ŽIVA - ŽIVA

Slavonsko-australska gotička elektronika

Album Živa je ispis poligrafskih linija tijekom unakrsnog ispitivanja same sebe, a linije su prevedene u zvučni val koji svira gotičku elektroniku.

Krize indentiteta ne zaobilaze nikoga i univerzalne su prepreke na poligonu života, a posebno kada u kratkom razdoblju doslovce preokrenemo svijet, izoliramo se od najprisnije okoline, svoje kulture i jezika. Lucija Ivšić ostavila je Punčke u Hrvatskoj spakiravši kofer za Melbourne gdje ju je nakon pristajanja na drugom kraju svijeta gotovo trenutačno zahvatila pandemija. Ni zemlja klokana nije pošteđena suvremene kuge, a vinkovačka je iseljenica time dvostruko izolirana od svega – poznatoga.

U godinu dana objavila je singlove “Power”, “Dualism” i – nedavno “Bad Blood” – eksperimentalne elektroničke vinjete kao uvod u mračan eponimni album o samopouzdanju, autokritici i duševnom samokažnjavanju.

„Nikad si nisam vjerovala, nikad stvarno zadovoljna, uvijek samo najgora“.

Čelna žena punk-rock trojke zamijenila je gitaru kao i vokalnu žustrinu slijevanjem elektroničkih rukavaca u mračnu, osjećajem gotsku elektroniku gdje svoj slavenski/slavonski indentitet ne ostvaruje očekivanim obrascima šokačke instrumentalne tradicije koliko jezičnim igrama. „Luciju više od tambure zanima uloga žene u očuvanju tradicije, ženska nošnja, jezik, palatali, ali i izvrtanje pjesmotvoračkih šablona”, piše Valentina Sertić u analizi suvremene alternativne tamburaške scene u nas.

Osim što dvostruki indentitet ilustrira na očitoj razini dvojezičnosti izmijenjivanjem stihova na materinjem hrvatskom i usvojenom engleskom, ostvaruje ga i na metakognitivnoj – samospoznajnoj – razini:

„uvijek žongliram između dva identiteta; jednog koji je opušten i razigran, ali potisnut (Šokica), i onog koji je uštogljen, uvijek zabrinut i strog, poput robota, konstantno fokusiran na optimalne rezultate. […] Kad se osjećam energično ili kad je nešto nježnije u pitanju, izabrat ću engleski. Kad osjećam umor ili agresiju, izabrat ću hrvatski. To je ta neka igra.“, objašnjava svoj pjesnički postupak sama ŽIVA.

Ako zavirimo u Živine profile na streaming servisima, nećemo dugo tražiti izvore napajanja njezine glazbene fuzije. FKA Twigs, YSI ili Gazelle Twin naći će se – uz Bad Daughter – na njezinoj playlisti kao imena sklona avangardističkim rastakanjima žanrova, premda kod Žive nećemo moći nigdje uprijeti prstom i naći referentnu točku; ogled o nekoga ranijega. Ne valja se zanositi idejom revolucionarnosti zvuka, ali nepobitna je svježina njezina mraka i agonije kanaliziranih u eksperimentalne zvučne obrasce koji će uspješno predočiti apstraktne emocije bez konkretnog imena.

One se javljaju kao reakcije na opetovana autodestruktivna pitanja čijim zvonkim glasovima odjekuje nutrina većine nas, a dovode do opsesivnosti, automržnje, autokritike i kompulzivnosti koje nekadašnja punkerica istražuje na svom atmosferičnom prvijencu. Dvojezičnost time postaje instrument traženja pravoga glasa i dobro artikuliranog odgovora na pitanja poput: „Što misliš da on tebe voli? Što misliš da vrijedila si?“ ili subjektivne nevjerice ostvarene zazornim uvodnim riječima u album „Nikad si nisam vjerovala, nikad stvarno zadovoljna, uvijek samo najgora“.

Album simbolično za autoricu dolazi točno deset godina godina od prvijenca Punčki puno optimističnijeg naslova Sunčano s povremenom naoblakom. No s desetljećem odmaka, kročenjem u tridesete, kročenjem na najudaljeniji kontinent ideja onog što jesmo i čime smo definirani odnesena je kao autoportret u pijesku na obali mora.

Izdavač: Cereal Booking
Format: digitalni
Singlovi: “Dualism”, “Bad Blood”; “Power”