Fusion i straight ahead konstelacije 2. dana festivala

Novodobnu politiku i kulturu jazza umnogome su obilježili samouki i predano obrazovani glazbenici koji su se u prestižnim svjetskim obrazovnim ustanovama uspjeli opremiti vrlo specifičnim znanjima i vještinama, ondje odabrati i svoj razvojni put, a potom se na ispravan način predstaviti današnjoj sve zahtjevnijoj, ali i konfuznijoj publici. Spretnim i darovitim pojedincima težak put bio je olakšan zdravom intuicijom, voljom i upornošću, uz čiju su se pomoć izdvojili od prosjeka te nametnuli svijetu jazza i međunarodnih festivala od kojih je jedan ovih dana bio organiziran u koncertnim dvoranama zagrebačke Tvornice Kulture i Dvorane Lisinski.

Foto: Matej Grgić

Riječ je, dakako, o ovogodišnjem festivalu JazzHR – Fall Edition u čijem su se gustom trodnevnom rasporedu, od utorka 3. listopada do četvrtka 5. listopada, predstavili brojni regionalni prvaci, ponajprije skladatelji, voditelji sastava, ali i jazz ansambli nacionalnih radiotelevizijskih kuća.

Potreba za drukčijim obrazovanjem

Posebnost druge festivalske večeri, 4. listopada, bila je povezana s koncertnim promocijama i predpromocijama albuma Vladimir Samardžić Trija i kvinteta Jan Pele DalMotion.

Foto: Matej Grgić

S diplomom neovisne glazbene akademije Berklee College of Music, prvo se predstavio basist, skladatelj i aranžer Vladimir Samardžić, čovjek s posve netipičnom i po mnogo čemu posebnom životnom pričom. U osnovi samouk, svoj put je započeo kao gitarist, još u osnovnoj školi.

Foto: Matej Grgić

Teoriju je samostalno učio iz knjiga koje je posuđivao od prijatelja iz glazbenih škola, a svoje prve uzore prepoznao je u Stevieju Wonderu, Michaelu Jacksonu, Stingu, Quincyju Jonesu, a kasnije i u Billyju Cobhamu i Herbieju Hancocku.

Potreba za drukčijim obrazovanjem, “u suprotnom smjeru”, odvela ga je do vojnog orkestra iz vojvođanske Sente u kojem je tek u devetnaestoj godini počeo svirati bas. No, budući da nije prestajao sa sve dubljim harmonijskim analizama, neprekidnim sviranjem i vježbanjem, ubrzo se našao u blizini tada popularnog beogradskog jazz skladatelja i klavirista Vasila Hadžimanova s kojim je idućih godina svirao, sve do odlaska u prekooceanski Berklee.

Ondje je, pak, na koncu već u zrelijim godinama zaslužio punu stipendiju i stekao simpatije mentora te naklonost talentiranih kolega, uključujući brazilskog gitarista Marca Antonia da Coste i srpskog bubnjara, skladatelja i aranžera Vladimira Kostadinovića, danas nastanjenih u Beču, s kojima je na zagrebačkom festivalu predstavio svoj novi album Catching the Wind. Simbolika naslova išla je u smjeru potrage za neuhvatljivim – objasnio je Samardžić – vjetra kojeg je nemoguće uhvatiti, a zbog kojeg se mogu propustiti vrijedne stvari, život u sadašnjosti, najbitnijoj od svega.

Foto: Matej Grgić

U međuigri solista

Sadašnjost i neuhvatljivost obilježila je i sjajne izvedbe gotovo desetak pjesama, od Grisignana Part I (Night) i Grisignana Part II (Day) do balade Blue Song i Gari’s Bluesa. Sastav je čvrsto, a opet neusiljeno i bez opterećenja prelazio iz slobodnih sviračkih dijelova u sve složenije kompozicijske strukture prožete virtuoznim improvizacijama, poglavito na basu i bubnju, često laserski preciznom i točkastom, tipičnom andersonpakovskom.

Dojam moćnog fusiona Hancocka i Zawinula jedva da se mogao pojmiti na samo tri instrumenta, ili samo u međuigri trojice solista koji kao da nisu imali drugog izbora nego stalno tražiti vlastitu i zajedničku glazbenu autentičnost. Očekivano najupečatljivija skladba bila je virtuozna African in Vienna, jedna od dvije izvorno napisane za solo bas i udaraljke, dok je kompozicijski ostatak, poput Magic People Dance, Tripping to Play i Some Romance, između ostalog obilježio (i) da Costin vokal bez riječi, osobit za brazilski folklor i zvuk Pat Metheny Groupa s kraja osamdesetih.

Foto: Matej Grgić

Brzo se stiglo i do jedinog bisa, Intro to Grisignana, nakon kojeg su uslijedile ovacije, protegnute sve do stanke za tehničku preinaku pozornice.

Foto: Matej Grgić

Više straight nego fusion jazz

Drugi set bubnjeva (Ludwig Legacy Mahogany), klavir, klavijatura (Nord Stage 3) i dva puhačka mikrofona dočekali su kvintet Jan Pele DalMotion, bubnjara, skladatelja, aranžera i producenta Jana Ivelića. On se potrudio što bolje izvesti niz još uvijek nesnimljenih autorskih pjesama s ekstravagantnijim i izraženijim zvukom suvremenog jazza od onog, skladanog prije nepunih desetak godina i zapisanog na albumu DalMotion (Cantus, 2017).

Foto: Matej Grgić

Osim Ivelića koji je pohađao njujorški Drummers Collective i utemeljio fusion sastav Waveform, tu su bili tenor saksofonist Lenart Krečić, svestrani glazbenik, popravljač saksofona i umjetnički koordinator Big Banda Slovenske radiotelevizije, Tomaž Gajšt, stalni član Big Banda Slovenske radiotelevizije i jedan od vodećih trubača u Sloveniji i okolici, te, klasičnije obrazovani, zadarski klavirist Borna Pehar i diplomirani slovenski kontrabasist Jošt Lampret. Njihov pristup jazzu bio je doduše više mainstream, straight-ahead nego fusion, uvjetovan Ivelićevom gustom kompozicijom i možda prekompleksnom harmonijskom te gotovo nepostojećom melodijskom tematskom osnovom.

Sličan je bio i Ivelićev bubanj: uzorno odsviran, ali i (pre)složen, nepredvidljiv, začkuljast, tih i prepun dionica za slobodnu individualnu improvizaciju i grupnu interakciju. Međutim, u takvom glazbenom rasporedu, svi su glazbenici trebali ići istim smjerom, bez gubitka osjećaja da postoji mnoštvo puteva prema istom cilju. Ovako je (i)pak ostao izrazitiji dojam da su se u tmastim, jedva razlučivim harmonijskim blokovima bolje snašli melodijski instrumenti koji su se u improvizacijama, izvan strogih okvira, mogli donekle estetski i doreći.

Foto: Matej Grgić

Foto: Matej Grgić

Ivelić je, dakle, u Krečiću i Gajštu ponajprije našao inventivne, fluidne i domišljate kolege koji u neodoljivoj kombinaciji nisu imali potrebu za sviračem klavira, ili nekog drugog harmonijskog instrumenta. Kolegijalna prema Iveliću bila je i publika, nadalje spremna za Jumbo jam session u Malom pogonu Tvornice Kulture.

Foto: Matej Grgić