Mrazomor – ne, nije riječ o istoimenom liku iz crtića Čarobnjakov šešir koji vas možda nostalgično podsjeća na djetinjstvo.

Mrazomor – Marko Josipović/Matej Grgić

Iza ovog aliasa krije se dvadesetogodišnji glazbenik i vizualni umjetnik Marko Josipović, koji je pod ovim one-man band projektom ušao istražujući glazbene sfere koje transcendiraju definirane žanrovske granice. Počevši od black metala pa sve do glazbe koju trenutno radi i koju opisuje kao ambijentalna elektronika.

Kako mi je sam istaknuo, inspiracija za ovo neobično ime potekla je iz već spomenutog crtića, ali i iz njegovih početaka kao black metal umjetnika. Budući da black metal često istražuje teme leda, šume i planina, ime se nekako prirodno uklopilo u taj žanr. Pristupio je i odabiru imena s dozom ironije i svjesnosti o konvencionalnom ozbiljnom pristupu koji mnogi black metal bendovi imaju. Umjesto da koristi klasična, često demonska ili latinska imena kao što to čine mnogi, odlučio se za nešto drukčije i svakako simpatičnije ime.

Ovaj razgovor s Markom nije samo običan intervju o glazbi; umjesto toga, ušli smo u šire vidike njegove umjetničke dimenzije, ali i filozofije koje su puno više od samih nota i akorda. Samo neke od tema koje smo pokrili vezane su za njegovu glazbenu evoluciju, kreativni proces i blokade koje dolaze s tim, estetiku i tehnike stvaranja, ali i korištenje umjetnosti kao sredstva za izražavanje ranjivosti.

Mrazomor – Marko Josipović/Matej Grgić

Glazbeni put: Od black metala do ambijentalne elektronike

Sve što je objavljeno pod umjetničkim imenom Mrazomor predstavlja njegovo potpuno vlastito stvaralaštvo, od konceptualizacije, snimanja, produkcije pa čak i izrade covera albuma. Trenutno ima objavljena tri tematska EP-a: Kalopsia, Sepia i Voids. Također, tu je i objavljeni single ”Swarm of Locusts” koji predstavlja njegov eksperiment u vraćanju rock gitarske orijentirane glazbe, popraćen jednim melodičnim motivom koji se razdužuje kroz cijelu pjesmu, izmjenjujući se s ritmičkim devijacijama.

Prvi koraci u svijetu Mrazomora bili su označeni debitantskim EP-om Kalopsia, jedinstvenim po tome što je označavao ulazak u kreiranje black metal glazbe, ali i projekt na kojem se Marko susreo s najviše izazova. Upravo je kreirajući ovaj EP učio kako snimati i zapisivati zvuk u takvom obliku.

Tvoj prvi EP,  Kalopsia, pripada žanru black metala. S obzirom na druge objavljene stvari, neupitno je vidljiv drastičan skok u promjeni stila glazbe. Kako je došlo do tog?

U čitavom sam djetinjstvu najviše slušao metal glazbu koja mi je postala ogromnom ljubavi, no za vrijeme lockdowna 2020. susreo sam se s bendom Nine Inch Nails. Prvi put čuo sam takvu vrste agresivne glazbe koja je sadržavala puno zanimljivih zvukova i tekstura. Potaknut time, krenuo sam i istraživati o glavnom instrumentu njihove glazbe: sintesajzeru. Tako sam otkrio i elektroničke glazbenike poput Aphex Twina, Boards of Canada, Flying Lotus i druge umjetnike koji su na onom ljepšem spektru elektroničke glazbe. Također, otkrio sam i one s mračnim aspektima, kao što su Coil, Nurse with Wound, Skinny Puppy i drugi.

Mrazomor – Marko Josipović/Matej Grgić

Kako se tvoja glazba razvijala tijekom godina kreiranja, postoji li nešto specifično što bi istaknuo kao prekretnicu u svojoj glazbenoj evoluciji?

Prekretnica u mojoj glazbenoj evoluciji je definitivno trenutak kad sam se počeo interesirati za sound design, a ne nužno za glazbu kao takvu. Kad sam izašao iz perspektive glazbenika i ušao u perspektivu sound designera, pogotovo jer je zvuk moćan medij sam po sebi bez neke nužne inherentne glazbenosti. Odnosno, kad sam više počeo istraživati kako raditi svoje vlastite zvukove, a ne samo stvarati glazbu na nekom zvuku koji je već definiran. Zna se kako gitara zvuči i diše, ali kad sjedneš za sintesajzer, ti dizajniraš novi instrument sam po sebi. To je naglo promijenilo način na koji gledam glazbu, kako ju doživljavam i kako ju stvaram.

Glazba koju trenutno radiš opisuješ kao ambijentalnu elektroniku, koja je podosta specifična. Možeš li mi reći više o toj vrsti glazbe i zašto si se odlučio baš na nju?

Najnoviji EP Voids više pluta u sferama ambijentalne elektronike, dok EP Sepia u sferama elektre. Ne volim se obilježavati žanrovima, ali ambijentalna elektronika mi je dosta zanimljiva zato što se više fokusira na oblik i formu zvuka, manje na neku nužnu harmoničnost ili glazbenost. Zapravo time istražujem kako se izraziti teksturama, zvukovima i oblikom zvuka, a ne nužno glazbenom notom ispod tog zvuka.

Mrazomor – Marko Josipović/Matej Grgić

Žanrovi poput ambijentalne elektronike percipiraju se kao eksperimentalni. Kako gledaš na ulogu eksperimentiranja u tvom umjetničkom izrazu? Je li tu možda element slobode koji te privukao?

Najviše me zapravo i privukao taj element slobode te to da se ne stavljam u neke linije. Recimo, ako usporedimo  s black metalom, on je izrazito formulaičan žanr u kojem publika ima određena očekivanja i ako ne ispuniš ta očekivanja – smatran si lošim black metal umjetnikom. Dok je s eksperimentalnom elektroničkom glazbom skroz druga priča. Toliko me privuklo eksperimentiranje različitim tehnikama i odlaženje u krajnju krajnost neke tehnike ili ideje.

Zanima me tvoja perspektiva o umjetničkom rastu glazbenika i promjene smjera koji si i ti doživio, zašto misliš da dođe do tog momentuma promjene zvuka?

Postoji niz razloga koji dovode do takvih promjena. To može biti, na primjer, rezultat sazrijevanja umjetnika. Može i biti zbog prezasićenosti glazbom koju trenutno slušaš, ali u mom slučaju je glavni aspekt bio to da saznam što više kakvu vrstu glazbe volim i kako to mogu koncipirati da bude koncizno i slušljivo.

Izvori inspiracije: Zvuk i slika kao paralelne umjetničke staze

Uz glazbu, baviš se i fotografijom, autor su svih svojih covera. Možeš li mi reći više o značenju i inspiraciji iza tih vizuala te kako se oni povezuju i preklapaju s tvojom glazbom?

Ima ogromna poveznica između slike i zvuka u mom doživljaju i svijetu. Ogromna mi je inspiracija glazba kad radim nešto vizualno, tako i suprotno. To dvoje ide jedno uz drugo, a glazba koju radim često zahtijeva vizualno rješenje. Odmalena mi je bila bitna naslovnica s albuma i često mi se znalo dogoditi da se nisam mogao povezati s glazbom ako mi cover nije ‘sjeo’. Cover može dobro kontekstualizirati album, ali može biti i dosta problematično ako se radi ambijentalna glazbu koja je fokusirana na teksturama i oblicima jer onda mora dobro odgovarati. Recimo za Voids, ideja je bila prikazati estetiku propadanja duhovne malfunkcije. Kako volim spajati organsko sa sintetskim, cover tog EP-a je zapravo moj sintesajzer koji prikazuje mašineriju, nešto sintetsko i neljudsko. Velika zrnatost i kontrast u slici daju naznaku da je dirano ljudskom rukom.

Što je s coverima na EP-ovima Kalopsia i Sepia?

U slučaju Kalopsiae poanta je, što znači na grčkom, da su stvari ljepše nego što se zapravo čine. Cijela ideja je da kada vidite konvencionalno lijepu djevojku, a zatim otkrijete da nešto ispod tog površinskog sjaja skriva, počinje teći krv – nešto što je naizgled lijepo, ali krije u sebi kobnost. Smatram da je to izuzetno moćna tehnika. Što se tiče EP-a Sepia, ona je nastala u roku od desetak minuta. Fotografirao sam razne teksture u vlastitoj sobi i studiju u kojem snimam, bilo je to od vrata, prozora pa sve do slike samog sebe.

Mrazomor – Marko Josipović/Matej Grgić

Imaš prilično neobična imena za svoje pjesme i EP-ove. Kako odabireš naslove za svoju glazbu, imaju li ti oni posebno značenje ili su dio tvoje umjetničke estetike?

Često se naslovi pjesama i albuma pojavljuju sami od sebe ili volim kombinirati određene riječi. Zapisujem te riječi kao svojevrstan vodič, usmjeravajući komad zvuka prema određenim sferama i prostorima. Neki naslovi su prilično osobni, dok su neki apstraktna ekspresija.

Imaš li omiljeni EP ili pjesmu iz vlastitog opusa i zašto?

Prva omiljena pjesma mi je Open Wounds s Voids EP-a jer se sjećam procesa stvaranja i koliko mi je bilo zabavno. Ta pjesma proizašla je iz jedne sound design ideje, gdje sam sjeo za sintesajzer i računalo pa išao za tim da eksperimentiram zvukom. U međuvremenu dobio sam ideju napraviti zvuk životinje koja umire, ali ne postoji. U toj pjesmi nalaze se čudni jecaji i krikovi koji su organski, ali se isto ipak čuje da nešto ne štima s njima. Izvrtio sam cijelu pjesmu na to.

Druga omiljena pjesma jest August, 1938. Naziv pjesme dolazi od mjeseca i godine rođenja moga djeda, koji je preminuo prije nekoliko godina. Zanimljivo je da je to bila nedovršena pjesma koju nisam ni planirao uključiti u album, no privukla me činjenica da nosi tu nedovršenost. Drago mi je da imam neku zvukovnu uspomenu na njega.

Imaš li određenu filozofiju ili svrhu koju želiš prenijeti kroz svoju glazbu i umjetnički izraz?

U principu, s obzirom na to da sam shvatio da ne stvaram iz želje već iz potrebe, najvažnije mi je da ono što radim bude autentično i iskreno. To je pitanje koje si uvijek postavljam pri izradi umjetničkog djela. Smatram da kao umjetnik u bilo kojoj formi ne moraš nužno razumjeti svaki aspekt onoga što stvaraš, sve dok osjećaš da je to iskreno i pravo. Ako postoji nešto što želim postići svojom glazbom, želim da se netko jednog dana može poistovjetiti s njom i osjetiti ono što sam ja osjećao dok sam je stvarao. To je jednostavna filozofija kojom se vodim. Bitno mi je stvarati, usavršavati tehnike i kontinuirano se poboljšavati.

Mrazomor – Marko Josipović/Matej Grgić

Što još misliš da tvoja glazba može izazvati ili prenijeti publici? Kakve reakcije ili emocije želiš pobuditi kod slušatelja?

Općenito, glazba ima moć izazvati širok spektar emocija, često teško opisivih riječima. Ako bih morao odabrati neku riječ koja najbolje opisuje moju glazbu, to bi bila sjetnost ili nostalgija. Najviše od svega volio bih da nekom moja glazba može pružiti oblik komfora, kao što i meni pruža samo stvaranje. Ono što smatram ključnim jest to da se kroz glazbu prenese gola emocija, a umjetnost s kojom sam osobno rezonirao ima tu karakteristiku prikazivanja stvari onakvima kakve zaista jesu, sa svim greškama i nesavršenostima.

Koje glazbenike smatraš svojim najvećim utjecajima u karijeri?

Inspiraciju crpim iz različitih glazbenika. Djelomično me inspiriraju klasični glazbenici koji su se istaknuli u žanru elektroničke glazbe, poput Aphex Twina i Boards of Canada. Također, Swans, Coil, Stockhausen, Nurse with Wound. Od njih uzmem inspiraciju i pretočim u nešto svoje. Inspirira me koliko smo dobrih industrijskih i eksperimentalnih glazbenika imali prije na ex-yu sceni, kao što su Demolition group i SAT Stoicizmo. Radili su čuda sa zvukom u to doba. Žao mi je što je taj dio povijesti naše glazbene kulture pao u zaborav.

Spomenuo si kako je sintesajzer dominantan u tvom stvaralaštvu. Možeš li mi detaljnije objasniti na koje ti sve načine ovaj instrument pomaže u izražavanju svoje glazbe?

Trenutno nemam puno fizičkih sintesajzera, ali imam dosta onih softverskih. Fascinantno je koliko nekad sama mašina ili sam komad opreme može potaknuti inspiraciju. Jako je zanimljivo kad pristupaš sintesajzeru ne kao instrumentu, već kao kolaboratoru i kao nekom tko pridodaje djelu. Kad uzmeš manjak taj kontrole od sebe i dodaš ga instrumentu – možeš raditi glazbu koju jednostavno rukama ne bi mogao raditi. Svaki put kad sviram sintesajzer, točnije kad razgovaram s njim, konstantno držim record upaljen kako bih se mogao vratiti na to i ponovno istražiti. Nešto što volim raditi je snimiti zvuk mora, ptica i dignuti na 440 Hz kako bih donio A notu; time se dobije svirljivi instrument kojim praktički možeš svirati vlastitu okolinu. Na taj način shvatiš da je sve na neki način instrument.

Glazba kao životna konstanta: Umjetnost ranjivosti, budući projekti i razmišljanja

Relativno brzo objavio si zadnja dva EP-a. Kako se nosiš s izazovima i blokadama tijekom stvaranja glazbe? Imaš li neke tehnike ili rituale koje koristiš za prevladavanje kreativnih prepreka?

S kreativnim preprekama susreo sam se mnogo puta, a i dalje se susrećem. Mada, većina toga bile su mentalne prepreke. Imao sam hrpu glazbe, vrijedno čak nekoliko albuma, koju sam izbrisao jer sam mislio da nije dovoljno dobro. Prekritički sam nastupao prema vlastitom radu, ali nekako sam se morao vratiti na taj element ranjivosti koji toliko zagovaram. Morao sam promisliti i objaviti glazbu, koliko god mislim da je ona nesavršena te da dopustim da ju slušatelj prihvati kako god on želi. Bitno je da sam na kraju stvorio nešto.

Jedna od glavnih stvari kod kreativnih blokada koje kao umjetnik možeš napraviti jest da si možeš dopustiti ranjivost pred sobom u kreativnom procesu i imati priliku sam sebi reći da nisi zadovoljan svojim radom. Ako ne dolazi do toga, pretvorit će se u ogorčenost i kreativni proces ti neće više odgovarati. Druga stvar je da se pokušaš ne fokusirati na krajnji produkt, koji je pjesma, nego da se fokusiraš na proces, da tražiš načine i tehnike.

Mrazomor – Marko Josipović i Lana Gardaš/Matej Grgić

Kako bi još savjetovao druge mlade glazbenike koji se također bore s kreativnim blokadama i samokritikom u vlastitim projektima?

Savjet koji bih im dao jest taj da ne gledaju svoju glazbu očima kojima gledaju glazbu svojih najdražih umjetnika. Pokušajte se sjetiti da niste skladatelj s hrpom iskustva i radova iza sebe. Na kraju dana, zapamtite da ste vi vi, a ne netko drugi. Svi znamo zlatno pravilo: uspoređivanje je smrt zadovoljstva. Pokušajte se prepustiti procesu što više, zaroniti u podsvijest i vidjeti što izlazi van. Ono što iziđe van, pokušajte istinski ocijeniti – je li vrijedno ili nije. Ako se to iskreno zapitate puno puta, iznenadit ćete se koliko puta je bilo vrijedno uzeti u obzir ono što ste stvorili.

Kako kod tebe izgleda stvaranje jedne pjesme, kakav je kreativan proces iza kulisa?

U svojim radovima koristim slojevit pristup, gdje sve počinje od sjemena jedne ideje. To može biti samo nekoliko nota, jedan akord ili čak neki zvuk odnosno komad buke koji me trenutačno fascinira. Nakon što meditiram na taj zvuk, promislim o tome što me inspiriralo i zapisujem te misli kao podsjetnik. Nakon toga kreće proces dodavanja različitih slojeva, eksperimentiranje formom, različitim zvukovima i ritmom. Fascinantno je kad snimim tu osnovnu glazbenu ideju, dodam dva ili tri sloja s različitim zvukovima i onda odlučim promijeniti neki od tih zvukova na nešto sasvim slučajno kako bih provjerio je li osnovna ideja i dalje prisutna.

Također, vrijeme mi igra ključnu ulogu. Trebam ga kako bih pravilno razradio ideju, a često koristim šetnje kao način da maknem editorijalni um iz procesa. Tijekom tih šetnji, mnoge stvari o uratku izađu na površinu, vratim se u studio i odradim pjesmu skroz na drukčiji način.

Mrazomor – Marko Josipović i Lana Gardaš/Matej Grgić

Što misliš o trenutnom glazbenom krajoliku i trendovima u glazbi? Postoji li nešto što te posebno inspirira ili brine u vezi s tim?

Ono što me danas najviše brine kod glazbe jest to koliko je postala formulaična, statična i hladna. Žao mi je što više glazbenika ne eksperimentira i ne gura svoj zvuk u neke daljnje apstraktnije krajeve jer bi puno kreativnosti moglo izaći iz toga.

Imaš li neke planove za buduće projekte, što još možemo očekivati od Mrazomora?

Trenutno imam raznih ideja, a jedna od stvari koja me motivira je audiovizualni projekt. Htio bih u potpunosti ukomponirati glazbu i fotografiju i stvoriti soundtrack za fotoknjigu. Volim fizički medij i vjerujem da kombinacija glazbe i fotografije može puno toga reći.

Za sam kraj, najkraće, ali i možda najkompleksnije pitanje. Što je za tebe glazba?

Za mene je glazba ujedno život i podsjetnik da sam živ. Ona je bila jedina konstanta u životu koja je funkcionirala kao stup na koji sam se mogao osloniti. Glazba je nevjerojatna moćna sila kojom se može postići toliko toga. Svijet bi definitivno bio tužnije mjesto bez jedne tako surove sile kao što je glazba.