Alen Slavica: „Danas nema svadbe na ex-YU prostoru gdje se ne svira ili radija koji ne vrti pjesmu 'Dao sam ti dušu'"
Alen Slavica karlovački je pjevač koji je početkom osamdesetih bio jedna od najvećih glazbenih zvijezda bivše države. Ono što je zanimljivo jest to da je prvi album snimio već s 15 godina, zahvaljujući suradnji s Đorđem Novkovićem. Albumi su mu dostizali zlatnu nakladu, a čuvena ploča ”Dao sam ti dušu” dosegla je i platinastu, odnosno više od 100 tisuća prodanih primjeraka. Posljednjih godina živi u Los Angelesu, a ove je godine i objavio ploču sa svojim najvećim hitovima, povodom 40 godina rada na sceni.
„Kod djeda Mraza djeca su recitirala, a ja jedini pjevao”
Nedavno ste na ploči objavili kompilaciju najvećih hitova te ste tako na najbolji način obilježili 40 godina karijere. Koliko je teško od brojnih pjesama bilo odabrati one koje će se naći na ploči?
Da, nije lako sastaviti dvanaest pjesama. Htio sam da bude jedan mix starijih i novijih pjesma. Ipak je to ploča i nemaš puno prostora. Mislim da sam sastavio važne pjesme, iako ih je još ostalo dosta… Lijepo je imati vinil, toplije zvuči… Inače sam izašao na svim medijima koji su postojali, od traka, data, kazeta, ploča, CD-a i evo me nazad na ploču… Volim taj analogni zvuk oduvijek.
Vi ste karijeru ustvari počeli još 1977. kada ste pobijedili na natjecanju u rodnom Karlovcu. Kad ste odlučili da ćete postati pjevač, a ne, recimo, nogometaš kao pokojni otac?
Kod djeda Mraza djeca su recitirala, a ja jedini pjevao. Kad je djecu netko pitao što će biti kad odrastu, nabrajali su razna zanimanja. Ja sam već bio pjevač. Nisam odgovorio na to pitanje, jer to već jesam. Igrao sam nogomet i trenirao u Karlovcu, otac je bio preponosan. No kad je pala kiša, ostao bih doma za klavirom, izbjegao treninge.
Zanimljiv je podatak da vam se prvi bend zvao Od krajnje nužde do fenomena?
Taj naziv benda mi ni danas nije jasan. Tako ga je nazvao gitarista tog benda, a mi smo bili poslušni. Zato sam ubrzo kao David Coverdale napustio Purple. Početci glazbe kroz rock osamdesetih i malo ranije nešto je najbolje što moja generacija ima. Naravno, uz Elvisa, Beatlese, Stonese, Led Zeppelin i sve one klasike koji su nas gradili kao ljude, kao i knjige te crtani romani…
Pobjeda na tom natjecanju donijela Vam je snimanje ploče s Đelom Jusićem. Kako je bilo raditi s njim i snimiti prvi album već sa 16 godina?
Đelo je bio kompozitor pjesme koju sam predstavljao na festivalu pjevača amatera Hrvatske. Pobjedniku je nagrada bila snimanje singla. Đelo se odlučio za album. Uručena mi je zlatna ploča. Naravno, od Olivera Mlakara. Mislim da mladi danas mnogo propuštaju kad im Oliver Mlakar ne dodijeli nagradu ili ih ne najavi… To je za ono vrijeme bilo nešto što je vrijedno pažnje.
Alen Slavica
Na Splitskom festivalu debitirali ste 1982. s pjesmom „Nima lita”. Kako je tada 18-godišnjem klincu bilo natjecati se uz veličine poput Olivera, Jasne Zlokić, Mila Hrnića, Zlatka Pejaković?
„Nima lita” pisala je Marija Radić, a tekst Tomislav Zuppa. Na poziv Vice Vukova koji je to trebao pjevati, dobio sam tu pjesmu, da je otpjevam u Splitu. Dvoumio se između mene i Ota Pestnera. Ja sam možda imao taj ponešto urođeniji mediteranski štih i odlučio se za mene. Moji kolege tada su isto gradili svoje ime. Možda je Oliver od svih njih već bio prije na festivalu nekoliko puta, drugi manje. Imao sam 17 godina i tek ulazio u svijet estrade. Snalazio sam se dobro, sve je išlo prirodno. Kad danas razmislim o tome pa baš i nije od male važnosti pjevati sa 17 godina na Splitskom festivalu! To je kao kad neki mladi nogometaš zaigra u prvom timu sa starijima. To se ne događa baš često.
Osamdesete je obilježila suradnja s Đorđom Novkovićem. Kako je došlo do nje? Jednom ste rekli kako se on prilagodio Vama pa je počeo pisati više pjesama u molu?
Na Đorđev poziv došao sam kod njega na sastanak. U dnevnoj sobi 20-ak platinastih i zlatnih albuma. Kao da ste došli kod Quincy Jonesa. Radili smo kompletne ‘80-e. Prilagodio se meni i pjesme sa svih mojih albuma su puno drugačije od pjesama ostalih kolega kojima je pisao. Moja publika tada bile su većinom tinejdžerke i Đorđe je znao u kojem pravcu ide sa mnom. Bio je veliki kompozitor, a i veliki biznismen. Bio je prisutan na svim mojim snimanjima svakog albuma. Čuvam i danas kazete na kojima mi je pjevao sve pjesme uz klavir. Pjevao je u nekom falsetu moje tonalitete. Smiješno je to zvučalo, ali dovoljno korektno da se pripremiš za snimanja. Molske pjesme su uglavnom bile laganice, uvidio je da mi dobre leže…
„Ponude brakova, opsjednutosti, sačekivanja u haustoru pred stanom, zvonjave telefona konstantno…”
Kako ste se tada nosili s popularnošću? Znam da ste dobivali puno pisama iz cijele Jugoslavije, a bilo je i bračnih ponuda?
Poštar bi mi svaki dan donosio po stotinu pisama. Stizala su iz cijele zemlje. U početku sam čitao, odgovarao, kasnije je toga bilo previše pa je mama preuzela tu ulogu. Ponude brakova, opsjednutosti, sačekivanja u haustoru pred stanom, zvonjave telefona konstantno… U malom gradu kao što je Karlovac nema zvijezde. Teško ćeš biti zvijezda u malom gradu gdje te svi znaju. Ideš na plac, u trgovinu… Uvijek sam osjetio taj blag osjećaj važnosti kod ljudi, poznanika. Dovoljno da si ispunjen. A i mlad se nosiš s tim lako. Slično je i danas. Sretneš susjeda, poznanika. Sve je to kod nas normalno.
Pjesma koja je obilježila Vašu karijeru je „Dao sam ti dušu”, za koju uvijek govorite kako je Vaša osobna karta, pjesma koju su mnogi kasnije obradili?
„Dao sam ti dušu” je pjesma koja se prenosi s generacije na generaciju. Prepjevana je u bezbroj stilova. Upoznala mnoge, oženila mnoge, ostala im u sjećanjima jednog lijepog vremena. Neki pjevači su je pjevali prije nego su krenuli u svijet glazbe. Mislim da je službeno snimljena samo dva puta. Jednom s odobrenjem i drugi puta bez pitanja. Sve druge snimke privatne su prirode na YouTubeu. Danas nema svadbe na ex-YU prostoru gdje se ona ne svira ili radija koji je ne vrti. Prati je pjesma „S tobom našao sam sreću”. Za odskočne daske ne znam. Znam da je „Ja ludujem” pjesma napravila karijeru Dženanu Lončareviću.
Alen Slavica i obitelj/privatna arhiva
Kako ste otišli u Kanadu i odlučili tamo ostati?
U Toronto sam išao na poziv menadžera i poslovnog čovjeka Johna Loncarica. Radilo se o dočeku Nove godine na kojem smo nastupali Kićo Slabinac i ja u hotelu Holiday Inn. 1988./89. Kićo i ja smo to zajedno odradili super s bendom iz Osijeka i Martom, koja je genijalna pjevačica iz Slavonije. Nastavili smo zajedničku turneju sa šest koncerata po Kanadi. Mladež je mene tražila i odvojio sam se od Kiće pa nastavio sam. Imao sam djevojku u Kanadi i bio na relaciji Kanada/Hrvatska deset godina… Pola godine sam provodio u Kanadi, a drugu polovicu u Hrvatskoj. Potrošio sam na avionske karte kao Bob Dylan!
Suprugu Sandru upoznali ste 1999. na koncertu Dubrovačkih trubadura u Los Angelesu. Jeste li odmah znali da je ona ona prava? Je li Vam odmah rekla da je kći Arsena Dedića?
Ljubav na prvi pogled. Na koncertu Dubrovačkih trubadura u sali Sveti Ante na fešti svetog Vlaha. Dotakli smo se teme očeva iz Šibenika. „Moj je Buci, a tvoj? Moj je Arsen… Cool.“ Sandra i ja smo zajedno dvadeset i dvije godine. Čudesa Ante Padovanskog i svetog Vlahe, čuvara Dubrovnika, kao neko obilježje. Vidim, danas možete naručiti ogrlicu na raznim portalima s nekim božanskim likom da vas čuva i za sreću. Eto, oni su naša neka neposredna sreća, a najveća kći Ema. Inače, Ema je ime germanskog podrijetla, a znači prekrasna, moćna, velika, božanska. Ili Emanuela, kako bi je zvali Arsen i moj otac…
„Vidim da se dodjeljuje 200 000 kuna za povratak pa se možda vratim”
Vjerujem da o Arsenu imate puno priča i anegdota?
Arsena sam poznavao kroz obitelj i naravno da bih mogao knjigu o njemu napisati. Njemu ste bili zanimljiv sugovornik ako se dotičete umjetnosti, koncerata, knjige, izložbe, albuma, promocije, slike, pisca, rock glazbe, poezije, šansone, teatra, filma. Ako biste krenuli o tome da je srdela poskupjela ili da niste našli papar za juhu, povukao bi se. (smijeh)
U Los Angelesu ste tri godine radili u Guitar Centru i tamo ste upoznali puno slavnih osoba. Koga biste od njih izdvojili?
Kroz Guitar Centar prošli su svi koji nešto predstavljaju u svijetu show businessa u Americi. Od glumaca do glazbenika. Recimo, Stevie Wonder bi svima koji bi se toga trenutka našli na blagajni kupio i poklonio nešto za Božić. Znao je doći pred svaki Božić i zasvirati Yamaha klavir. Johnny Depp pričao je španjolskim naglaskom sa svima jer vježba za ulogu. Sin Tine Turner je već tada imao crnu Visa karticu, što je značilo da nema limita… Redovno sam nabavljao knjige s pjesmama i notama za Garyja Oldmana.
Na domaću glazbenu scenu vratili ste se sredinom 2000-ih i od tada svake godine izdate barem dvije pjesme. Motivacije očigledno ne nedostaje.
Da, svake godine izdam po dva singla i dva spota. Već duže vrijeme izdajem singlove. Žao mi bacati nove pjesme ako bi bile na albumu. Obično se po dvije uhvate, a ostale ljudi manje čuju. Razne sam kolekcije te kompilacije izdavao i uvijek osvježio nečim novim. Šteta bacati pa bolje jedna po jedna pjesma ili sad ovo novo doba, album s pet-šest pjesama izgleda zanimljivo…
Alen Slavica
Vratili ste se u Hrvatsku, a prije nekoliko godina ponovno ste otišli u Los Angeles radi supruginog posla. Namjeravate li tamo ostati živjeti ili ćete se vratiti u Hrvatsku?
Vidim da se dodjeljuje 200 000 kuna za povratak pa se možda vratim… Hahaha… Šalu na stranu, ja se moram strpjeti još šest-sedam godina, dok mi kći ne završi škole prije fakulteta. Ima još osnovnu i srednju školu pa će vjerojatno na studij negdje. Tko zna gdje će to biti? Prerano je za misliti o tome. Tada ću ja biti u Hrvatskoj i dolaziti joj u posjetu, a za sada ćemo i dalje ljeta provoditi u Hrvatskoj. Malo kod moje majke Đurđe u Karlovcu, gdje su mi i sestra Ivana i suprug joj Ivan, a dobar dio ljeta u Šibeniku. Najljepše je kad te u selu Slavice probudi pijetao strine Dragice ili cvrčak, a bogme i u Karlovcu otkucaji zvona crkve nedaleko od stana.
„Snimanje spota mobitelom je nešto o čemu nisam ni sanjao prije, a bogami ni o Covidu”
Kći Ema ima već deset godina, je li naslijedila tatine i didine glazbene gene?
Ema je muzikalna. Kad pjeva nema krive note kao tata. (smijeh) Ima dara i s moje i sa Sandrine strane, ali kad pada kiša, vježba ples. Nju zanima ples. Ide u školu plesa već pet godina. Vježba balet, hip-hop, jazz, ide na natjecanja s triom. Najvažnije mi je da sama veselo ide na ples, to jako voli, ne tjeramo je ništa, osim da se požuri kad kasnimo. (smijeh) Sandra je tu da uvijek pripremi sve što treba oko plesa, garderobe, itd.
Ove ste godine snimili zanimljivi duet „Još vjerujem u ljubav” s Bishwom Nepalijem, a pjesma je snimana na tri kontinenta. Kako ste došli na ideju za taj duet i koliko je trebalo do realizacije?
Bishwa Nepali izvanserijski je pjevač. Njegov glas koristili su za državni projekt kod dokumentarnog filma o Everestu i čišćenje planine koju čisti sedam šerpa. To mogu obaviti samo oni ili vas spustiti smrznutog do baze jedan iz death zone mjesta na planini gdje se umire. Film možete vidjeti na Amazonu. Zove se „Death zone”. Tu sam ga čuo jer volim dokumentarce, pogotovo teme planina i avanturističke prirode. Zbog nesretnog Covida snimali smo šest mjeseci. Drago mi je da imam taj zapis, a može se dogoditi da ponovno nešto snimimo u budućnosti. Snimanje spota mobitelom je nešto o čemu nisam ni sanjao prije, a bogami ni o Covidu.
Ljetos ste na koncertu u Karlovcu proslavili 40 godina karijere. Što pripremate za iduću godinu, hoćete li ponovno nastupiti u Hrvatskoj?
Za 40 godina glazbe je to morao biti moj grad Karlovac. Vjerojatno ću ponoviti ovo ljeto koncert, ali ovog puta u nekoj akustičnoj bendovskoj formaciji. Ovo što sam proslavio bilo je samo uz klavir i drago mi je da su Karlovčani bili zadovoljni kao i gradonačelnik, a i ravnateljica Zorinog doma kao organizator… Uvijek je najteže svirati u svom gradu, ali ljudi su željni koncerata i to se vidjelo. Bit će vjerojatno par nastupa kroz ljeto, sve ovisi o pandemijskoj situaciji u tom trenutku. Planiram i Šibenik i Arsenov dom, taj predivan ambijent za akustični koncert. U pripremi je novi singl koji ću raditi polovicom veljače. Radi se o jednom lijepom duetu, a o njemu ćemo kad bude gotov. Izlazi i album Geronima i njegovih gostiju iz Sarajeva kao što su Tifa, Halid, Žera… Drago mi je da sam dio tog projekta, a i na pjesmu Geronima snimio sam i spot u Skradinu. Čekam već duže i album Miloša iz Niša sa svojim gostima, koji je isto skupio sjajnu ekipu glazbenika. Od frenda Jasmina odabrao sam jednu pjesmu koja će biti vrlo zanimljiva. Iako sam svoj autor od devedesete, rado prihvatim suradnju kad se radi o dobroj pjesmi. Ne radim to često. Čisti je to osjećaj, bez matematike. Tako ide pomalo – zrno po zrno, pogača. Svim čitateljima želim sve najbolje u novoj godini. Čuvajte se, budite mi zdravo!
