Premijera opere Pikova dama Petra Iljiča Čajkovskog
Posljednja uloga Dunje Vejzović
Kraj operne sezone u Rijeci donio je još jedno bogaćenje repertoara u Hrvatskoj. Dok se ostale operne kuće uglavnom libe zapjevati na ruskome jeziku uslijed neprihvatljive, ali uvijek latentne politike otkazivanja, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca smjelo kao svoju posljednju ovosezonsku premijeru postavlja Pikovu damu Petra Iljiča Čajkovskog.
Čajkovski, ničim kriv za Putinovu agresiju na Ukrajinu, zaneseni romantik, pomalo i sam ukrajinskog podrijetla, dosad je u ratnim okolnostima ostao prihvatljiv tek u baletnim predstavama (čiju univerzalnost orkestralne glazbe jamči izostanak nepoželjnog ruskog jezika), poput po mogućnosti omiljenog Orašara ili pak Labuđeg jezera čije su prve izvedbe nakon izbijanja rata pratila uvodna emitiranja ukrajinske himne.
Nakon velikih repertoarnih pothvata, došao je red i na operu Čajkovskog u spoju raskošnog simfonizma s glazbenom dramom slavenskoga tipa
Prošle je sezone u zagrebačkom HNK-u otkazana planirana produkcija skladateljeve opere Evgenij Onjegin. Bez nekog jasnog razloga, općenito je u Hrvatskoj protekloga desetljeća iščezla slavenska opera mimo domaćih autora, kao da sami ne pripadamo tom jezičnom i kulturnom krugu te nasljeđu. Stoga vrijedi odmah pohvaliti riječki izbor naslova u ovom trenutku. Razlozi postavljanja Pikove dame sada i ovdje su višestruki: nakon velikih repertoarnih pothvata poput Straussove Elektre, Wagnerovih Tristana i Izolde te integralnog Verdijeva Don Carla, došao je red i na operu Čajkovskog u spoju raskošnog simfonizma s glazbenom dramom slavenskoga tipa.
S druge je strane taj naslov bila dugogodišnja želja naše proslavljene dive Dunje Vejzović da se uoči svojega 80. rođendana definitivno oprosti od operne scene ulogom svoje vršnjakinje, osamdesetogodišnje Stare grofice zvane Pikova dama. Ista je uloga bila znakovita za početak njezine velike svjetske karijere; nakon što ju je otpjevala sa samo 33 godine, operni ju je svijet otkrio i uredništvo prestižnog časopisa Opernwelt smjestio na naslovnicu. Ostalo je povijest, s obzirom na to da je na temelju kritičkih hvalospjeva ubrzo dobila prigodu za svoju prvu Wagnerovu Kundry koja joj je otvorila Bayreuth.
Pred kraj umjetničkog puta, Dunja Vejzović željela je ispitati što danas ima za dodati ulozi u njezinim godinama (u kojima nigdje na svijetu više ne pjeva nijedna pjevačica). Svaka joj čast na nevjerojatnoj energiji i trudu, dramaturškom promišljanju i dojmljivoj glasovnoj moći kojima nadahnjuje ljude oko sebe.
Dobila je prigodu ne samo stvoriti jednu od najpotpunijih kreacija svojeg umjetničkog puta (koju tek u ovoj dobi, s velikim životnim i umjetničkim iskustvom, može sasvim razumjeti), nego je i osmisliti u širem kontekstu cjelovitog umjetničkog koncepta kazališne produkcije.
Svaka joj čast na nevjerojatnoj energiji i trudu, dramaturškom promišljanju i dojmljivoj glasovnoj moći kojima nadahnjuje ljude oko sebe
Ona nije samo umjetnička voditeljica projekta, već i redateljica uz svojega supruga Christiana Romanowskog koji je skicirao scenografiju. Ovu Karajanovu miljenicu koja se i sama odnedavno bavi dirigiranjem, u Rijeku uvijek iznova privlači i novi „mladi Karajan”, kako mu mnogi vole tepati, šef-dirigent Riječke opere, njemački maestro Valentin Egel koji je glazbenu razinu izvedbi u kući uzdigao na novu razinu.
Prava je kvaliteta potpomognuta angažmanom naše najbolje violinistice Katarine Kutnar koja je iz rodnog Zagreba početkom sezone stigla u Rijeku kao nova koncertna majstorica voditi tamošnji operni orkestar, koji se, s obzirom na to da nastupa i kao koncertno glazbeno tijelo, zove Riječki simfonijski orkestar.
Redateljski je dvojac nadgledao sve detalje produkcije te realizaciju minimalističke scenografije i visokostiliziranih kostima prema ruskoj modi 19. stoljeća u kojima smo mogli prepoznati sklad i dotjeranost rada Manuele Paladin Šabanović (kreatorice svima poznatih kostima grupe Let 3 na njihovu nastupu na Dori i Eurosongu!) čije ime, iz nama nepoznatog razloga, nije navedeno u autorskom timu, iako se s njime klanjala nakon premijernog uprizorenja u četvrtak, 15. lipnja.
Kako bilo, riječ je unikatnoj predstavi starinskoga tipa, osvježenoj suvremenom izražajnošću forme, svjetla i boja te dinamikom zbivanja (svjetlo je oblikovao Dalibor Fugošić, a scenski pokret i koreografiju Nizozemac na radu u Rijeci, baletan Janne Boere). Sve proizlazi iz duha, logike i prirode glazbe i priče koju su zajednički stvorili braća Čajkovski (libretist Modest i skladatelj Petar Ilijič) prema pripovijetci Aleksandra Puškina, za praizvedbu 19. prosinca 1890. u sankpeterburškom carskom Marijinskom kazalištu.
U središtu zbivanja je časnik Herman koji gotovo u svih sedam slika triju činova ne napušta scenu. Premda je u uvodnom obraćanju publici pred zastorom kazališta novi ravnatelj Riječke opere Dražen Siriščević okupljenima otkrio pjevačevu navodnu indisponiranost uslijed iscrpljenosti i bolesti, čim je zapjevao prve taktove, svima je otprve bilo jasno da je riječ o iznimnom umjetniku visokih kriterija. Bio bolestan ili ne, Bugarin Ivan Momirov vlada prodornim tenorom nadnaravne voluminoznosti te nadilazi i najviša očekivanja ovdašnje publike.
Možda se te večeri loše osjećao i nije vjerovao u uspjeh, ali ono što smo čuli bila je iznimna ljepota i moć zapjeva u službi predivne glazbe i psiholoških dramatskih lomova. Nemoguće je uopće zamisliti kako bi to zvučalo da je bio „u elementu”, jer njegov je lik u samom središtu ovog psihograma ludila.
Kako navodi redatelj Romanowski u popratnom tekstu u letku, opera Pikova dama otkriva psihoanalizu glavnoga lika mnogo prije službene pojave psihoanalize na svijetu. U polariziranom svijetu germanskih i talijanskih romantičnih opernih likova koji se dijele na „dobre” i „zlikovce”, oduševljava upravo brutalna verzija ruskog realizma u operi na koju se zaboravlja uslijed neizvođenja. Zaljubljeni se mladić iz puka, želeći osvojiti plemkinju, odabranicu srca svoga, hvata legende o njezinoj baki kockarici te kroz radnju postaje opsjednut tajnom o trima kartama koje uvijek pobjeđuju (Trica, Sedmica i As).
Ali, želja za novcem postaje s vremenom jača od njegove ljubavi i kao u nekoj ruskoj verziji Gospodara prstenova postupno ga opsjeda Pikova dama kao svojevrsna metafora za ludilo uslijed sve jače ovisnosti o kocki. Opera je u tom smislu itekako aktualna u ovo vrijeme kad je ovisnost o kocki kao medicinska dijagnoza nadmašila problem ovisnosti o drogama, dok su sve ovisnosti postale najveći tabu u javnom prostoru i o njima se ne govori. Tim je veća društvena vrijednost produkcije u kojoj prepoznajemo ogledalo naše stvarnosti te potaknuti snažnim emocijama kroz glazbu zamišljamo susret sa samim sobom.
Opera je itekako aktualna u ovo vrijeme… tim je veća društvena vrijednost produkcije u kojoj prepoznajemo ogledalo naše stvarnosti te potaknuti snažnim emocijama kroz glazbu zamišljamo susret sa samim sobom
Ima li u svakom od nas pomalo Hermana? Tko je nama naša Pikova dama? Kako uslijed trke za novcem izbjeći gubitak iskonskih životnih vrijednosti? Tek neka su od pitanja koja se roje u glavama gledatelja. Uz Hermana i Staru Groficu, najvažnija je uloga i pokretač radnje mlada plemkinja Liza koja se udaje za Kneza Jeleckog, ali ga ostavlja zbog ljubavi prema Hermanu i na kraju, razočarana njime, baca u Nevu.
Svu nevinost i čeznutljivost mlade djevojke kojoj je najvažnija ljubav te njezine psihološke lomove dojmljivo je dočarala islandska dramska sopranistica Anes Thorsteins. Ona je jedna od studentica iz vrsne pjevačke pedagoške klase Dunje Vejzović kojoj zahvaljuje ovaj važni debi u ulozi Lize, a njime će zasigurno ubrzo osvojiti velike svjetske operne pozornice. Od bivših Dunjinih studenata u podjeli zaokruženom su se pjevačkom i scenskom kreacijom istakli slovenski bas Luka Ortar kao Grof Tomski te varaždinska mezzosopranistica Sofija Cingula kao Lizina guvernanta, a ista je umjetnica na probama radila i kao već iskusna riječka asistentica redatelja.
U mnoštvu uloga zasjala je i nova akvizicija Riječke opere, odličan splitski tenor Bože Jurić Pešić u ulozi časnika Čekalinskog, dok je kao Knez Jelecki briljirao kućni prvak, bariton Robert Kolar, pridruživši i taj zahtjevni lik svojoj impresivnoj galeriji opernih uloga, na čiju izvedbu najljepše i najpoznatije arije u operi, Ja vas ljublju, nitko nije ostao ravnodušan.
Rusku pjevačku školu na materinskom je jeziku u komičnom liku Čaplickog otkrio lirski tenor Sergej Kiselev, mladu smo Dunju Vejzović prepoznali u fokusiranom glasu talijanske mezzosopranistice Giulie Diomede kao Poline, a za najboljim zapjevima predstave nije zaostajao ni novi slavuj iz varaždinskog kraja, nadarena sopranistica Gabrijela Deglin kao Maša, koja svakako sada zaslužuje veće uloge. Orkestar se pod majstorskim Egelovim vodstvom provlačio kroz gustu simfonijsku partituru, dočaravši puni splet emocija, dok je Zbor Riječke opere u važnim skupnim prizorima pokazao ozbiljan rad novog zborovođe Mattea Salveminija.
Premda mračne radnje i ozračja, ova opera daje priliku mnoštvu djece da u njoj steknu svoja prva scenska iskustva; u prizoru dječje igre u carskom ljetnom parku sudjelovali su Riječki operni zbor i mladi glumci, što će zasigurno pamtiti za cijeli život i zadržati visoke kriterije u doživljaju opere.
Nakon zasad jedine reprize upriličene 17. lipnja u drugoj podjeli pojedinih uloga, produkcija će 3. srpnja gostovati i HNK-u u Zagrebu na prvom izdanju novog Opera Zagreb Festivala, što preporučujemo svim opernim sladokuscima.