KONCERT
Steve Vai u Domu sportova: Jasno i glasno
Steve Vai je u četvrtak, 13. travnja pred zagrebačkom publikom održao snažan koncertni nastup u sklopu turneje kojom promovira svoj posljednji album Inviolate
Nakon rasprodane Tvornice više od mjesec dana uoči održavanja, koncert rock gitarista i skladatelja Stevea Vaia preseljen je u malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova. Vitalni 63-godišnjak na turnejama je posljednjih 40 godina, u početku kao član benda Franka Zappe, Alcatrazza, Davida Lee Rotha i Whitesnakea, a od devedesetih kao solo izvođač ili u projektu G3 sa svojim mentorom, Joeom Satrianijem.
Popularni žanrovi mijenjaju se iz desetljeća u desetljeće, pa je tako i rock sa svojim podžanrovima vrhunac svoje popularnosti imao u osamdesetima. Upravo je na tom valu jahao i Steve Vai kad je početkom devedesetih započeo objavljivati svoju instrumentalnu glazbu.
Trideset godina i četrnaest albuma kasnije, dolazi pandemijski album Inviolate gdje je Vai bez suradnika istraživao svoje nove glazbene dosege. Upravo ga zato posebno veseli činjenica, kako je rekao na koncertu, da je ovaj album izrazito prihvaćen u medijima, ali i od strane obožavatelja. Naravno, Vai je i dalje glasan i žestok, no u njegovom zvuku ističe se neka drugačija zrelost.
On je gitaristički majstor bez ikakve sumnje, ali zaista morate obožavati zvuk električne gitare ako ćete slušati dvosatno pokazivanje njegovih zvukovnih ekshibicija. U pratnji tročlanog benda (bubanj, druga električna gitara i bas), Vai ne dopušta zamor publike već svojim govorom tijela uvijek drži pozornost. Njegova gitara nije samo instrument kojim stvara zvuk, ona je produžetak njega samog, nešto s čime se bori ili nešto čime modelira. Ekspanzivne i instinktivne skladbe izgrađene oko neumoljivih, ponavljajućih ritmova obojene su strašno glasnim gitarama i nabijene hard rockom.
Promjene tempa činile su koncert puno življim nego što sam očekivala, promjene ritmova bile su oštrije i za to je definitivno zaslužan bubnjar Jeremy Colson. Vai ga naziva svojim Iron Manom, čovjekom koji svaki dan istrči barem šest milja, a zatim odsvira ovako zahtjevan koncert. Zbog lošeg vremena, prije zagrebačkog koncerta istrčao je samo tri milje, što je zagrebačka publika dočekala s podsmijehom, ali Vai je to, kao vrhunski zabavljač i šaljivac, dobro i pametno iskoristio kao nešto čime će razbiti dulji instrumentalni komad. U drugom navratu predstavio je najnovijeg člana benda, mladog i zgođušnog gitarista Dantea Frisiella. Vai se našalio da dame zatrudne samo kada ga sretnu i pozdrave s bok, a pažnju je privlačio ne samo svojim izrazitim umijećem sviranja, nego i golim i izbrijanim torzom. S druge strane, dinamika njih dvojice kad se ističu u duetu stvarno je zapanjujuća. Treći je čovjek, stup benda na basu, Philip Bynoe. Nimalo nevažan, ali najzatajniji od svih predstavljenih glazbenika, Bynoe je muzički razbijao na basu. Publika je očito uživala u ekstremnoj težini tih zvukova distorzije jer, iako je umirujuće pratila aktere na pozornici, uvijek je dugim i gromoglasnim pljeskom nagradila višeminutne izvedbe. Posebno su prihvaćene “Tender Surrender“ i “For the Love of God“ iako su bile od onih tiših i nježnijih na repertoaru.
Složena i uzbudljiva “Teeth of the Hydra“, nedvojbeno je bila najimpresivnija izvedba na koncertu. Bio je to trenutak kad je predstavljen Vaiev izum, posve novi tip gitare s tri vrata koji je nastao u suradnji s Ibanezom, proizvođačem koji ga prati i podržava još od osamdesetih. Znajući kakva je atrakcija i da je to definitivno jedan od vrhunaca koncerta, Vai je pristupio otkrivanju instrumenta poput nekog mađioničara. U tom su trenutku gotovo svi u publici snimali trenutak otkrivanja novog instrumenta, dotad izloženog i prekrivenog crnim pokrovom, međutim, čak ni genijalnost instrumenta nije zasjenila genijalnost njegovog umijeća. Oduzimao je dah svojim vještim prebacivanjem s jednog vrata na drugi. Osim što su Vaievi glazbeni rezultati tako krajnje i dosljedno uvjerljivi, njegovo je svako pojedino hrabro, pustolovno i različito od svega da ga je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim umjetnikom. Frenetični brzi pasaži i nagli breakovi u svim ostalim skladbama izmjenjivali su se s melodijama koje su se samo nadograđivale jedna na drugu.
Svi uloženi napori da se proizvede najbolji mogući zvuk urodili su plodom, a Steve Vai donio je pravi duh hard rocka, očito crpeći inspiraciju s nekog nepresušnog vrela.