Toma Zdravković: folk s velikim F

Romansirana filmska biografija Tome Zdravkovića skrenula je pozornost mnogih na toga autora i interpreta narodne glazbe koji je u drugoj polovici prošlog stoljeća punio dvorane i stupce žute štampe. Prije nekoliko godina, Croatia Records objavila je vrstan box-set kojim se sintetizira njegova karijera.

Weltschmertz na balkanski način

Mitska figura jugoslavenske narodne glazbe, kralj kafana kako je medijski redovno tituliran, Toma Zdravković unikatna je pojava koja je zauvijek obilježila popularnu glazbu na ovim prostorima. Osim iznimne interpretacije koju obilježava njegov specifičan, falsetiodan glas, karijeru su mu odredile izvedbe koje nisu novo čitanje tradicionalnih napjeva, niti poniranje u standarde popularne narodne glazbe. To valja pripisati njegovome skladateljskom geniju, ali i weltschmertzu u tekstovima na kome bi mu pozavidio i Morrissey.

Da se Toma Zdravković izdiže iz korpusa narodne glazbe dokazuje i u svome vrsnom eseju autor i urednik Antologije s odabranim pjesmama iz njegove karijere Siniša Škarica uspoređujući ga s Otisom Reddingom. Usporedba uistinu nije smjela: kad se čuje njegov nastupni extended play s tri prepjeva i jednom originalnom skladbom iz 1963. koji nas uvodi u antologiju, ne nalazimo mnogo razlika od zabavnoglazbenih mu vršnjaka koji su harali Opatijskim, Splitskim i Zagrebačkim festivalom ili, pak, Beogradskim prolećem, ali i drugim europskim smotrama lakih nota.

Prigodni patos francuskog pjevača Enrica Maciasa u interpretaciji Tome Zdravkovića u dva prepjeva slušatelja bi mogao nagnati da pomisli kako je posrijedi nova pop-zvijezda u usponu. Pa, ipak, njegova karijera krenula je u drugom pravcu.

Box-set je podijeljen na diskove koji obuhvaćaju šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, uz prigodni DVD Dotako sam dno života sa snimkom nastupa u restoranu Dva jelena 1987.

Prvi disk počinje navedenim kvartetom patetičnih pjesama sa španjolskim prizvukom, no već peta pjesma “Buket belih ruža” pokazuje u kojem će se pravcu razvijati njegova karijera.

Toma Zdravković

Potmuli bas u potpunom je raskoraku s glasom Tome Zdravkovića, a uz vješto ukomponiranu harmoničku liniju, stihovi “Majko draga uberi mi/ buket belih ruža / zavi ruže divno cveće u maramu crnu /Da odnesem svojoj dragoj /pokraj odra njenog / da poljubim usne njene / mrtve, potamnele” sasvim odudaraju od prpošnoga postratnog svjetonazora u popularnoj glazbi.

Zapravo, Toma Zdravković je u pjesmama pokazao izrazito velik mračan senzibilitet koji će u sasvim drukčijoj supkulturi kasnije biti prepoznat kao dark.

Narodni interpret ili pjevač šlagera?

Slijedi njegov veliki hit “Ciganka (Što je tužna ova noć)” kojim je definirao svoj stil, jer bez obzira na ritam pjesme, sreće u Zdravkovićevim pjesmama nema, za razliku od alkohola, mržnje, patnje, bola i tuge. Sasvim je očito i od koga je Siniša Vuco crpio inspiraciju.

U tom razdoblju Toma Zdravković snima i pjesme bez pratnje narodnog ansambla, odnosno uz revijski orkestar iza sebe (npr. “Anđela”, “Marta”, “Ja nemam baš nigde nikog na ovom svetu”, “Voli me do sutra”…), pa je očito kako njegov stil, zapravo, nije bilo potrebno smještati u ladice. Prema senzibilitetu, on je u šezdestima balansirao postajući narodni interpret ili pak pjevač šlagera.

Prekretnica stiže 1970. kad je napisao i snimio pjesmu “Šta će mi život”, no njegova mentorica Silvana Armenulić zamolila ga je da joj ustupi pjesmu. On je to napravio, a pjesma je lansirala Silvanu Armenulić u megazvijezdu. Antologiju zaključuje njegova izvedba te pjesme snimljena 1990.

Diskografski spomenik

Sedamdesete su posve afirmirale Tomu Zdravkovića, a pjesme kao “Prokleta nedjelja”, “Umoran sam od života” ili “Zelena reka (Rastanak)” dodatno su učvrstile njegove poklonike. Priča se nastavila i u osamdestima, a pjesme “Ej, Branka, Branka” ili “Dotako sam dno života” provlačile su se i kanalima gdje narodna glazba nikad nije ni tona ispustila.

Na zalazu karijere, već vidno bolestan, Toma Zdravković je snimio i pjesme svojih prijatelja, pa skladbu “Pesme moje” potpisuje Kemal Monteno, a “Sjećaš li se Sanja” Milić Vukašinović (inače, glavni autor izvrsnog albuma Hanke Paldum “Sanjam”).

Znalački objedinjene, pjesme Tome Zdravkovića na ovoj antologiji uistinu predstavljaju ultimativan diskografski spomenik glazbeniku koji je očito bio jedan od posljednjih boraca za kvalitetu novoskladane narodne glazbe.