Martina Filjak, Valentin Egel i dvostruko koncertno slavlje

Proslavili smo i otvaranje koncertne sezone u Rijeci! Simfonijski koncert koji se održao u četvrtak, 12. listopada, u HNK-u Ivana pl. Zajca dio je svojevrsnog koncertnog diptiha pod nazivom Dvostruko slavlje: Rahmanjinov i Papandopulo. Slavlje je dvostruko jer nas je u subotu očekivao drugi dio: glavni akteri, skladatelji i izvođači ostaju isti, no na programu su posve druga djela. Koncert u četvrtak počastio nas je Rahmanjinovljevim Koncertom za klavir i orkestar u c-molu i Papandopulovom Drugom simfonijom, sve u rukama pijanistice inozemnog ugleda Martine Filjak te našeg cijenjenog maestra Valentina Egela.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka

Ali to nije sve

Proslava se ovdje odnosi sasvim sigurno na obilježavanje 150. obljetnice rođenja Sergeja Rahmanjinova. Možda se želi proslaviti Papandopulo zbog hvalevrijedna angažmana kojim je ovu kuću zadužio kao prvi šef dirigent njene Opere. A pretpostavljam da se radi i o slavlju za kraj jednog mandata, intendanture Marina Blaževića. Najavu za novu sezonu u riječkom kazalištu Riječani su imali priliku vidjeti još prije nekoliko mjeseci, na ponešto bombastičnim portretima megazvijezda popularne kulture, poput Elvisa Presleyja ili Freddieja Mercuryja.

Sada se sezona predstavlja publici, počevši od trosatne Donizettijeve Anne Bolene (prvi put u hrvatskoj produkciji!) te s dva koncerta otvorenja. Postavlja se pitanje hoće li oba biti jednake kvalitete, s obzirom na kratki razmak između prvog i drugog, a uostalom i na to da cijela promidžba podsjeća na „jedinstvene prilike koje ne smijemo propustiti“, „samo još danas“, „dva umjesto jednog“, to jest kako kaže ime sezone – Sada ili nikada – i slično.

Unatoč tome što naizgled samo izaziva senzacije, riječki HNK dokazao je da su njegove predstave i koncerti posve dragocjena iskustva. Čak je i Anna Bolena bila zanimljiva, pokazujući kako se u režiji snalazi netko poput izvrsne pjevačice Diane Haller. Osim toga, Rijeci se nude djela koja se trenutno drugdje uopće ne mogu čuti. Premda se Papandopulova Druga simfonija već izvela u Zajcu prilikom snimanja za njemačka izdanja CPO, snimka je još nedostupna javnosti.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka

Papandopulova 2. simfonija i „novi život“ riječkog simfonijskog orkestra

Druga simfonija jest specifično riječko djelo Borisa Papandopula; naime, nastala je u Rijeci 1946. godine, dok je skladatelj ondje živio te ravnao riječkom Operom. Simfonija je peterostavačna i programna, o čemu možemo čitati iz programske knjižice. Ona donosi Papandopulov tekst uz djelo, skladateljev opis umjetničkog stvaralačkog procesa, od početnog oduševljenja, preko zapreka u stvaranju, fantazija i sanjarenja umjetnika pa do pobjede optimizma i „novog života“, riječima samog Papandopula.

Novi život nešto je što, čini mi se, riječki simfonijski orkestar daje – nepoznatim djelima poput ovog – ali i sam živi. Upravo se tako može nazvati simbioza vrsnih glazbenika u orkestru, što inozemnih, što domaćih, te spretnog i poletnog mladog dirigenta Valentina Egela.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka

Egel i Papandopulo dijele još ponešto zajedničkih crta, iako je kontekst njihova rada posve različit. Ključna figura u poslijeratnom razdoblju, Papandopulo je (ili kako su ga zvali: veliki maestro) obogatio i osnažio repertoar Opere. Uz činjenicu da Valentin Egel suvereno postavlja na repertoar složena djela nikad izvedena u Rijeci, on u posljednje vrijeme slovi kao omiljeni dirigent, među publikom i izvođačima. Svakim nastupom posve uranja u željenu ekspresiju, nikad ne štedeći pokrete.

Riječki orkestar, s druge strane, prepun je glazbenika solista na koje se on može osloniti. Istaknula bih s ovog koncerta u tom pogledu soliste puhače, što drvene, što limene, te preciznu koncertnu majstoricu Katarinu Kutnar. Uspješni koncert smatram rezultatom uzajamnog povjerenja i poštivanja između dirigenta i orkestra, što Egel i riječki ansambli redovito iznova potvrđuju.

Druga Papandopulova simfonija opsežno je djelo u trajanju od oko sat vremena. U tom rasponu moglo se pratiti nekoliko zvukovnih klimaksa velikog orkestra. Upravo je njih Egel pomno i strpljivo pripravljao, ne bi li održavao slušateljevu pažnju. Ovo, za Papandopula neobično seriozno djelo, donio je odmjerenim tempom. Time je bilo omogućeno praćenje skladateljeve izgradnje djela melodijskih motivima. Možda bi se jedino skercozna Vizija, treći stavak, poželio čuti u žustrijem tempu, kako bi eventualno prerasla u makabrični ples šostakovičevskih razmjera.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka

Četvrti stavak bio je ovaj put osvježenje, zahvaljujući vokalizi mezzosopranistice, mlade Emilije Rukavina. Suzdržavajući se od pretjeranih vibrata, dišući zajedno s dirigentom i orkestrom, donijela je solo stavka Lirski intermezzo i mnogo uvjerljivije nego na prethodnoj izvedbi. Naposljetku, zaplijenivši pažnju uha završetkom u pianissimu, spriječila je čak i one uvijek razdragane pojedince iz publike da se usude zapljeskati.

Papandopulova sprega s Rahmanjinovim pokazala se uspjelijom nego na prijašnjem koncertu, kada je bio združen s opsežnim djelima Mozarta i Brahmsa. Osim što je ovaj koncert trajao (samo) pristojna dva sata, usuđujem se reći da ansamblu u Rijeci još uvijek više pristaje izvedba djela 20. stoljeća od Mozartovih.

Koncertantna lakoća Martine Filjak

Rahmanjinovljevo djelo, čula sam iz govora slučajnih prolaznika, bio je za mnoge razlog posjeta ovog koncerta. Čak i neveliki ljubitelji Rahmanjinova očekivali bi pokoji trnac u živoj izvedbi ovog djela.  Vješta solistica i povod događaja obećavali bi takav učinak. A Martina Filjak ponijela se doista kao pijanistica dostojna ovog djela. Sa zapletenim klupkom Rahmanjinovljevih pasaža nosila se naglašavajući pojedine tonove, ističući više važnost melodija koje su pritom nastale, naspram vrtoglavih pasaža od kojih koncert vrvi. One su pak djelovale prozračno pod njenim kretnjama, žustrim ali elegantnim, dajući do znanja da materijom vlada lakoćom.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka

No uskoro se lakoća počela činiti kao nadomjestak za manjak obujma klavirskog zvuka koji se u gledalištu kretao više unutar pristojnih granica glasnog, čak suzdržanog. Sudeći po tome da se klavir više puta zatresao pod snagom zamaha pijanistice, možda se ova okolnost može pripisati kazališnoj akustici ili samom klaviru. Kako bilo, očekivani valovi nepresušne ekspresije – koja se doduše mogla vidjeti – ipak su nestali negdje između izvođača i publike.

U drugom stavku pokazala je Filjak da ovaj koncert pripada klaviru, ne samo zbog solističke kadence. Zadržavši karakter ovog opojnog stavka, konkretnim je tonom stvarala protočan, a bestežinski tijek kakvog je zamislio Rahmanjinov. A ako je subjektivno nedostajalo obujma zvuka tijekom pojedinih dijelova koncerta, nije ga manjkalo u majestetičnom kraju trećeg stavka. Zahvalna je publika po zadnjem taktu stoga lako opetovala uzvike „bravo“ sa svih strana gledališta.

Odabir dodatka, kratki Preludij za lijevu ruku Aleksandra Skrjabina, govori možda više o tome kakva je Martina Filjak danas, kao zrela pijanistica – spremna na izazove. Cilj izvedbe nije samo efekt, široka paleta istančanih dinamičkih nijansi njen je najveći adut, naročito na tišem dijelu spektra.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka

Drugo lice pijanistice, u Papandopulovu Vrzinom kolu, preostaje još čuti u subotu. Usto na programu veseli vidjeti i ime Pedra Rosenthala Campuzana kao solista u Papandopulovu Koncertu za ksilofon i gudače, kao i Rahmanjinovljevu Simfoniju u e-molu. Čitava ovogodišnja sezona, odabrana imena i naslovi, kao i prethodni uspjesi puni su obećanja. Nadamo se da će se ona i ispuniti u čim većoj mjeri.

Foto: HNK Ivan. pl. Zajc Rijeka