Rastući potencijal tamburaške glazbe

U nedjelju, 26. ožujka, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski po deseti je put bila domaćin našem najvećem tamburaškom orkestru i njihovom koncertu pod nazivom Šokačka rapsodija. Koncert u organizaciji Šokačke rapsodije bio je rasprodan tjednima unaprijed pa je i generalna proba bila otvorena za javnost.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Obljetnice i jubilarna izdanja uvijek zaslužuju posebnu pozornost, pogotovo onu medijsku, ali su i zgodna prilika da se podvuče crta, analiziraju rezultati pa i izvuku pouke. Kako koncerti u revijalnom tonu nisu percipirani kao osobito zanimljivi jer se na njima ne očekuju umjetnički iskoraci, tako Šokačka rapsodija redovno i nepravedno nije na listi interesa domaće stručne javnosti i kritike.

Ne očekujući umjetničke iskorake, domaća stručna javnost i kritika redovno i nepravedno s liste interesa isključuju Šokačku rapsodiju

Međutim, projekt koji je prvi puta realiziran još 2006. godine, kada je na jednoj pozornici okupljeno 160 tamburaša – broj koji do danas nije nadmašen – u nedjelju je doživio svoje deseto izdanje. Ideja da se na jednoj ‘važnoj’ pozornici okupi toliko tamburaša zaživjela je i održala se sve ove godine unatoč financijskoj zahtjevnosti projekta – zbog koje redovna godišnja realizacija nije uvijek bila moguća – a mnogobrojnim tamburašima i ljubiteljima tambure upisala se u kalendare poput praznika.

Iako Šokačka rapsodija gleda šire od tambure i cilja prema Slavoniji i šokačkom identitetu, ovaj tekst je prilika da se posvetimo tamburaškoj dimenziji koncerta.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Proučimo li program koji se na Šokačkoj rapsodiji izvodio od 2006. naovamo, lako ćemo zaključiti da taj koncert nikad nije bio tek revija tamburaštva kao jedne od žila kucavica domaćeg kulturnog amaterizma. Naprotiv, repertoar je uključivao ozbiljne tamburaške partiture, čak i u vrijeme kad je Tamburaški orkestar HRT-a bio praktički jedina profesionalna adresa domaće tambure.

Ovaj koncert nikad nije bio tek revija tamburaštva kao jedne od žila kucavica domaćeg kulturnog amaterizma

U međuvremenu, tambura je, s izrazitom tendencijom da postane solistički instrument, pronašla svoje mjesto među studijima glazbe, a kvaliteta sviranja u matičnim sastavima i orkestrima narasla je do te mjere da mjeseci odvojenih proba i malobrojnih okupljanja u Osijeku nisu presudan faktor za kvalitetu koncerta.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Dapače, Hrvatski tamburaški orkestar od 125 tamburaša u nedjelju je zvučao kao da je riječ o orkestru fiksiranog sastava i dugog staža. Finoća trzanja, kvaliteta dinamike, punoća tona, sinkronizacija u muzički izazovnijim trenutcima – sve su to tamburaši ponudili pod majstorskim ravnanjem Damira Butkovića i Marka Sesara. Pored nadahnutih svirača, dirigent nije bio ni potreban u izvedbama omiljenih slavonskih pjesama.

Finoća trzanja, kvaliteta dinamike, punoća tona, sinkronizacija u muzički izazovnijim trenutcima – sve su to tamburaši ponudili pod majstorskim ravnanjem Damira Butkovića i Marka Sesara

Nažalost, ovaj pozitivan trend još uvijek nije iskazan u originalnim skladbama za tamburaški orkestar, gdje se čini da autori poput Bože Potočnika ili Marijana Makara još nisu dobili nasljednika mlađe generacije. Tako je Zlatko Galik demonstrirao virtuoznost bisernice u obradi Zigeunerweisen Pabla de Sarasatea, dok su Darko Čuvidić i Martin Marijanović kao solisti prezentirali Valcer u e-molu Domagoja Vukadina. Taj će valcer, kao i Legenda Ružice grada Deana Koprija, vjerojatno poslužiti kao školske partiture za mlade tamburaše, ali pored Potočnikove Šokice u Veneciji te zaista kvalitetnih obrada Zigeunerweisena ili Libertanga djeluju pomalo neozbiljno.

Čini da autori poput Bože Potočnika ili Marijana Makara još nisu dobili nasljednika mlađe generacije

Višestruki vrhunci koncertne večeri bili su nastupi vokalnih solista u kojima je svatko od njih iznenadio i oduševio na svoj način. Mirko Švenda Žiga otvorio je središnji dio koncerta izvedbom međimurske, slavonske i dalmatinske pjesme.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Dok takav program na papiru može djelovati kao loša ideja, Žiga se predstavio kao svestran pjevač koji bi za sobom mogao i morao ostaviti dublji trag od onog isključivo lokalnog.

Amira Medunjanin, vidno dirnuta atmosferom u Lisinskom, zauzvrat je ganula publiku Montenovom Dušo moja, sevdalinkom Kraj tanana šadrvana te starogradskom Ljubila sam crno oko. Tako emotivan i raznovrstan nastup nisu pokvarili čak ni manjkavi aranžmani i ‘na silu’ ugurani bubnjevi.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Najnezahvalniji posao večeri zasigurno je imao Dino Jelusić, kojemu je uz Sanjao sam noćas da te nema povjerena izvedba Bohemian Rhapsody. Bila je to rijetka prigoda u kojoj solist nije izmrcvario pjesmu imitirajući Freddieja, stoga Dinin nastup treba svrstati u jedno od najugodnijih iznenađenja večeri. Kao i prošle godine, nastupima posebnih gostiju – u ovom slučaju Amire i Dine – ravnao je Alan Bjelinski.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Međutim, najvažniji nastup dogodio se nakon što su bolje sponzorirana imena napustila pozornicu. Nakon dugo vremena, konačno smo dočekali nastup jedne ženske ikone slavonske pjesme na Šokačkoj rapsodiji: Vlatka Kopić Tena oduševila je publiku u potpourriju pjesama Krešimira Stipe Bogutovca.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Bilo bi pohvalno kad bi Šokačka rapsodija u skoroj budućnosti ugostila i druge pjevačice poput Đenke ili Marije Pavković Snaše, koje su svojim djelovanjem jednako zadužile tamburašku scenu kao i njihovi muški kolege.

Tamburašice u orkestru još uvijek sjede na sporednim ulogama, iako neke među njima mogu kvalitetno doprinijeti i kao solistice

Slično treba napomenuti i za tamburašice, koje u orkestru još uvijek sjede na sporednim ulogama, iako neke među njima mogu kvalitetno doprinijeti i kao solistice. Kako za potrebe Šokačke rapsodije članovi orkestra uglavnom sviraju one dionice koje sviraju i u matičnim orkestrima, riječ je ipak o sistemskom problemu pa će ta promjena vjerojatno teći nešto sporije.

Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Na kraju, treba spomenuti kako je ovogodišnji program znatno bolji nego lani, kada se središnji dio koncerta posvećen Kići Slabincu pretvorio u epizodu A strane. Čini se da, kad je u pitanju sastavljanje repertoara, Šokačka rapsodija balansira poput akrobata na tankoj žici: na jednoj strani šipke su ambicije dirigenata i tamburaša, a na drugoj uvjeti sponzora i pristupačna cijena ulaznice. Ne treba puno pogađati koja je strana šipke teža pa je za pretpostaviti da je to glavni razlog manjeg broja instrumentalnih točaka u dva sata koncerta.

Hrvatski tamburaški orkestar kakav je svirao u nedjelju izvođačko je tijelo velikih interpretativnih mogućnosti, doraslo izazovima

S obzirom na to da je mimo različitih tamburaških smotri riječ o jedinom zaista eksponiranom događanju na nacionalnoj razini, bilo bi dobro da se u budućnosti nađe minutaža za još koju tamburašku partituru, tim više što je Hrvatski tamburaški orkestar kakav je svirao u nedjelju izvođačko tijelo velikih interpretativnih mogućnosti te doraslo takvom izazovu.