Luka Kramar: Gitare, bicikli i rock & roll

Osamnaestogodišnji zagrebački gitarist Luka Kramar sjajnom je izvedbom pjesme “Twisted Horizon” brazilskog gitarista Kika Loureiroa oduševio žiri i publiku u zagrebačkoj Kinoteci, te odnio pobjedu na ovogodišnjem Status Junioru – nagradi Hrvatske glazbene unije za najboljeg instrumentalista.

Pokretačka ideja iza samog Status juniora je pružiti platformu mladim talentiranim glazbenicima da pokažu vještine, skrenu pažnju na sebe i učine prve korake prema ozbiljnom proboju na hrvatskoj glazbenoj sceni, a Luka je virtuoznom, samouvjerenom i žestokom svirkom iskoristio tu priliku na najbolji mogući način.

Koju je prvu pjesmu naučio svirati, od kojeg je sporta odustao zbog gitare, kako je ušao u brdski biciklizam, koji su mu planovi za bend Grey Noise i još mnogo toga ispričao je u razgovoru za glazba.hr.

Luka Kramar (foto: Matej Grgić/Glazba.hr)

2015. si upisao Rock Akademiju, pričaj mi malo o tome što te privuklo baš gitari? Jesi već prije doma svirao ili si počeo tek na Akademiji?

Moj stariji bratić, koji živi odmah kuću do nas, uvijek je imao nekoliko gitara u svojoj sobi i često bi me on čuvao dok su mama i tata bili na poslu, pa sam stalno nešto prtljao po tim gitarama.

I onda jednog dana mama mi je dala Aviciijev CD, čuo sam intro pjesme “Wake me up” i rekao sam si: “Ja to moram naučiti”.

Kad je vidjela da sam zagrizao mi je dala album Apetite for Destruction i odmah sam znao – to je to, slušao sam ga dok se CD nije gotovo raspao.

Ali mislim da je Queen bio taj koji je napravio prekretnicu, gdje sam bio kao: “Da, želim svirati gitaru 100 posto.” Doslovno se sjećam da sam otišao kod mame u kuhinju, rekao sam: “Hej, želio bih svirati gitaru.” i zapravo, mislim da smo istog popodneva otišli u Rock Akademiju.

Kako uopće izgleda život na Rock Akademiji?

Rock akademija radi prema principu da više-manje možeš doći i reći primjerice: „Hej, ja ne znam točno što bih, ali volim rock.” Ili što već i bit će im OK. Reći će ti: „’Ajmo svirat’ onda Deep Purple, Stonese i slično, idemo uživati u glazbi!”

Kasnije lagano uvode neke tehničke stvari koje jednostavno moraš znati. Ne nameću nikakav standardni kurikulum, kao: “Sjedit ćeš na stolici, mi ćemo ti dati klasičnu gitaru i počinješ svirati ovo što ti kažemo.”

Mogu definitivno reći da je kroz Akademiju prošao cijeli niz sjajnih, ozbiljnih glazbenika s kojima sam, hvala Bogu, danas prijatelj.

Posebno, jedan od njih je Ivan Tikvicki koji je svirao u našem najpoznatijem southern-rock bandu Bosak and The Second Hand Band. I, naravno, moj učitelj gitare Ivan Mihaljević, koji je jednostavno jedan od naših najpoznatijih rock gitarista. Čovjek brutalno svira, odlično pjeva, otvarao je koncerte za Paula Gilberta, Whitesnake, i za tu ekipu. Tip je jednostavno briljantan, i kradem sve što mogu od njega (smijeh).

Luka Kramar (foto: Matej Grgić/Glazba.hr)

Čitao sam nedavno intervju s Timom Hensonom iz benda Polyphia koji je rekao da vježba gitaru nekad i po 12 sati dnevno. Kako ti stojiš po tom pitanju?

Pa s obzirom na to da i dalje idem u školu, nemam baš toliko vremena, a to je možda i malo too much. Trudim se vježbati svaki dan,i imam prilično dobar sluh pa više-manje skidam stvari po sluhu, jer mi je puno lakše tako to uhvatiti. Ali u posljednje dvije godine jako se trudim čitati note. To mi je cilj naučiti kako spada, jer stvarno želim biti uspješan session – glazbenik i baš se baviti time profesionalno. Znam da se činim kao “samo metalac” ali sviram i jazz i svašta još.

Vratimo se malo na Status Junior – jesi se nekako posebno pripremao za taj nastup? Kako to da si se uopće odlučio prijaviti?

Inače nisam baš tip od natjecanja, ali ovo mi je bila zadnja godina da mogu sudjelovati pa su me nekako nagovorili da se uključim. Nisam skidao note za pjesmu, nego sam pogledao par videa, nekako skinuo po sluhu i navježbao svoju obradu pjesme. Ali ono što me najviše motiviralo, a znao sam ustajati u 5 ujutro i prije škole vježbati, je bilo kad sam vidio tko je sve u Status bendu – tipa Miro Lesić, Lazarić, Bratoš…Više mi je bilo stalo do toga s kime ću imati priliku svirati nego da ja sad tamo dođem, impresioniram i osvojim nešto.

Jel’ te bilo strah?

Pa, da, da. Uvijek me pere trema. Ali ne toliko zapravo da ću negdje pogriješiti, iskreno, najviše sam se bojao da ću se zapetljati u opremi. To me nekako najviše plašilo – da će puknuti neka žica, da će mi riknuti kabel ili tako nešto.

Bio mi je malo bed još kako su me stavili prvog da nastupam. Mislio sam si kao: “Kriste, sada moram, znaš, ako pogriješim, svi će imati taj loš okus u ustima.” Ali super je ispalo jer nije bilo neke natjecateljske atmosfere, i svi su bili stvarno brutalni.

Sjećam se da sam došao bendu prije nastupa i rekao Lazariću: “Slušaj, nemojte me samo pratiti, nego rokaj, razbij te bubnjeve, da ih osjetim u leđima!” Mislim da sam zapravo zbog njega i cijele te energije na kraju pobijedio.

Znaš, bili smo tamo kao jedan bend, svirali, nije bilo kao, OK, sada ovaj bend slijedi ovog lika, zbog ovog natjecanja.

Luka Kramar (foto: Matej Grgić/Glazba.hr)

Ali ti zapravo već imaš dosta iskustva s nastupima, jel tako? S bendom Wanted 5 si kao predgrupa otvarao nastupe Divljim Jagodama, Općoj Opasnosti, Prljavom Kazalištu, Psihomodo popu i drugima – jel ti se neka uspomena izdvaja s tih nastupa?

Taj Wanted Five tako dragocjena stvar u mom životu. To su ljudi iz Ludbrega, 45 godina, i s njima je toliko opuštena i zdrava atmosfera da je to nevjerojatno. Oni su jedan od najpoznatijih cover bendova u Hrvatskoj, a moj profesor gitare je dobar s njima, pa sam preko njega dobio priliku uskočiti.

Prvi nastup koji sam ikad imao s njima bio je u Bistri 2016. ili 2017., kad smo otvarali za Psihomodo pop. Imao sam, koliko, možda 12 godina i svirao sam gitaru tek dvije godine ali sam baš zagrizao, navježbao stvari i rekao pa dobro, idem probati.

Bilo je, ne znam, bilo je nekoliko tisuća ljudi na tom koncertu, i kad sam vidio tu publiku pred koju bi ja sad kao trebao izaći i svirati nešto nisam mogao doći k sebi od straha.

Sjećam se jednog od najdražih nastupa s njima, bio je u Ogulinu na nekakvom moto-susretu, doslovno u šumi. Ja sam mislio da tamo nitko neće doći, a na kraju je bilo skoro pet tisuća ljudi, hrpa motora, okružili su cijeli stage, sa strane se održavaju nekakva natjecanja, peku meso i nose ti ga na pozornicu, jedeš dok sviraš, suludo.

Sve u svemu, svirali smo od 9 navečer do 3 ujutro. Šest sati u komadu, doslovno sam dva puta usred nastupa išao na wc. Idemo tamo opet ove godine, 10.8., i jedva čekam, bit će brutalno.

(foto: Matej Grgić/Glazba.hr)

Imaš li neke druge hobije uz gitaru ili se sve nekako vrti oko glazbe?

Pa, spomenuo sam jednom prijatelju iz srednje da volim vozit bicikl i rekao je: “Odlično, ja sam u brdskom biciklizmu, idemo na na Sljeme!” Bio je prilično ležeran oko toga, ja sam nekako pretpostavio da ćemo ići do gore busom pa se samo spustiti biciklima, na kraju smo se penjali gore biciklima po puteljcima, preko korijenja i kamenja, spuštali smo se po mraku i jedva sam preživio.

Onda mi je ujak sastavio mountain bike i počeo sam sve češće voziti po Sljemenu i Dotrščini i stvarno mi je predivno, baš uživam u tome.

Je je, sve dok ne padneš i polomiš si ruke.

Pa vidiš, znao sam poprilično gadno pasti i sjećam se jednom u Dotrščini sam išao skočiti, zapeo sam i pao preko nekakvog debla i mislio si: “Isuse Kriste kako ću ja ovo preživjeti”, ali pazim se.

Iako, prije sam trenirao tae kwon do, i nakon što sam drugi put slomio prst na sparringu sam rekao da je to to.

Zbog gitare si prestao trenirati?

Da. Nisam mjesec dana mogao svirati, i nije više imalo smisla.

Čuo sam da surađuješ i s kazalištima?

Da, da. Imam predmet u školi koji se zove scenska i medijska umjetnost, a profesor tamo je kazališni redatelj Lovro Krsnik koji ima svoje kazalište Točka na i, i on je vidio da stvarno volim kazalište, pa smo se dogovorili da bi mogli napraviti nešto zajedno.

Čekaj, glumiš tamo ili sviraš?

Ne glumim, hvala Bogu. Grozan sam u tome, ja sam instrumentalna pratnja na pozornici. Radili smo predstavu Kako je Gregor stekao prijatelje o školskom bullyingu koja je zapravo imala jako lijepu poruku i išli smo svugdje, u srednje škole, u Vidru, u kazalište Dubrava, u Knapp, na kraju smo od tih par ideja napravili pola godine materijala za kazalište.

I stvarno mi je bilo fenomenalno iskustvo, totalna promjena u odnosu na koncerte; moraš se prilagoditi, pratiti glumce, tako da je to bilo moje prvo, kao, prvo izlaganje jednom drugačijem svijetu.

Ali biti tamo, svirati, s tim ljudima, sjajno je.

Luka Kramar (foto: Matej Grgić/Glazba.hr)

Pričaj mi malo o Grey Noiseu, postoje li neki projekti ili planovi za budućnost oko kojih si posebno uzbuđen?

O, apsolutno! Grey Noise je bend koji je nastao iz random projekta, skupili smo se i rekli ajmo organizirati neku svirku u Hard Placeu i bilo nam je toliko dobro, doslovno jedna od mojih najdražih svirki ikad, da smo rekli pa mi moramo nastaviti s ovime.

Taman nam je sad izašla prva autorska stvar “Red River”, stvarno se trudimo, imamo često probe i baš pokušavamo, znaš ono, napraviti nešto od toga. Album će nam, nadam se, izaći u šestom mjesecu i imamo neke frendove i frendice koji nam pomažu, ali zasad smo ono, ne low-budget, nego no-budget.

Imate neke svirke gdje mogu doći?

Imat ćemo neke preko ljeta, taman dogovaramo nastupe. Sviramo na Daruvar Rock Festu, svirat ćemo s Jelusickom i pripremamo se sad da to odradimo kako treba.

Inače, baš obožavam taj cijeli bivši Animal Drive i Jelusick – Dino je zvjer, Mario Lepoglavec, Luka Brodarić, ma cijela ekipa je brutalna. I Keller je nevjerojatan gitarist, baš bi volio s njim jednom popit pivo i zasvirati malo. Evo, to ti može biti naslov: “Keller, javi se za cugu!” (smijeh)

Luka Kramar (foto: Matej Grgić/Glazba.hr)

Da, nisam siguran oko tog naslova, daj mi malo da razmislim. Svejedno, Luka hvala ti na razgovoru, čestitke još jednom na nagradi i sretno s koncertima.

Hvala tebi i svima, ljudi vidimo se, dođite u Ogulin, Daruvar i gdje god već da ćemo svirati – bit će zakon.