Došao sam nešto ranije prije samog koncerta koji je počeo u 20:15 te ispred zagrebačkog Vintage Industrial Bara već zatekao nekolicinu (pretpostavljam) prijatelja iz srednje škole koje pohađaju bendovi koji večeras nastupaju.

Linija 109/Tomislav Sporiš

Atmosfera ispred Vintagea uobičajena; priča, zezancija, smijeh, razgovori o različitim bendovima. Jedino što je razlikovalo ovaj događaj od drugih je taj što su tu večer u publici bili klinci koje ne viđam tako često u klubu. Petnaestak minuta prije otvaranja vrata s nestrpljenjem su čekali ispred kluba da krene program.

Na binu su prve izašle djevojke iz benda Linija 109, koje su me toliko ugodno iznenadile da sam ostao bez teksta. Kada bih zatvorio oči osjećao bih se kao da slušam mješavinu ženske Nirvane i Pearl Jama. Prve stvari na set listi bile su malo žešće, a kako je vrijeme prolazilo mogao sam zamijetiti laganije ritmove te nostalgičnost u pjesmama. Fenomenalan melankoličan vokal dok je bubnjarka Lucija Pranjić, kičma benda, daleko najjača karika te ima izvrstan stil lupanja i prijelaza.

Linija 109/Tomislav Sporiš

Aranžmani su neočekivani, što ih i čini prepoznatljivima, stoga sam siguran da za koju godinu, kada cure, a i pjesme malo sazriju, postat će nešto što će generacije koje dolaze s užitkom slušati. Jedva ih čekam ponovo čuti kada se bend oblikuje, kada cure završe srednju školu i dobiju na kilometraži u koncertima! Odradile su odličan polusatni set na kojem se okupilo stotinjak ljudi. Bilo je tu i roditelja, ali većinom je prevladavala mlađa generacija koja je dizala atmosferu ne bi li se bend nakon svake pjesme osjećao što bolje.

Špil ligni/Tomislav Sporiš

Nakon njih nastupili su slovenski Špil Ligni. Moram priznati da su me zavarali izlaskom na binu. Čim su počeli svirati, mislio sam da će ovo biti jeftinija kopija The Doorsa, ali se pretvorilo u hip hop senzaciju koja je rasplesala publiku. Ne mogu vjerovati da je ovo srednjoškolski bend, s obzirom na energiju koja frca iz njih dok nastupaju. Prije svega, odlična komunikacija s publikom u kojoj se vidi da nemaju nimalo treme.

Mješavina stare i nove “spike” hip hopa za koju sam siguran, da ako ostanu zajedno radeći vlastiti materijal, nadići će sami sebe te s vremenom izbaciti nešto što će biti dovoljno za velike bine diljem balkanskih festivala. Ono što čini bend posebnim su tri vokala; dečko i dvije cure koje divljaju na bini prenoseći takvu energiju da je jako teško ostati miran. Bez obzira na žanr koji sviraju (hip hop/blues/jazz), ova djeca odašilju ljubav prema glazbi koju stvaraju te ih jedva čekam čuti ponovo.

Špil ligni/Tomislav Sporiš

Kako je vrijeme odmicalo ljudi u publici bilo je sve više, svi su postajali opušteniji slušajući svaku pjesmu.

Šećer za kraj bili su Smrdljivi Martini, opasan trojac koji svira beskompromisni rock ‘n’ roll. Već na prvoj pjesmi uspjeli su uključiti publiku koja je pljeskala kroz cijeli pre-chorus pjesme. Dečki imaju stav, žestinu i sve potrebno prljavom rock bendu. Kako su aranžmani pjesama odmicali, bend se pretvorio u punk mašinu koja je ostavila dovoljno prostora za pogo u prvim redovima. Mislim da sam mogao čuti i nekolicinu ekipe koja je pjevala određene dijelove pjesama.

“Laje, laje laje” derao se gitarist kroz pjesmu dok je publika vidno ponavljala iste stihove uživajući u svakom refrenu. Čak su održali “lekciju iz povijesti” pridonoseći svom zvuku još veću sirovost. Svakom pjesmom bend je sve više zvučao uvježbano, a publika postajala luđom. Ovi klinci imaju ono nešto što underground sceni fali. Za ovakve bendove samo će vrijeme pokazati kada će izaći na vidjelo i dijeliti binu rame uz rame s velikim bendovima.

Smrdljivi Martini/Tomislav Sporiš

Čak su odsvirali i jednu ska stvar koja se pretvorila u punk rock poslasticu. Na binu su pozvali svog prijatelja Zvonu čije je ime publika skandirala sve dok nisu krenuli s pjesmom. Opalili su opaki riff stare pjesme, a nakon nje odsvirali “Paniku” čiji je zarazan refren pjevala većina Vintagea.

Smrdljivi Martini/Tomislav Sporiš

Odsvirali su svoju verziju “Sve je propalo” poznate pjesme “My Way” na kojoj je gitarist ostao samo za mikrofonom i zavladao binom kao da ovo radi već dvadeset godina. Na kraju sam čak bio dio povijesti kada je gitarist Smrdljivih Martina rekao Zvoni da je od ovog koncerta član benda na što je publika pljeskala i opet skandirala njegovo ime.

Ovaj festival nastavlja s tradicijom otvaranja vrata nekoj novoj generaciji koja će, nadam se, ostati zajedno i u budućnosti te nastaviti s radom na odličnim autorskin ostvarenjma i priređivati nam jednako bezkompromisne, zanimljive i energične svirke.