U društvu skladatelja: Mladen Tarbuk
U podcastu „U društvu skladatelja” ugostili smo predsjednika Hrvatskog društva skladatelja, skladatelja i dirigenta Mladena Tarbuka.
Cijeloga se radnoga vijeka zalaže za vidljivost hrvatske glazbe u društvu, dugo je bio član predsjedništva Udruge, a onda i predsjednik Autorskopravnog odbora pri ZAMP-u, koji se zalaže za unapređenje sustava obračunavanja autorskih prava.
Danas, kad je na tom mjestu dopredsjednik HDS-a, Miro Buljan, i dalje prati rad Odbora i informira se na izvorima te smatra da je podjela na kategorije i dalje previše divizirana te tehnološki zahtjevna.
„Pitanje je treba li se danas više toliko vrednovati orkestralna partitura, kad je pomoću računalnih programa svatko može sastaviti, nije to više papir i olovka”, kaže Tarbuk i zaključuje kako su nužne neprestane promjene i usklađivanje s vremenom.
Gdje sve danas živi glazba?
U razgovoru se dotaknuo i gubitaka u glazbenoj industriji izazvanih pandemijom, pri čemu ističe da su najviše stradala „manja i najranjivija poduzeća, firme i djelatnici, s obzirom da ni sama država nije uspjela shvatiti tko je sve registar ljudi koji se bave glazbom”. U tome vidi svoju ulogu na čelu strukovne Udruge skladatelja i nositelja glazbenih prava.
„Gdje sve danas živi glazba? – Ja bih rekao da je ima previše posvuda: u liftovima, shopping centrima, na svadbama i sprovodima, na Internetu i u video igricama, glazba čini važni dio našeg multimedijalnog života, što posebno dokazuju mladi koji ne skidaju slušalice na ulici i u javnim prijevozima”, primjećuje Tarbuk koji smatra svojom dužnošću raditi na vidljivosti skladatelja u medijima, na društvenim mrežama, na televiziji i u širem društvu.
U zabavnoj je glazbi problem što su izvođači-pjevači u prvom planu pa se, ukoliko je netko drugi skladatelj, njegovo ime ni ne percipira, dok u ozbiljnoj glazbi organizatori, orkestri i operne kuće preferiraju stranu literaturu.
Hrvatska glazba kao nužno zlo?
Situacija je toliko radikalna da se Tarbuku čini kako mnogi zaziru od hrvatske glazbe „kao da će se zaraziti nekom opakom bolešću, shvaća se kao nužno zlo, moraju stisnuti nos jer strašno smrdi”. Čudi se toj nevjerojatnoj ambivalentnosti Hrvata kada s jedne strane zdušno navijaju za nogometnu reprezentaciju, a s druge jedva da znaju ime prve hrvatske opere.
Sam se itekako zalagao za njezine izvedbe kad je priređivao „Ljubav i zlobu” Vatroslava Lisinskog za notno izdanje, kao što je prethodno od naslaga intervencija raznih dirigenata pročistio ipak malo poznatijeg Zajčevog „Zrinjskog”.
Problem vidi i u školskom kurikulumu te obrazovanje doživljava kao ključni segment ljudskog društva. „Država koja nema temelj u obrazovanju propast će, problemi reforme školstva imaju strašne posljedice u glazbenom segmentu, u eroziji ukusa, u općenitom neznanju i nezainteresiranosti”, tvrdi Tarbuk koji kao nekadašnji student fizike naš razgovor zaključuje znanstvenom činjenicom:
„Mnoga su istraživanja pokazala da je izloženost umjetnostima povećava inteligenciju, da svaki inženjer koji se bavi programiranjem bolje to radi ukoliko njegov mozak stimuliraju različite vrste umjetnosti – ako ga tupiš da postane fach idiot, neće biti konkurentan u onome čime se bavi.”
Nadamo se da će razgovor s njime poslušati naši kreatori školskog kurikuluma, jer ako od nečeg treba krenuti, onda je to svakako (pre)odgoj mladih, kako savjetuje Mladen Tarbuk.
