Treći dan JazzHR-a i tisuću lica jazza

Treće, ujedno i posljednje večeri proljetnog izdanja JazzHR Festivala, zagrebačka Tvornica kulture – njegov novi-stari dom – opet se pokazala savršenim mjestom za uistinu vrhunska glazbena ostvarenja.

Nakon Big Banda RTS-a te kvintetâ Pavla Miljenovića i Mire Kadoića, kao i tople subotnje večeri pozornicu Velikog pogona dijelila su dva, uvjetno rečeno, sastava; Joe Kaplowitz je uz mnoštvo svojih gostiju publici pružio bombastičnu klavi(ijatu)rističku poslasticu u obliku koncertne promocije svojega zadnjeg albuma The Keyboard Extravaganza, dok se slovenski saksofonist Jure Pukl nakon petnaestogodišnjeg odsustva s festivala vratio na velika vrata svojim najnovijim projektom imena ANoRoK i promocijom još neobjavljenog albuma naslovljenog MELT.

Foto: Matej Grgić

Vječni sjaj nepobjedivih klavijatura

Kaplowitz, koji je tijekom svojega višegodišnjeg djelovanja na regionalnoj jazz sceni eksperimentirao s brojnim stilovima unutar ove, blago rečeno, široke žanrovske odrednice, slušateljima je na nastupu predstavio nešto pristupačnije, ali ništa manje eklektično zvučno iskustvo.

Foto: Matej Grgić

Uvodnu pjesmu, Gateway to Asterix, uz samog Joea na klavijaturama, Viktora Lipića na klaviru i Janka Novoselića na bubnjevima, obogatio je i Hrvoje Galler na sintesajzeru koji je dodatno zaokružio njenu zvučnu sliku. Skladba je, kao i na albumu, služila poput neke vrste referentne točke ali i odskočne daske za ostatak koncerta, fiksiravši ga vremenski i stilski u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća.

Foto: Matej Grgić

U prvih par stvari – na kojima su se Lipić i Galler gotovo proizvoljno izmjenjivali –  publika je tako mogla čuti sve od proga u maniri Keitha Emersona do fusiona á la Chick Corea Elektric Band, dok je ekskurzija sintesajzera u osamdesete moju malenkost podsjetila i na filmsku glazbu koju su onovremeno potpisivali autori kao što je, primjerice, Vince DiCola, naročito u završnom, epskom synth rocku u obliku pjesme Galactic Dragon, s opravdanim svemirskim pridjevom u naslovu.

Foto: Matej Grgić

S druge strane, skladbe poput Elm Street ili Elegy prikazale su nešto drukčiju filmičnost; Kaplowitzova ulica brijestova nije bila poprište prizora iz horora, ali je njen intrigantni zvuk i nešto jednostavniji melodijski jezik koncertu dao i dozu možebitnog noira, dok je elegija na kojoj je gostovao Matija Dedić stavila zvuk klavira u prvi plan te koncert nakratko vremenski vratila još dalje.

Foto: Matej Grgić

Po završetku skladbe Git It, Novoselić je po prvi i jedini put na koncertu napustio bubnjeve, a Kaplowitzu i Galleru se na sintesajzeru pridružio Leo Beslać koji je na sljedećoj skladbi, Interlook, preuzeo ulogu Zlatana Došlića s albuma, ponudivši jedan kratki, eksperimentalni izlet u klasičnu glazbu koji je stilski podsjećao na glazbu prve polovice prošlog stoljeća kroz tehnološku prizmu druge.

Foto: Matej Grgić

Nakon Bolera koji je, dakako, bio puno više nalik na onaj Franka Zappe nego Mauricea Ravela, na pozornicu je izišao Zvjezdan Ružić čije je gostovanje na skladbi Exodus stavilo dragulj na krunu koncerta, pruživši slušateljima desetominutnu klavirsku gozbu prepunu različitih vratolomija, dok je Kaplowitz na klavijaturama ovaj put poprimio pozadinsku ulogu, u obliku tamne, masne harmonijske podloge.

Foto: Matej Grgić

Na kraju, potrebno je spomenuti i (ne baš tako) tihog heroja koncerta, Janka Novoselića, koji se na bubnjevima s lakoćom nosio s raznolikim izazovima programa uz, naravno, desetke i desetke odličnih fillova.

Foto: Matej Grgić

ANoRoK kao kruna festivala

Čast zaključivanja ovogodišnjega proljetnog izdanja JazzHR Festivala pripala je Juri Puklu, koji je sa svojim novim, međunarodnim projektom ANoRoK publici u Velikom pogonu pružio nešto sasvim drukčije, i to na jedan suptilniji i intimniji te manje bombastičan način. Nakon uvodnih riječi Lane Janjanin, kvartet koji se – osim samog Pukla na saksofonu i elektronici – sastojao od Ralpha Alessija na trubi, Joea Sandersa na kontrabasu i Ferenca Nemetha na bubnjevima, svoj je nastup započeo in medias res, bez riječi.

Foto: Matej Grgić

Skladbe, koje gotovo kao da su se – sukladno naslovu albuma – pretapale jedna u drugu svejedno su uspjele ilustrirati široku žanrovsku lepezu te staviti fokus na svakog od četvorice izvođača. Pukl na tenorskom saksofonu i Alessi na trubi, čija je sinergija neupitno bila glavni akter koncerta, nekad u unisonim dionicama a nekad u intrigantnom nadopunjavanju, svejedno su ostavili prostora Sandersu i Nemethu koji su opetovano predstavljali svoje majstorstvo zanata.

Foto: Matej Grgić

Već je druga skladba, čija je centralna točka neosporivo bio Nemethov zapanjujući trominutni solo, ostavila dugotrajni utisak, dok je Sanders imao praktički solistički nastup u obliku četvrte skladbe, vodeći glavnu riječ sa solom koji je stilski teško smjestiti u samo jedan glazbeni idiom.

Foto: Matej Grgić

Cjelokupni dojam koncerta zapravo je jedan na razmeđu žanrova i vrsta; elektronika, koja je nažalost prerijetko bila dijelom tkiva skladbi te je većinski imala funkciju preludija, nekad je u obliku sintetiziranih zvukova prethodila zvuku ranog jazz fusiona, a nekad, kroz semplirani govor i druge zvučne efekte (kao što je bio slučaj u posljednjoj skladbi), zvuku koji je istovremeno pripadao u domene klasičnog i free jazza, improvizacije i suvremene klasične glazbe, pospješene Puklovim solističkim vratolomijama u maniri velikana poput Joea Farrella.

Foto: Matej Grgić

Ta peta u nizu dugih i zaokruženih skladbi označila je i kraj koncerta, nakon kojega su se Pukl i ekipa uz kratki naklon i još kraće obraćanje oprostili od publike. Umjesto riječi, ostaje samo dojam, kako koncerta tako i cjelokupnog festivala, koji će publiku neupitno držati sve do trećeg listopada, kada se JazzHR vraća u Tvornicu sa svojim jesenskim izdanjem.

Foto: Matej Grgić