Ante Knešaurek: „Smatram da su pravi udžbenici zapravo same skladbe velikih majstora”

Ante Knešaurek, skladatelj, orguljaš i pedagog, redoviti profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nedavno je izdao knjigu iz harmonije koja je već ušla u široku upotrebu. Ovim je povodom profesor Knešaurek podijelio s nama svoja razmišljanja o harmoniji, glazbi, ali i o umjetnosti te životu općenito. Njegovo široko znanje iz mnogih područja obogatilo je njegovu profesionalnu skladateljsku i orguljašku karijeru. Za mlade glazbenike posebno je važan njegov pedagoški utjecaj te usmjeravanje studenata ka tome da postanu bolji glazbenici i pronađu svoj put.

Ante Knešaurek i Helena Skljarov / Foto: Matej Grgić

Vi ste orguljaš, skladatelj i pedagog; kojom profesijom i kako je započela vaša glazbena karijera?

Kao dijete započeo sam s violinom, i to je bilo baš jako neuspješno, moram priznati. Kao djetetu nije mi legao instrument, nekako sam bio više „gurnut“ u to sa samo šest godina bez prevelikoga osobnog afiniteta, već na preporuku starijih. Iz obitelji sam u kojoj se uvijek slušala glazba te su oni naprosto odlučili: „Neka Ante svira violinu“. To je bio, reklo bi se danas, staromodni sistem kada su odrasli odlučivali u stilu „dijete neka svira to i to“, te sam s violinom izdržao dvije godine. No nekako sam uvijek znao da ću biti orguljaš.

Još kao dijete, kada su me roditelji vodili u crkvu, uvijek sam sjedio pored orgulja čiji me zvuk fascinirao. Već sam tu počeo otkrivati boje, koje su bile poput onih u velikom orkestru. I tako se u najranijem djetinjstvu javila ta velika ljubav prema orguljama. U to vrijeme nije bilo orgulja kao glavnog predmeta u glazbenim školama, no privatno sam učio orgulje kod prof. Jasne Šumak Picek na Institutu za crkvenu glazbu. Nakon mature u Klasičnoj gimnaziji koja mi je otvorila horizonte i usadila ljubav prema učenju – i na kraju krajeva prema muzičkoj školi – upisao sam najprije studij orgulja, a potom i studij kompozicije.

Može li se reći da je studij orgulja vodio ka skladanju?

Jedno je svakako vodilo drugome. Ja bih čak rekao da je tu veliku ulogu odigrala nastava predmeta Osnova kompozicije, koju sam radio s dragim akademikom Klobučarom na 2. godini studija orgulja. Tada je s profesorom Klobučarom započela i sustavna poduka iz improvizacije u trajanju od nekoliko godina, a koja me je uvijek jako zanimala.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Na koji način su ta dva studija kod vas bila povezana?

Mislim da mi je studij orgulja svakako pomogao za studij kompozicije, čak bih rekao da je studij kompozicije s profesorom Markom Ruždjakom bila sama kruna i otkrivanje nekih posve novih svjetova. Ne samo što sam tijekom studija orgulja upoznao mnogo repertoara, nego sam tada imao i sreću da sviram na orguljama u Bazilici Srca Isusova koja je sada teško oštećena u potresu. To su bile druge po veličini orgulje u Zagrebu s velikim dijapazonom registara i praktički su pokrivale zvukove cijeloga simfonijskog orkestra.

Istraživao sam te boje na orguljama što mi je kasnije pomoglo pri učenju orkestracije tijekom studija kompozicije. Orkestraciju doživljavam kao neizostavni element kompozicije. Orkestracija za mene nije disciplina, orkestracija je za mene sama kompozicija. To je skladanje u bojama, čime se jako volim baviti.

Orkestracija za mene nije disciplina, orkestracija je za mene sama kompozicija

Može li se skladanje uopće podučavati?

Već sam spomenuo da je nastava kod prof. Ruždjaka bila nevjerojatno široki pregled svega što nas okružuje, a ne samo glazbe. Mene je zanimala književnost i filozofija tako da smo se time bavili, ali i logika, retorika… Upravo razgovori s nekim tako široke intelektualne pozadine, kao što je bio prof. Ruždjak, pomogli su da sam pomalo rastao kao skladatelj. Mi se nikada na satu nismo bavili tek tonskim visinama, ritmom, harmonijom, vertikalom općenito, ili formom.

Doduše, što se tiče glazbenih elemenata, prof. Ruždjak je uvijek inzistirao na formi; njegova redovita rečenica bila je „umjetnost bez forme nije umjetnost“. Rekao bih da je ta nastava nadilazila pojam kompozicije, što nije ni čudo jer je prof. Ruždjak bio student skladatelja Mire Cipre koji je, među ostalim, bio i filozof.

Uz glazbu imate višestruke interese u vašem životu, možete li nam ih otkriti?

I dalje me jako zanima filozofija i redovito imam razgovore sa svojim prijateljem filozofom Damirom Kočišom i Nenadom Ivićem. S druge pak strane, s prof. Markom Ruždjakom – koji je stvarno bio intelektualac par excellance – razgovarao sam o svemu, posebno o književnosti, dok smo na satovima kompozicije često razmjenjivali knjige, od Shakespearea do Thomasa Manna i Stefana Zweiga. Bilo je važno pročitati priču i onda razgovarati o strukturi tog djela.

Smatram da je to bio izvrstan način za podučavanje kompozicije, puno zreliji put za mladog skladatelja. Volim puno stvari, volim kuhanje, vrtlarenje i prirodu općenito… Filmove posebno volim, posebno europske; španjolski režiseri Bigas Luna i Pedro Almodóvar su mi možda dva najdraža režisera, pogledao sam baš sve njihove filmove.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

…govorite i nekoliko jezika, na koji je način to povezano s kompozicijom?

Volim strane jezike, čitam na francuskom, njemačkom i engleskom te mislim da je to važno za glazbenika – i ne samo za glazbenika – da zarana stekne uvid u književnost, lijepu umjetnost, estetiku, da pronikne u drugi jezik. Zapravo, strani je jezik, neki novi meta jezik čovjeku koji ga počinje učiti, jednako kao i glazba. Glazbu doživljavam upravo kao meta jezik, kodirani jezik, tako divan kodirani jezik, u koji mi moramo proniknuti. I ako se želimo njime izraziti, moramo stvoriti svoj osobni vokabular.

Ono što me posebno zanima i čini sretnim je otkrivanje sintakse i semantike kod drugih skladatelja čime se bavim tijekom nastave iz stilske harmonije

Ako pak želimo nekog drugog skladatelja dokučiti, shvatiti, i u njega proniknuti, moramo upoznati opet njegov osobni meta jezik, zakonitosti njegove sintakse i semantike. To je ono što me posebno zanima i čini sretnim – otkrivanje sintakse i semantike kod drugih skladatelja čime se bavim tijekom nastave iz stilske harmonije.

A koliko je važan harmonijski jezik?

Pa, ako krenemo od činjenice da je harmonijski jezik – odnosno izražavanje preko harmonijskih struktura (govorim sada o tercno strukturiranoj klasičnoj harmoniji) – u povijesti glazbe živi već pet stoljeća, mislim da je nemoguće izostaviti tijekom obrazovanja i formiranja profesionalnog glazbenika proučavanje tako važnog skladateljskog alata kao što je harmonija. Poznavanje jezika je ključno, jer si onda možete približiti koju je to poruku neki skladatelj želio prenijeti.

Često se pitam – kada je riječ o harmoniji – koja je to skladateljeva paradigma i na koji se način time služi? Recimo, dok sam bio student, mene su učili kako su povećani i alterirani akordi – ali i prividne tercne srodnosti – rezervirani za razvoj glazbe 19. stoljeća što je ispalo netočno. I kod J. S. Bacha već imate cijelu paletu ovih akorda i progresija. Držim da su skladatelji, a pogotovo veliki skladatelji poput J. S. Bacha, tragali za nekim daljnjim zvukovima, zanimljivim strukturama, da su jednostavno tražili i otkrivali. Neprestano propitkivanje i znatiželja za mene su od životne važnosti.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Percipirate li, dakle, harmoniju kao povijesni fenomen ili kao skladateljsko sredstvo?

I jedno i drugo. Promatrati jedno bez drugog nikako nije dobro. Trebamo uvijek promatrati harmoniju i njen razvoj u kontekstu vremena kada se ona događala. Osobno mi je ključno pitanje i koje su posljedice toga razvojnog puta, kakav je trag harmonija i njezina preobrazba ostavila na buduće generacije. Ponekad su čak skladatelji namjerno isključivali neka saznanja i rekli „a ne, ovo mi je prezasićeno, želim malo prozračiti taj jezik“. Primjerice, W. A. Mozart se puno bavio glazbom J. S. Bacha, međutim, mi ne možemo izjednačiti Mozartov harmonijski jezik s Bachovim, ali nalazimo, ako dublje uđemo u Mozartovu glazbu, nebrojeno puno poveznica.

Nedavno je objavljena vaša knjiga iz harmonije. U tom kontekstu, što je bio glavni fokus vašeg udžbenika?

U svojoj knjizi sam prije svega želio pravila, iznimke i zabrane utemeljiti na literaturi. Zbog toga mi je i trebalo toliko dugo da napišem knjigu, odnosno više od šest godina, uz dvije godine isključivo istraživanja, dok sam proanalizirao stotine, ako ne i tisuće djela. Ne želim da harmonija bude predmet na razini ovo se smije, a ovo ne, a sve bez objašnjenja i uporišta u literaturi. Mislim da to današnjeg studenta i mladog intelektualca ne može i ne smije zadovoljiti. Smatram da je uvijek potrebno objasniti studentu zbog čega je neki skladatelj pribjegao tom i tom rješenju i zbog čega je to i to rješenje postalo pravilom!

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Jeste li imali neku preferenciju što se tiče odabranih primjera iz literature?

Nisam, no jednostavno slučaj čovjeka dovede do toga – pogotovo kad krene od početka pisati o harmoniji – da se mora osloniti prije svega na djela J. S. Bacha. Osim primjera iz Bachova opusa nastojao sam u isto vrijeme prikazati i primjere iz ostalih stilskih razdoblja upravo zato da pokažem sličnosti, ali i razlike skladateljskih alata i pristupa – te posljedično – i različitog shvaćanja harmonije kroz povijest.

Na primjer, u suiti Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog nailazimo na odlomke pisane većinom kvintakordima te se baš taj primjer nalazi u vrlo ranim poglavljima u knjizi uz citate iz djela Johanna Sebastiana Bacha ili Petra Iljiča Čajkovskog i drugih. (Promenada i Velika kijevska vrata, op. a.).

Dakle, prikazati da jedan harmonijski fenomen postoji u različitim razdobljima?

Tako je, to je bitno.

Jeste li se u knjizi bavili i harmonijom s područja suvremene glazbe?

Moram priznati da nisam, ali sam u knjigu unio primjere nekih skladatelja 20. stoljeća.

Zašto?

Kada se student susretne primjerice s kvintakordima, vidjet će da u tom poglavlju koristim primjer skladateljice Jeanne Demessieux, koja je vrlo suvremenim harmonijskim jezikom sredine 20. stoljeća harmonizirala jedan gregorijanski napjev isključivo koristeći kvintakorde koji su u nefunkcionalnim odnosima. Time sam htio potaknuti mlade čitatelje da počnu slušati i suvremene skladbe, ili barem suvremenije, jer mislim da je ključno da mladi ljudi što ranije dobije uvid u suvremenu glazbu. Tu su i primjeri Oliviera Messiaena, Jeana Alaina te mnogih drugih.

Htio sam potaknuti mlade čitatelje da počnu slušati i suvremene skladbe jer mislim da je ključno da mladi ljudi što ranije dobije uvid u suvremenu glazbu

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Koristite i primjere hrvatskih skladatelja…

Da, iz istog sam razloga uvrstio i hrvatske skladatelje. Osim toga, mislim da je naša skladateljska baština vrlo velika, bogata, lijepa i kvalitetna, tako da sam uvrstio puno eminentnih imena u svoju knjigu. Izdvojio bih primjer pokojnog profesora Stanka Horvata koji se nalazi već u poglavlju o vođenju glasova, a riječ je o ulomku njegove skladbe Koral za gudače. Ako se bolje pogleda, ovaj primjer zapravo zadovoljava sve one kriterije koji se uče na kolegiju polifonija, a to je djelo pisano u 20. stoljeću!

Htio sam potaknuti mlade čitatelje da počnu slušati i suvremene skladbe, ili barem suvremenije, jer mislim da je ključno da mladi ljudi što ranije dobije uvid u suvremenu glazbu

Bila mi je intencija time prikazati da su neka stara pravila zapravo postala – ali i ostala – estetski normativ dobrog građenja i vođenja melodije. Time samo hoću ponovno istaknuti da estetska norma koja je nekada vrijedila ne znači da je nužno nepromijenjeno kruta i danas, već ona i dalje postoji u nekom drugom osvjetljenju, skladatelji joj pristupaju iz drugog rakursa, doživljavamo je u drugoj boji. Ali ona je tu, ona je živa i dalje jer je u načelu dobra. Harmonija je i dalje živa.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Koliko je ovdje važna terminologija?

Svakako želim istaknuti da je knjiga usklađena s hrvatskom jezičnom normom te je na tome radio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Lektorirala ga je jezična redaktorica, gospođa Darija Lazić, koja radi u navedenom Institutu, tako da su sve ove norme usklađene i s preporukom dr. sc. Sanje Kiš Žuvele, koja je doktorirala kod akademika Nikše Gliga. Na taj je način usklađena terminologija glazbe, i mislim da je to jako bitno da se uspostavi jedan harmonijski leksik i na hrvatskom jeziku.

Što mislite o dosadašnjoj korištenoj literaturi, udžbeniku iz harmonije Natka Devčića, je li ona zastarjela?

Ne bih rekao da je ta literatura zastarjela. Za usporedbu, u svojoj sam knjizi želio ponuditi jedan drugačiji pogled na harmoniju. No dispozicija moje knjige iz harmonije slična je onoj koju je imao prof. Devčić. Mislim da je time Devčić uspostavio dobru tradiciju koja se tijekom mojega pedagoškog rada pokazala vrlo dobrom. Zbog tog sam razloga preuzeo Devčićevu dispoziciju za svoju knjigu, tijek poglavlja u slijedu dijatonika–kromatika–enharmonija–neakordni tonovi.

Želim istaknuti i da, usporedno s Devčićem, nisam zamislio ovu knjigu kao zbirku sa zadacima, odnosno namjerno nisam pisao zadatke u knjigu. Zbirku zadataka planiram izdati zasebno kroz možda pola godine.

Za koga je predviđena knjiga?

Knjiga je predviđena za studente, ali i za entuzijaste. Svoju knjigu sam zapravo zamislio, osim kao udžbenik, kao jedan dobro uređen vodič o harmoniji. Htio sam razjasniti neobične harmonijske strukture, sklopove akorda, zabrane i pravila koja, eto, vladaju u harmoniji, kao i na koncu otkloniti poneke nejasnoće. Sve postupke u harmoniji nastojao sam objasniti pomoću primjera iz literature. Smatram da su pravi udžbenici zapravo same skladbe velikih majstora. U tom slučaju, ova knjiga bi bila vodič, neki tip pojašnjenja tih situacija.

Svoju knjigu sam zapravo zamislio, osim kao udžbenik, kao jedan dobro uređen vodič o harmoniji

Pokušao sam uopće ne postavljati nekakva pravila i norme kao takve per se, već sam – da se tako izrazim – nastojao igrati na kartu živog pulsa glazbe i opisati ono što je dobro u glazbi i čime ona oduševljava; kako ta glazba najbolje diše, na koji je način rahla, prozračna, lijepa, i na koncu najvažnije – zašto je takva. Dakle, za mene je to ono najvažnije što uvijek kažem studentima, da uvijek trebaju postavljati pitanje „a zašto“? Redovito postoji objašnjenje i odgovor, nekada je potrebno više truda i proniknuti dublje u materiju, no dobar nastavnik će se uvijek potruditi dati kvalitetan i istinit odgovor.

Jeste li zamišljali da knjiga postane dio međunarodne sveučilišne mreže, ima li takvih ideja i planova za budućnost?

Ima. Imam puno upita za prijevod, imam direktne upite iz Amsterdama, Haaga, Luksemburga i Kraljevskog konzervatorija u Bruxellesu, koji želi otkupiti dva primjerka tako da već dogovaram prijevod.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Često ste držali i inozemna predavanja. Ima li razlike između naših i inozemnih pedagoških pristupa?

Kako sam u zadnje vrijeme imao prilike predavati u Bruxellesu, uočio sam da su instrumentalisti kojima sam predavao harmoniju i harmoniju na klaviru prilično dobri. Naime, ondje imaju više sati harmonije tjedno te dvije godine nastave što je također više nego kod nas, a imaju i određeni oblik nastave iz harmonije na klaviru. Također je riječ o manjim grupama od po tri studenta, za što mislim da je izvrstan koncept nastave. Tamo se harmonija u principu temelji na analizi, dok su zadatci više sporedna stvar.

Kod nas je situacija nešto drugačija, naši studenti imaju manju satnicu tako da nema prostora da iz tog aspekta proniknu malo dublje u glazbena djela. Mislim da bi studentima bilo puno korisnije baviti se analizom i tim vječitim pitanjem zašto je nešto tako napisano. Studenti u Bruxellesu, zbog opisane modernije i drugačije koncipirane harmonije, točno će se znati kasnije poslužiti tim znanjem kao interpreti. Zbog toga će znati pravilno koristiti i slobodu interpretacije, znat će zašto bi nešto odsvirali baš na taj način, upravo zbog dubinskog razumijevanja glazbenog djela.

Osim usporedbe s inozemstvom, jeste li primijetili u vašem dugogodišnjem pedagoškom radu razlike između ranijih i današnjih generacija?

Razlike su velike. Mislim da su današnji mladi pod priličnim utjecajem suvremenih medija što nije iznenađujuće, jasna stvar, zato što smo uronjeni u takvu stvarnost. Međutim, imam osjećaj da upravo ti mediji i internetske platforme, nažalost, previše apsorbiraju mlade generacije. Primjećujem da današnji studenti u odnosu na one od otprilike petnaest godina ranije, kad sam počeo raditi, manje čitaju i slabije artikuliraju svoje misli, a to je najviše primjetno na nastavi harmonije kada su pozvani opisati određenu harmonijsku konstelaciju. Neki, nažalost, ne poznaju vlastiti, hrvatski jezik… Međutim, uvijek ima i sjajnih studenata!

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Zbog toga ste uveli seminare?

Da, zbog toga sam uveo seminare i tim seminarima sam želio potaknuti studente da više čitaju i da se nauče pismeno izražavati. Međutim, sada tek dolazimo do glavnog problema: ako se netko bavi samo glazbom, samo skladanjem ili samo sviranjem, a ne posjećuje izložbe, ne čita lijepu književnost, koju će imaginaciju ta mlada osoba stvoriti i što će uopće imati za ponuditi u svojoj interpretaciji? Koju će asocijaciju stvoriti? Meni je to glavno pitanje i nikako da sâm sebi na nj odgovorim – zapravo čudim se kako neki nemaju uopće potrebu za posjećivanjem izložbi, za čitanjem, za proučavanjem povijesti, estetike…

Nastojim na satovima harmonije nastavu učiniti zanimljivijom i pristupačnijom da im pokažem drugi rakurs razmišljanja o umjetnosti

Evo neki dan sam donio odabrana poglavlja Umberta Eca iz djela Povijest ljepote, te smo odlomke čitali na kolegiju harmonije. Mislim da je to jedan od meni osobno najdražih tekstova, to je veliki rad o estetici s puno citata filozofâ koji mogu u čovjeku pobuditi interes, a zaista se kod nekih studenata dogodio taj interes, dogodila se ta iskra da ih to zanima. Sjećam se da smo na posljednjem satu govorili o proporcijama, kako je proporcija uvijek živa, kako nikad ne miruje, jer se uvijek odnosi na dva tijela, lika, što god želite… o tome baš predivno piše Umberto Eco. Nastojim na satovima harmonije nastavu učiniti zanimljivijom i pristupačnijom da im pokažem drugi rakurs razmišljanja o umjetnosti.

U tom smislu, odakle crpite inspiraciju za svoj rad? U kojoj mjeri je intrinzična, ili je ekstrinzična?

Eh… I jedno i drugo se tu preklapaju i ta dva pojma ne možemo gledati izolirano. Inspiraciju primarno crpim iznutra. Mislim da svaki umjetnik stvara svoje filtere koje polagano gradi stječući iskustvo i razne doživljaje. Ako mladi čovjek čita, posjećuje izložbe i radi na sebi, on neminovno podsvjesno stvara svoje kriterije, svoja sita kroz koja ponovno van propušta sve one svoje doživljaje koje je upio; on ih propušta kroz svoje netom stvorene umjetničke membrane na „svoje platno“ kreacije, odnosno na svoj notni papir.

E sada, ako nema podloge da se ti filteri oblikuju, onda oni ostaju uvijek na prizemnoj razini, tako bih se usudio reći. U tom sam smislu govorio o potrebi čitanja, o potrebi posjećivanja izložbi… Što se tiče inspiracije, ona nekada dođe, a nekada i ne. Inspiraciju bih nazvao kairosom, trenutkom sreće koji se dogodi, ali se i ne mora dogoditi. No ako se dogodi, onda sam jako sretan i tada prionem pisanju. Mislim da ne treba pustiti umjetničko djelo odnosno skladbu odmah na svjetlo dana i podvrgnuti je kritici.

Ako ne propitkujemo, nećemo napredovati, ako se ne čudimo, onda ne postavljamo pitanja, pa time izostaju i odgovori

Smatram da je dobro ponovno je provući kroz svoje sito, svoju mrežu, da se ponovno preispita i ideja djela kao i realizacija. Iz tog je razloga u mom životu bavljenje filozofijom od velike važnosti. Jer ako ne propitkujemo, nećemo napredovati, ako se ne čudimo, onda ne postavljamo pitanja, pa time izostaju i odgovori!

Ante Knešaurek i Helena Skljarov / Foto: Matej Grgić

Koji su, uz propitkivanje, „tehnički“ preduvjeti za dobrog glazbenika? Sluh, karakter, emocija, zanat, talent…?

Za dobrog glazbenika, osim talenta, koji je doista zlatni impuls, potrebna je velika upornost i rad. Rad i ustrajnost. Međutim, osim rada i ustrajnosti, potreban je i taj kontinuitet za koji mislim da zna izostati kod mladih ljudi. Pogotovo je potreban entuzijazam, jer entuzijazam je nešto što nas tjera naprijed – onaj osjećaj kada želimo otkriti i naučiti više, napraviti nešto veće. Sada bih se vratio onome što sam rekao ranije, a to je da su mlade generacije kao usisane od medija: konkretan primjer je tražilica Google. Tu se upiše pojam koji nije jasan – i to je to. Eto odgovora!

Međutim, kada se čovjek koristi knjigom ili enciklopedijom, on će, dok traži taj pojam, naići na stotinu drugih pojmova koji će ga zaintrigirati i naučit će puno više nego samo preko Googlea koji mu servira sve bez ikakvoga mentalnog napora.

A što je uopće talent?

Za mene je talent iskra koju je nebo usadilo u svakoga od nas. Ali kod svakoga na drugačiji način. Po tome smo lijepi, po tome smo različiti, individualni, po tome se prepoznajemo, po tome je svakom dano da se bavi različitim zanimanjima i da stvaramo.

Može li se glazbeni talent podučiti ili potaknuti, i kako?

Sreo sam mnogo mladih talentiranih ljudi u svojoj pedagoškoj karijeri, i mnoge od njih sam za ruku doveo na studij kompozicije te sam posebno sretan zbog toga. Još mi je ljepše kad mi se ti ljudi jave, kao neki dan jedna kolegica koja je diplomirala kompoziciju, evo baš par dana prije ovog intervjua. Napisala mi je poruku zahvale nakon pet godina, to je najljepši dar koji sam dobio od studenata. Mnoge sam uputio na studij kompozicije kada sam ih prepoznao na nastavi harmonije.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Kako ih prepoznajete isključivo po harmoniji?

Prepoznajem ih ne samo po harmoniji, naravno, već po invenciji, entuzijazmu, propitkivanju, po želji za više, po toj iskri koja se vidi u očima mladog čovjeka i to je nenadoknadiva nagrada profesoru. Nema te plaće i veće sreće nego kad primijetim na satu da netko zaista radi iz srca, trudi se, piše, sklada pa makar i te male modulativne, naoko beznačajne stavke… Ali to je tek odskočna daska za njegov budući rad i početak puta formacije mladog umjetnika. Nema ljepše nego pružiti mladoj osobi novu perspektivu.

Koja su vaša pedagoška iskustva s orguljaškom improvizacijom?

Svake godine držim seminare iz improvizacije u sklopu ljetne orguljaške škole u Šibeniku i tamo imam prilike upoznati mlade ljude, dođu većinom djeca, ali i studenti, koji možda još nemaju tako veliko znanje. To je događanje glazbe u trenutku. Tu nema gumice i olovke da vi pobrišete i ponovno napišete jednu misao, nego morate dobro planirati.

Možda je u improvizaciji najlakše krenuti s imitiranjem nekog stila koji je studentima poznat i koji oni vole. Tada studenti mogu uočiti koliko je to zapravo teško i koji su sve parametri tu potrebni; od harmonije, vođenja dionica, načina oblikovanja melodija, načina oblikovanja pratnje, pauze, registri… Znači, to nije samo određivanje harmonijskog kostura, melodija, i gotovo. Pitanje je kako vješto i pametno oživjeti glasove i učiniti ih gipkima da zvuče u određenom stilu.

U tom kontekstu, što je onda improvizacija koju spominjete „van stila“ ili „suvremena improvizacija“, što se tu ispoljava?

Dobro, zanimljivo pitanje, moram priznati. Improvizacija „van stila“ onaj je nekakav jedan zabilježeni trenutak, no mogu govoriti samo o svom iskustvu u ovom slučaju, jer često na taj način improviziram na kraju koncerata. To je onaj umjetnički dah, umjetničko stvaranje u trenutku. To je moja kreacija koju želim tada napraviti i koju čujem u sebi taj tren kada odlučim improvizirati.

Koja je, dakle, granica između improvizacije i skladanja: gubi li se čar ako se improvizacija zapiše ili se ona pretvara u nešto drugo?

Improvizacija ako se zapiše postaje skladbom. Imate mnoštvo improvizacija koje su snimljene primjerice u katedrali Notre Dame, a koje je izvodio veliki Pierre Cochereau sredinom 20. stoljeća. Postavili su snimač, naknadno ih zapisali i to su danas skladbe kojima se mi divimo, to je fantastično, toliko strukturirano, nešto nevjerojatno. Međutim, skladba je ipak skladba, puno promišljenije, dovršenije umjetničko djelo nego što je to improvizacija. No izuzetno kvalitetna improvizacija je zaista dovršeno umjetničko djelo, ali problem je da ovdje više nema popravljanja i peglanja, što je moguće sa skladbom.

Do prije nekoliko godina (i situacija s covidom i potresima) imali ste brojne projekte, izvedbe djela J. S. Bacha, D. Buxtehudea, C. Francka, improvizacije na hrvatske slikare – ima li slične planove za dalje?

Imam, danas sam baš razgovarao s orguljašem i profesorom Pavlom Mašićem, mojim dragim šogorom i prijateljem. Preduvjet za to je da se ponovno osposobe orgulje u Zagrebu. Sada trenutno, poslije svega, imamo samo nekoliko instrumenata. Čekamo da se obnove orgulje u crkvi sv. Marka i u Palmotićevoj i onda ćemo ponoviti vjerojatno Bachov ciklus, ali mislim da ćemo krenuti i s nečim novim, ali o tome kada se potvrdi…

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Savjet za mlade skladatelje, orguljaše, glazbenike općenito?

Prvo i glavno, da slušaju svoje srce i da dobro distingviraju svoje želje. Potom, da zaista upoznaju što više skladbi moguće. Da izgrade svoje filtere, da puno uče, budu ustrajni i da nikad ne izgube entuzijazam i kontinuitet.

Planovi za dalje na drugim poljima? Je li neka nova knjiga u planu, možda u vezi improvizacije? Hoćemo li vas vidjeti kao profesora kompozicije?

Želja mi je napisati knjigu iz improvizacije, to sam već i započeo i priznajem da se dosta borim s tim, upravo zato što podrazumijevam za knjigu veliko predznanje iz harmonije, kontrapunkta, ali i suvremene tehnike. Ne možete danas improvizirati, a da ne poznajete Oliviera Messiaena, Luigija Nona, Krzystofa Pendereckog, Witolda Lutosławskog, a da ne govorimo o Kaiji Saariaho i svim ostalim velikim skladateljima. Bitno je naći dobru metodologiju i rasvijetliti materiju.

Da vam odgovorim i na drugo pitanje: volio bih predavati kompoziciju, nekom zrelijem studentu ili studentici, koji voli čitati, voli razmišljati, voli propitkivati, posjećivati izložbe, da imamo o čemu razgovarati na satu kompozicije. Da imamo s čim uspoređivati strukturu, boje, pogotovo umjetnički izražaj, to je jako bitno. Kako se izrazio Kandinsky, kako se izrazio Klee na platnu? Velika mogućnost usporedbe i rasprave.

Često spominjete slikare?

Dosta sam vizualan tip i cijeli sam život obilazio izložbe, od najranijeg djetinjstva pa sve do danas. I sada rado posjećujem izložbe u Zagrebu ili tijekom putovanja. Volim upoznati izričaj i potez kista svakog slikara i nekako se pokušati suživjeti s tim, što ima uvelike dodira s onime čime se profesionalno bavim, a to je proučavanje skladatelja i njihovih meta jezika. Ali kada bih na nastavi kompozicije nekome htio predočiti boju, poslužio bih se slikarstvom ili književnošću. To je za mene naprosto plastičniji prikaz.

Tek onda bih studentu ostavio na razmišljanje kako da to napravi, ne bih mu sugerirao ili nametao rješenje. Nastojao bih ga uputiti i zaintrigirati za simboliku odnosno značenje i svrhu te boje. To je cilj.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić

Komentar na suvremenu glazbu u Hrvatskoj danas, prema čemu se krećemo i krećemo li se uopće?

Mislim da se krećemo, mislim da smo dobro upoznati s onim što se vani događa. Mislim da imamo jako dobre skladateljice i skladatelje. Tu bih pogotovo istaknuo i mlade studente kompozicije koji odlaze na Erasmus i upoznaju s onim što se događa u inozemstvu, to je izuzetno važno. Međutim, moje je mišljenje da se „čuje“ kada netko doista zna što se događa izvan Zagreba, Hrvatske, kad je upoznat sa svjetskim trendovima. Žalosti me, međutim, kad vidim da je netko u današnje vrijeme završio i dva odsjeka na našoj akademiji, a nije iskoristio niti jedan Erasmus program…

S druge strane, što je trend? To je također veliko pitanje. Je li to neka moda koja je nametnuta; toga se ja, recimo, dosta plašim kod trenda. Je li to nametnuta moda i nametnut jezik kojim se morate izraziti, jer inače niste u trendu. To nametanje jezika na silu i primoranost da se čovjek izražava na jedan način – meni uopće ne odgovara. Zato zazirem od pomodarstva u svemu i zazirem od nametanja upravo te estetske paradigme „a što je to sada trenutno lijepo i dobro“. Baš zato volim estetiku koja to propitkuje.

Ante Knešaurek / Foto: Matej Grgić