijemo, sve te nagrade su svakako dobar materijal za medijski promo i vjetar u leđa, ali čini se da ova zemlja ne pati samo od valutne inflacije. Iz tih razloga me, što sam starija, sve više zanimaju samo one konkretne novčane nagrade.”
Odnos prema starim pjesmama
Sljedeće što me zanimalo Sarin je odnos spram spomenutih deset godina njezina života i karijere. „Kada razmišljaš o svojemu zadnjem studijskom albumu Šuti i pjevaj, koji je usput budi rečeno također dobio sjajne ocjene glazbene kritike, i onom prvom Djeca, kakve te misli i osjećaji obuzimaju?” pitala sam je.
Naime, zanimalo me izgledaju li joj Djeca nekako naivno u odnosu na njezin zadnji album i uviđa li neke greške koje je tad radila. Recimo meni padne roleta kad čitam svoje stare tekstove. Stoga me zanimalo gleda li i ona to tako ili su joj i Djeca i Šuti i pjevaj dragi svaki na svoj način. No Sara ne gaji žaljenje za prošlošću:
„Kroz godine svi mi učimo i razvijamo se, bar se nadam. Ja sam krenula u avanturu s albumom Djeca prilično nepripremljena i učila sam sve putem – od odnosa u industriji, do upoznavanja sa scenom, raznim glazbenicima. Baš sam skočila u vatru. S vremenom sam stjecala producentska znanja, razvijala vlastito samopouzdanje, brusila stihove i sound. Ali ni najmanje mi ne padne roleta, sve je to dokument jednog vremena. Osim toga, pjesme imaju svoj život neovisan o autoru, razvijaju se koncertno i u ušima raznih slušatelja u eteru. “U velikom stilu” sam tako nedavno po treći put posve prearanžirala i strašno mi je zabavno izvoditi je. Inače, tekstualno je ta pjesma nešto najbliže kanonu turbofolk pjesme što sam ikad napisala. A i “Djeca” i “Bok” su dan danas koncertni favoriti, potonju je sȃm Matija Dedić izabrao za vlastiti album tako da… sve su pjesme lijepe, svaka nešto ima”, govori Sara.
Sara Renar i Iva Hanzen / Matej Grgić
Sara je izbacila i remiks albuma Šuti i pjevaj pa me zanimala motivacija koja je stajala iza te odluke. Naime, poželjela sam doznati je li bila inspirirana činjenicom da je album bio izrazito uspješan pa je poželjela svojim fanovima dati još malo magije s tog albuma ili se ta odluka jednostavno može pripisati njezinu dinamičnom eksperimentalnom duhu. No odgovor na ovo pitanje zapravo je vrlo jednostavan.
Jedna pjesma, petnaestak remikseva
„Ako se ne varam, prvi remiks neke moje stvari je napravio Surka s pjesmom ”Bok”, zatim je uslijedio L Free remiks pjesme “Altruizam” koji se puštao dosta na Stojedinici (tada, dok su dinosauri hodali zemljom, još je postojala). Zatim se pojavilo valjda petnaestak remikseva pjesme “Jesen”, neki su daleko slušaniji i od originala, a za remiks pjesme “Tišina” je dvojac Outcome dobio nagradu Ambasador. Kako je Šuti i pjevaj bio najviše electro album koji sam napravila, činilo mi se prirodno pustiti drugima da se igraju s njim. Baš je lijepo i zanimljivo vidjeti u kojim sve smjerovima te pjesme mogu otići“, objasnila mi je Sara.
Iza Sare je, kao što sam spomenula, pet diskografskih izdanja. Stoga me zanimalo koliko i kako se mijenjala kao osoba u ovom razdoblju i koliko su Sarini albumi reflektirali njezine intimne promjene, njezine privatne uspone i padove. Također me zanimalo za koje od ovih izdanja može reći: Ovo je izdanje koje me baš obilježilo, ovo mi se posebno urezalo u pamćenje i dušu.
„Sve u životu je input-output, bez obzira na to što to procesuiranje nije nužno pravocrtno. Tako da – da, svako izdanje me potpuno obilježilo. Reći ću ti posve iskreno: strahovito volim pisati, skladati, istraživati i snimati, ogromnu strast imam prema koncertima i turnejama, ali svaki proces izdavanja albuma me potpuno emotivno isprazni. Stvaranje albuma Tišina je obilježila bolest i smrt mog oca. Iznenadna teška bolest (ali srećom i oporavak!) moje majke je nesumnjivo jako utjecala na to da preispitujem uloge religije, majčinstva i uvjetovanosti osobnih izbora na albumu Šuti i pjevaj“, priča mi Sara.
Sara Renar / Matej Grgić
„Naravno, tu ima niz drugih pozitivnih i lijepih osobnih priča; hoćeš-nećeš sva životna iskustva ti se kanaliziraju u stvaralaštvu“, kaže pa nastavlja:
„Imam veliku potrebu zaokružiti cjelinu, ali zapravo svaki put jednom kad je album snimljen jedva čekam da taj cijeli proces promocije bude gotov. Kao, rekla sam što sam htjela kroz glazbu, a sad to treba još hiljadu puta ponoviti medijski… No dobro, nitko me nije tjerao da se ovim bavim i nastojim tu konstantnu promociju prihvatiti kao sastavni dio posla. Odnedavno imam osobu zaduženu za društvene mreže pa me to svakako rasterećuje”, dodaje.
Ograničenja su zapravo – dobra
Uz sve navedeno, Sara potpisuje i glazbu za kazališne predstave te je autorica i suradnica brojnih međunarodnih multimedijalnih projekata i pjesničkih performansa. Stoga me zanimalo može li izdvojiti neke projekte na tom polju koji su je posebno obilježili jer su bili veliki izazov ili slično. Također me zanimalo koliko se razlikuje stvaranje glazbe u ovakve svrhe i kada je u ulozi kantautorice, odnosno jesu li to posve drugačiji kreativni procesi kada radi glazbu za, primjerice, predstavu i album.
Sara mi je tako objasnila da su to dva različita konteksta. Stvaranje glazbe za kazalište ili za multimedijalne projekte ima puno više “zadatosti” izvana u odnosu na to kad radi za sebe i to, možda paradoksalno, najčešće olakšava posao. Ipak, smatra da su ograničenja dobra.
Sara Renar / Matej Grgić
„Ona te usmjeravaju i daju ti priliku da istražuješ i odeš u smjeru u kojem, prepuštena sama sebi, možda nikad ne bi otišla. Uz to, čovjek svašta nauči novo zanimljivo nauči kroz taj tip rada i istraživanja. Od recentnih projekata bih svakako izdvojila glazbu za glazbeno-scenski kolaž San i Ludilo autora Gorana Matovića u Teatru ITD, projekt virtualnog postava Četiri bunara: neispričana priča Šibenika u suradnji s Muzejem Grada Šibenika i klubom Azimut te Tracing the Memories of Pidzamche u suradnji s Jam Factory Art centre u Lavovu u Ukrajini. U Lavovu sam radila tijekom 2021. i provela sam tamo ukupno preko mjesec dana te stekla lijepa prijateljstva i poznanstva. Sada na godišnjicu rata to baš budi gorko-slatke emocije”, govori mi Sara.
Svakako treba istaknuti i to da Sara sama piše svoju glazbu i svoje tekstove, i tako čitavu karijeru. To u današnjoj glazbenoj industriji nije tako često pa me zanimalo zašto je njoj toliko bitno da sama stvara i jedno i drugo.
„Iskreno, činilo mi se posve prirodno: imam nešto za reći – napišem, snimim, izvodim. Iako znam prigrliti i tuđe pjesme: “Ona se budi” Šarla Akrobate, “Notturno” Tina Ujevića, “Ja noćas ništa nisam jeo” Mancea i u posljednje vrijeme “Rokenrol snovi” Ante Perkovića. Inače, mislim da je zdravo i poželjno da u pop industriji ima specijaliziranih autora i autorica koji pišu pjesme drugim izvođačima, kamo sreće da ih je i više”, objasnila mi je.
Iluzija je da čovjek može išta kontrolirati
Ipak, Sarin zvuk je prilično eksperimentalan. Stoga me zanimalo je li se ikad u svojoj karijeri bojala biti drugačija i ponuditi publici nešto što je neočekivano i pršti autentičnošću, odnosno zanimalo me odakle joj hrabrost da bude potpuno svoja, čak i unatoč tome što bi time mogla proizvesti nešto što masa neće prihvatiti. No Sara je imala vrlo jednostavan odgovor.
Sara Renar / Matej Grgić
„Kada bih se toga bojala vjerojatno ti ne bih sada davala intervju. Radim ono što intuitivno osjećam i što volim, drugačije neću, a mislim da i ne bih znala raditi. Ponekad se poklopi s nekakvim ‘masovnijim’ ukusom, ponekad ne, ali to su sve neke sile za koje je iluzija da ih čovjek može kontrolirati. Uostalom, u toj neizvjesnosti i faktoru X je i čar ovog poziva”, smatra ona.
Također me zanimalo i to osjeća li se uspješnom te što je za nju uspjeh općenito.
„Deset godina sam u ovom poslu, usprkos svim pandemijama i krizama i dalje od glazbe živim i što je najvažnije, nisam u procesu otjerala meni najvažnije ljude od sebe. Raditi to što voliš i dijeliti to s onima do kojih ti je stalo, a uz to kako-tako ipak sačuvati mentalno i fizičko zdravlje te ne propasti u financijskom smislu, to je nemjerljiv uspjeh”, ističe ona.
View this post on Instagram
Za kraj sam pak poželjela doznati čime se intenzivno bavi u posljednje vrijeme i što joj intenzivno zaokuplja misli. Ukratko, zanimalo me što još sve možemo očekivati od Sare Renar.
„Nakon godina prekarnog burnouta i godina pandemijskih i post-pandemijskih tjeskoba sam se konačno uspjela malo posložiti da više vremena provodim šetajući, pišući, čitajući i svirajući za sebe. Uzela sam si predah. To sve naravno znači da se radi na nečem novom, ali bez ikakvog deadlinea. U bliskoj budućnosti očekujte seriju koncerata diljem regije (počevši s koncertom u KSET-u 13. travnja), izložbu Četiri bunara: neispričana priča u Azimutu u Šibeniku te novu seriju ljetnih Rooftop sessions, ove sezone s gostima”, poručuje Sara.
