Oliver Dragojević u Carnegie Hallu

Pet godina od odlaska Olivera Dragojevića (7. prosinca 1947. – 29. srpnja 2018.) obilježavamo reportažom koja zrcali bit stvaralaštva velikana i njegovo uvjerenje da će idući, nakon njega, u Carnegie Hallu nastupiti Gibonni.

Svako putovanje obiluje zgodama, ali i nezgodama. Moj put u New York u listopadu 2008., čiji je povod bio upravo Oliver Dragojević u Carnegie Hallu, počeo je nezgodom. Završio je koncertom i multikulturalnim događajem, kao i razgovorima s Oliverom u limuzini i na jedrenjaku o biti njegova poslanja u hrvatskoj glazbi.

Lufthansin avion iz Zagreba za Frankfurt kasnio je cijeli sat pa je bilo upitno hoćemo li stići na interkontinentalni avion iz Frankfurta za New York, let koji nikoga ne čeka i polijeće točno u 17.00 sati. Nekako su me posebnim kombijem izravno, bez sigurnosnih ili ostalih provjera, u Frankfurtu ubacili u letjelicu za 400 putnika koja se stvarno vinula u nebo u 17 sati precizno. Opušten, uživao sam u pogledu na Njemačku, Nizozemsku i Atlantik, ali tamo negdje iznad Grenlanda stiže stjuardesa koja me pita jesam li ja Mr. Batinovic.

Potvrdno odgovorim i odmah priupitam o čemu se radi, zašto, provjerava li moj  identitet ili već što?!

„Vašu prtljagu nismo uspjeli prebaciti iz ‘zagrebačkog’ u ovaj ‘njujorški’ avion. Ne brinite se: kad sletite u New York, javit ćete se u Lufthansin ured i bit će sve u redu. Vaša prtljaga bit će dostavljena u vaš hotel sutradan“, ljubazno će stjuardesa.

Baš lijepo! Sve potrebno, osim dokumenata, bilo je spakirano u koferima.  U Lufthansinom uredu za ovu nezgodu, a za nju ni kriv ni dužan, dobio sam ček od 50 dolara koji mogu potrošiti bilo gdje, za nužni higijenski pribor i pidžamu. Da je u pitanju bila neka druga kompanija, ne bih se čudio, ali ugledna njemačka Lufthansa? Da nisu u stanju godinama riješiti problem usklađivanja leta iz Frankfurta za New York s eventualnim kašnjenjem dolaznih letova iz Europe?

Očito su znali odavna za ovakve probleme kad imaju ured za baš ove slučajeve. Dakle, ne za izgubljenu prtljagu, nego naknadno dostavljenu. Mene je to koštalo živaca jer prtljaga nije stigla dan poslije, nego dva dana poslije! Sva sreća da sam bio u New Yorku koji nikada ne spava pa sam na preporuku recepcionera hotela Roger Smith na Lexington aveniji otišao u trgovinu iza ugla koja je otvorena 24 sata. I što je vrijeme bilo lijepo i sunčano, toplo, pa nisam morao kupovati i mantil, osim košulja i majica….

Onda iz Lexington avenije izravno u Wall Street, ne radi posjeta njujorškoj burzi, nego radi iznalaženja te promatranja galebova na čuvenom pristaništu za trajekte, brodove-taxije i ostala plovila koja povezuju taj dio Manhattana i sve ostale četvrti preko East Rivera – Pier 11/Wall Street.

Zašto vidjeti galebove u New Yorku?

Zato da vidimo kakvi su njujorški u odnosu na naše, dalmatinske galebove. Uostalom, galeb je u Olivera Dragojevića nešto poput mitske ptice pune iskonskih, filozofskih značenja kao što ćemo kasnije vidjeti u jednom od njujorških razgovora s Oliverom na jedrenjaku u vodama oko Manhattana.

Dva, najviše tri galeba koja smo na velikom pristaništu vidjeli izgledaju očerupano, neuhranjeno, u poprilično su lošem stanju. Nemaju jadni ni lažine da na nju legnu. Ni u snu ne bi mogli biti nadahnuće ni Zdenku Runjiću ni Tomislavu Zuppi, a najmanje Oliveru Dragojeviću za pjesmu ”Galeb i ja”. Nema u njujorškim galebovima i pristaništu Per 11/Wall Street ni primisli o filozofskom razgovoru galeba i čovjeka. Galeb slobodno gore leti i nema prirodnog neprijatelja, a čovjek je dolje pritisnut, okovan svojim brigama i teško može doseći potpunu slobodu galeba. Ovoga nema u New Yorku. Naravno, ima u Dalmaciji.

Nakon prilično očekivanog susreta s njujorškim galebovima kraj njujorške burze, pravac Hell’s Kitchen! U središte Manhattana.

Kada mi je rečena adresa 502 West 41st Street, jasno je bilo da se Oliverova proba s mnogobrojnim glazbenicima iz Hrvatske i SAD-a odvija u njujorškoj četvrti koja je desetljećima prizivala predožbu koju ima i jedna druga četvrt, Five Points, koju je ovjekovječio Martin Scorsese u filmu Bande New Yorka.

Na ‘zao’ glas Hell’s Kitchen došao je u devetnaestom stoljeću i postoji nekoliko nepotvrđenih priča o tome kako je ova četvrt dobila tako jezovito ime. Po jednoj,  to je bio naziv jednog njemačkog restorana u kojem su objedovali radnici na dokovima, a po drugoj, najvjerojatnijoj, krajem 19. stoljeća jedan od policajaca pri intervenciji u toj četvrti punoj sukoba bandi i pobuna uzviknuo je „Hell’s a mild climate. This is Hell’s Kitchen.” (hrv. Pakao je blag, ovo je paklena kuhinja).

Nije bilo ništa mirnije dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Sve negdje do početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Hell’s Kitchen bio je bastion siromašne radničke klase uglavnom irskih Amerikanaca. Hell’s Kitchen postala je na kraju četvrt poslovnih i stambenih tornjeva, sjedište zabavljačke, umjetničke  industrije, mjesto gdje su po sniženoj cijeni u dva tornja od 47 katova mogli stanovati mladi i kasnije uspješni umjetnici poput Alicie Keys u ranoj fazi. Četvrt je postalo omiljeno boravište Madonne, Charltona Hestona, Jamesa Deana, Marija Puzoa i Mickeya Rourkea.

Scorsese je u Hell’s Kitchen snimao Taksista s Robertom De Nirom, a Marvelov superjunak Daredevil rođen je i odrastao u četvrti Hell’s Kitchen.

Naš Oliver nije za pokuse u New Yorku izabrao nijedan od desetina studija za glazbenike u Hell’s Kitchenu, nego hrvatsku katoličku crkvu, Hrvatsku župu svetog Ćirila i Metoda i svetog Rafaela. Prekrasna crkva obogatila je cijelu atmosferu duhovnošću, a Hell’s Kitchen umjetnošću i zabavom.

Hrvatska župa svetog Ćirila i Metoda i svetog Rafaela ugostila je uz Olivera niz vrsnih hrvatskih i američkih glazbenika za koncert u Carnegie Hallu. Oliver nije htio održati samo još jedan koncert u još jednoj svjetski glasovitoj koncertnoj dvorani. Htio je da to bude poseban koncert s američkim i hrvatskim najboljim muzičarima, svojevrsni do tad nepoznat spoj američke i hrvatske glazbe. Naravno, s pečatom Olivera Dragojevića. Uostalom, to je i bio prvi koncert nekog hrvatskog glazbenika u Carnegie Hallu izvan klasične glazbe. Prije susreta na probama u crkvi, glazbenici se nisu poznavali s Oliverom osobno, samo putem YouTubea i na slične načine.

S hrvatske strane tu je bio, naravno, u sredini dvorane Oliver i s njim dirigent Alan Bjelinski te aranžer Ante Gelo. Oko njih respektabilno društvo američkih jazzera: Antonio Sanchez, Jason Lindner i klasičari više od stotinu godina ugledne The Juilliard School. Škola osnovana 1905. godine, s ciljem da američki studenti glazbe više ne moraju ići na školovanje u daleku Europu. Financijski, najugledniju američku obrazovnu glazbenu instituciju podržavao je bogati trgovac tekstilom Augustus D. Juilliard.

O značaju The Juilliard School za američku kulturu svjedoče i Rolling Stonesi i njihov tour boss Michael Cohl. Oni su 2005. usred bijela dana održali pressicu za novu turneju te mini koncert besplatno, a među 2000 ljudi bilo je najviše studenata Juilliarda. Michael Cohl otvorio je pressicu riječima: „Sve vas srdačno pozdravljam ispred Juilliarda, a posebno svoju mamu. Kad sam bio mali, slušao sam Rolling Stonese, a moja bi mi majka mršteći govorila: ‘Slušaš opet te Rolling Stonese. Nikad ti nećeš doći do Juilliarda!’ Mama, evo me ipak u Juilliardu i to s Rolling Stonesima!“ Duhovito i znakovito glede Juilliarda.

Iz te znamenite škole s Oliverom je svirao ‘kućni’ ansambl, Consonance Music Ensemble. Prije konkretnije suradnje članovi su istaknuli da im je glazba Olivera Dragojevića poprilično strana i da oni sviraju klasičnu glazbu, ali nakon samo prve probe zavoljeli su je i radosno svirali. Nastao je pravi multikulturalni ugodan šok: vrhunska američka sviračka gudačka klasika i Oliverova dalmatinska, mediteranska, ustvari, autorska pop-glazba u kojoj ima i blagog jazza, ovisno o pjesmi.

Vasily Batrascenko iz The Juilliard School: „Ovi su glazbenici iz Juilliarda s Oliverom klasični muzičari. Rijetko, doista rijetko sviraju američki pop, a ovo nam je prvi put da sviramo pop-jazz fuziju s hrvatskim pjevačem. Kada nam se Oliver na prvoj probi predstavio i način na koji se predstavio, svima nam je u orkestru dao do znanja da je poput nas, veoma jednostavan i drag čovjek. Začas smo uspostavili kontakt. Sviđa nam se kako svira sa svojim glazbenicima, a onda i s nama svima.“

Antonio Sanchez je meksičko-američki  jazz bubnjar, školovan između ostalog i na Berklee Global Jazz Institute, ovjenčan s tri Grammyja, iznimne prepoznatljivosti te ugleda među kolegama i kolegicama. Naročito kod Pata Methenyja i Chicka Coreae, a reputacija mu je dodatno skočila 2014. originalnom glazbom za film Birdman redatelja Alejandra Gonzaleza Inarritua. U Zagrebu je nastupao na All Women Jazz Festivalu 2007. Mediteranska glazba nije mu bila posve nepoznata: „U Zagrebu sam bio i svirao s velikom Dianom Reeves. Tamo sam upoznao neke ljude koji su me kasnije zvali da sviram s Oliverom. Nisam ga poznavao, ali gledajući ga na YouTubeu, došao sam brzo do zaključka da bi suradnja s njim u Carnegie Hallu mogla biti jako, jako uzbudljiva. Puno sam putovao Italijom i Mediteranom, a i Hrvatskom pa mi onda ono što radi Oliver i nije bilo tako nepoznato“, rekao je.

Rekao sam Sanchezu da nam je svima čast što on sudjeluje na koncertu Olivera u Carnegie Hallu. I da je to poticajno za hrvatsku glazbu općenito. „Čast je meni što sam dio te obitelji i što sam joj se mogao pridružiti nekoliko dana ovdje u New Yorku. Inače volim razmjenjivati kulturu s ljudima iz drugih zemalja. Hrvatska je nevjerojatna zemlja!“ odgovorio je Sanchez, ne djelujući nimalo protokolarno, što se moglo jasno čuti i na svirci.

Klavijaturist Jason Lindner u orkestru Olivera Dragojevića za Carnegie Hall njujorško je jazz-dijete. Iz Brooklyna, da bi nastupao po silnim klubovima čija publika voli eksperimentiranje. Nastupi u Greenwich Villageu bili su odskočni. Ipak, usprkos ili upravo zbog nemirna istraživačkog duha, pozvan je u Oliverov orkestar, što je bio pun pogodak. I za njega samoga: „Jako mi se sviđa Oliver. Mislim da je izvrstan glazbenik. Želim naglasiti da je Oliver jedan od velikih svjetskih pjevača. Stvara sjajnu glazbu. Draga je osoba i sjajan glazbenik.“

To mi je o Oliveru rekao Jason Lindner na probi za njegov koncert u Carnegie Hallu u Hrvatskoj župi svetog Ćirila i Metoda i svetog Rafaela u listopadu 2008. Koliku to ima težinu jasno je bilo i tada, ali još i više sedam godina kasnije, kada Jason Lindner postaje jedan od ključnih suradnika na posljednjem albumu Davida Bowieja Blackstar. Jason je nastupao jedno vrijeme u 55 Baru, jednom od njujorških jazz klubova s tradicijom iz doba prohibicije. Nije ni znao da u klub za vrijeme njegove svirke dolazi David Bowie, koji se upravo iz njegovih nastupa dijelom nadahnjivao za Blackstar. Uslijedio je poziv za snimanje i svekoliku suradnju. Bowiejev producent Tony Visconti rekao je: „Jason Lindner bio je božji dar. On je unio u cijeli Blackstar jazzerski senzibilitet i još mnogo toga. Lindner je bio vrlo važan dio albuma.“

Oliver Dragojević (Foto: Croatia Records)

Razvidno je da Oliver nije samo intenzivno sanjao nastup u Carnegie Hallu, nego se za to ostvarenje sna najozbiljnije pripremao i to vrlo, vrlo kreativno. Želio se pojaviti u Carnegie Hallu kao moćan umjetnik, kako i nalaže ugled ove dvorane: ne samo u Americi, nego cijelom svijetu.

Kako iza The Juilliard School stoji bogat trgovac tekstilom Juilliard, tako i iza Carnegie Halla stoji bogati Škot Andrew Carnegie, koji se obogatio prodajom čelika, a bio je poznat i kao veliki filantrop. Svečano otvorenje Carnegieja bilo je 1891. kada ga je uveličao nitko drugi već Petar Iljič Čajkovski! Škot nije žalio novca.

Tijekom povijesti dolazili su ovdje velikani klasične glazbe: od Artura Toscaninija do Arthura Rubinsteina i najveći iz područja jazza te popularne i rock glazbe (The Beatles, The Rolling Stones, The Doors, Duke Ellington, Billie Holiday, Judy Garland, Led Zeppelin, Charles Aznavour…). Nije li onda lako pojmljiva radost Olivera kad se popeo pred punom dvoranom i rekao naglašavajući dječačke snove: „Dobra večer, Hrvati i Hrvatice! Good evening! Dobra večer svim dobrim ljudima i hvala vam što ste došli. Eto, i ja sam se našao ovdje, a da se nisam ni nadao da ću ikad biti. Kod nas u Dalmaciji bi rekli: ‘Vidi malega. Doša’ je pivat!’ Ovo je ostvarenje mog dječačkog sna!“

Oliver Dragojević/Bachrach & Krištofić

Da ostvarenje sna? Rekao bih i više od toga.

Nakon što je primio komplimente i  cvijeće u backstageu od naših ljudi koji su došli u New York doslovce iz cijele Amerike, ali i svijeta (čak i iz Australije!), našao sam se s Oliverom u velikoj limuzini na putu prema Canal Roomu, noćnom klubu u Canal Streetu za  aftershow party.

„Ja san uvik tija negdi nekome pivat i da je to nekome važno i da se vidi kako ja u tome uživam. To su neke dječačke želje, ustvari“, priča mi Oliver svega dvadesetak minuta nakon završetka koncerta u Carnegie Hallu. „I onda san u jednom trenutku reka, puka da bi nastupija u pariškoj Olympiji. I onda kad je to uspilo, reka san: Carnegie Hall! Pa smo i to napravili. Gleda san ja davno film o Carnegie Hallu i za mene je to onda izgledalo nedostižno, ali kad sam promislija: ako si iskren prema glazbi koju radiš, onda je sve ostvarivo pa i Carnegie Hall. Prvotna ideja je bila samo neki komorni koncert u New Yorku, ali kad su njujorški jazzeri rado pristali svirati, onda smo se odlučili za Carnegie Hall. Oni su prije čuli moje snimke, nisu znali za mene, ostali su oduševljeni.“

Koncert u Carnegie Hallu Oliver je počeo s ”Galebom”, reklo bi se udarnom pjesmom, kao što su godine 1998. Rolling Stonesi započinjali koncerte sa ”Satisfaction”, jednom od svojih udarnih pjesama. Zašto Oliver nije ”Galeba” ostavio za kasnije ?

„Taj ulaz na koncert s ‘Galebom’ je ustvari osobna karta koja je pokazatelj Amerikancima u Carnegiu“, objašnjava mi Oliver, dok limuzina klizi Tribecom, četvrti u kojoj stalno žive umjetnici poput Roberta De Nira ili Michaela Stipea (R.E.M.). „Sigurno da je to jedna kultna pjesma. Ona je za Amerikance puna zvuka, mediteranske melodije, puna slike koju mi prikazujemo kroz glazbu. Zato sam se odlučio za ‘Galeba’ na samom početku.“

Došli smo do onih nejakih galebova na pristaništu kod Wall Streeta s početka priče o Oliveru u New Yorku. Odmah je živnuo.

„Puno sam puta bija u New Yorku i viđao te galebove. Ali sve je ovdje drukčije nego u nas u Dalmaciji, boje su drukčije. Kad mislim o galebu, zamišljam ga na Palagruži, Visu, Korčuli. Tu je čisto more, čisti zrak i tu taj moj galeb uredno spada u prečisti zrak, prečisto more. Galeb mora biti grabežljivac. Mora biti čist i lip i to je ta borba za opstanak u idealnim prirodnim uvjetima. Galeb se neminovno provlači kroz naše živote. Pogotovo živote ljudi s mora.“

Prolazeći hodnicima Carnegia, na čijim su zidovima velikani koji su u dvorani nastupali, što je imao na umu osim strahopoštovanja? Nije li se možda na trenutak osjećao inferiorno i zbog svojih nastupa u estradnim interijerima?

A na pozornici Carnegia superiorno, naročito nasuprot auditoriju od blizu 3000 ljudi u jednoj od najljepših i najluksuznijih koncertnih dvorana na svijetu?

„Velika koncertna dvorana, bez obzira koja i gdje bila, meni je dovoljan razlog da će ljudi doći i sjesti i slušati. To mi je uvijek bio cilj, a ne nastupati gdje je tolika buka da ljudi niti čuju niti znaju o čemu se radi. Bitno je da ljudi sjednu i da im ja nešto i ispričam o tim pjesmama koje pjevam. Što se tiče Carnegie Halla, tu mi je bilo posebno važno, nek se ne naljute naši Hrvati, pokazati da i mi u našoj maloj zemlji možemo i znamo se baviti nečim kvalitetnim. Želim vidjeti Hrvata koji se osjeća dobro i u odijelu. To mi je cilj: da ljudi u svijetu znaju da u našoj zemlji ima ljudi koji dobro pišu, dobro pjevaju i da nisu svi samo komercijalni. Jesam li prije deset ili dvadeset godina pretpostavljao da će se dogoditi Oliver u Carnegie Hallu? U zadnjih desetak godina shvatio sam da biti preskroman nije dobro, kao što nije dobro ni biti preambiciozan. Pa s tim iskustvom i mojim godinama bio sam svjestan da će do ovoga doći.“

Došli smo i do Canal Rooma, gdje je Olivera opet čekalo mnogo obožavatelja s cvijećem i zamolbom da se fotografiraju. Prije samog izlaska Oliver mi je ničim izazvan, a naročito ne mojim nekim pitanjem, rekao s kojim ću domaćim glazbenikom raditi idući intervju povodom nastupa u Carnegie Hallu: „Bit će to Gibonni. On ima sve preduvjete da jednog dana nastupi u Carnegie Hallu.“

Samo neupućenom ovo je moglo zvučati čudno. Meni ne. Ali, toga trenutka nismo mogli više o tome pričati jer su ga „preuzeli“ obožavatelji već ispred Canal Rooma. Prijateljstvo, međusobno štovanje Olivera i Gibonnija posebna je te fascinantna priča u hrvatskoj glazbi.

Oliver Dragojević i Gibonni/Miranda Cikotic/PIXSELL

Prepustimo se sad jutru poslije koncerta u Carnegie Hallu.

Organizirano je krstarenje jedrenjakom Shearwater Classic za uživanje u Manhattanu, Kipu slobode i otoku Ellis. Shearwater je nacionalna američka znamenitost, o kojoj su napisane knjige i snimljeni filmovi. Klasični model izrađen je 1929. prije pada njujorške burze, jedrilica ili jahta, još bolje, bila je vrhunac elegantne i avanturističke jahte iz ere Velikog Gatsbyja. Našli smo se na takvoj jednoj i sve ono što je bilo na vidiku, čak i mutna voda, bili su poticajni Oliveru za usporedbu s Dalmacijom, izvorištem za njegov rad i stvaralaštvo. Istina, kao što će se vidjeti, ni New York nije zanemariv za Oliverovo nadahnuće, ali…

Kad je Oliver otišao u salon nešto obaviti, Ante Gelo, aranžer hrvatsko-američkog orkestra u Carnegie Hallu, uživao je u panorami Manhattana kao spoja prirodnog i natprirodnog. I, naravno, prokomentirao je zbivanja posljednjih dana: „Sve se dogodilo na probama. Ta interakcija. Misao vodilja pri pisanju aranžmana za ovaj koncert bila je da ni ja ni itko drugi ne može puno mijenjati Olivera. To je kao da bismo mijenjali Franka Sinatru, da mijenjamo ‘My Way’. Tako i u Olivera postoji verzija koja se mora izvesti. ‘Galeba’ i ‘Vjeruj u ljubav’. To nismo ni mijenjali. A neke smo pjesme modificirali svirački, da se ljudi mogu izraziti. Na primjer, u pjesmi ‘Nedostaješ mi ti’, nekoj brzoj salsi, pa su se iskazali Jason Lindner, Antonio Sanchez i svi muzičari u bendu. Mijenjali smo ‘Samo ti’ i mislim da je 100% posto kako treba. Cijelo vrijeme, naravno, pazilo se prije svega da sve to ‘sjedne’ Oliveru, da opslužimo njegov vokal. Olivera stvarno treba čuvati. Oliver je muzički unikat i kao takvoga ga treba čuvati.“

Dirigent orkestra Alan Bjelinski kao da je još bio u stanju ugodnog šoka od prethodne noći: „Kad sam išao u sobu za dirigente u Carnegie Hallu na slikama su bili, između ostalih, Johanes Brahms, Leonard Bernstein i Edward Grieg. Ovo je za nas bio povijesni koncert. Očito je da mi toga nismo ni svjesni. Treba valjda proći puno vremena da se shvati monumentalnost ovog događaja. Surađivali smo sa svjetskim glazbenicima. Držali smo tu liniju novog svježeg zvuka.“

Pridružio nam se Oliver, okom prateći trajekte koji jezde vodama Hudsona i East Rivera: „Ovdje na mjestu Hudsona i East Rivera ja vidim trajekte za Brač i Korčulu. Samo vidi, Ante, ovu vodu kojom plovimo oko Manhattana. Izgleda kao talog od vode u kojoj mi doma kuvamo blitvu, a zovemo ukrop!“

Na upit je li ikad nastupao po kruzerima i brodovima, gledajući upravo nadolazeći ogromni i brzi trajekt, odgovara: „Ja san počinja ka dite, kad san putova trajektom s Korčule u Split. Bila je tu i klapa pa se baci pisma, a i karte su se igrale. Ima san i usnu harmoniku. Moralo je tako bit, jer je trajekt vozija jedno pet uri do Vele Luke ili Splita, svejedno. Danas vozi tri, tri i po ure.“

Jasno je kolika je vezanost Olivera za rodnu Dalmaciju kad je čak i u panoramskoj vožnji Gatsby jahtom u vodama oko Manhattana zapravo u mislima i slikama u svom ranom djetinjstvu. Je li i na koji način na njega kao glazbenika utjecao New York?

„Kako ne! U mom glazbenom formiranju ima veliku ulogu. Tu je jazz, tu su mjuzikli… Sve je tu. Ali sve je to malo u odnosu na to što mi Dalmacija daje. I zato smo ovaj put u Carnegie Hall i donijeli dio našeg prekrasnog mora. Donili smo neke slike, zvučne slike kojima se viruje. I onda ta naša mala zemlja ima jednog pjevača koji je doša u Carnegie Hall pa će opet neko doć! Po meni je to najbolja promidžba za jednu zemlju. A ovo ovdje me ne oduševljava. Lakše mi je kad sam ovako na brodu koji me valja, nego tamo na Manhattanu po avenijama. Na kopnu vidin samo izbezumljena lica koja imaju slušalice i žure, a za koju godinu imat će čip u glavi, a pored mene će proći netko s brojem 28.“

Eto kako se završila priča o Oliveru, Galebu i New Yorku. Skoro kako je i počela. O različitostima galeba u Veloj Luci i galeba na Pristaništu 11/Wall Street, o slobodnom galebu u visinama i sputanom galebu na jedanaestom njujorškom brodskom pristaništu.

Oliver Dragojević/Bachrach & Krištofić