Marin Kereša dao nam je savjete za optimalna zvučna iskustva i otkrio tajne zanata

Znate onu situaciju na koncertu kada tražite savršeno mjesto na kojem će se najbolje čuti ono što bend reproducira na pozornici? Tonski majstori – popularni tonci – uvelike diktiraju tempo i pogotovo ton događanja, a koja je sve pozadina, koliko ima znoja i truda u cijelom tom procesu, porazgovarali smo s Marinom Kerešom, koji nas je odveo u svoj studio kako bismo vidjeli cijeli niz opreme koji se krije oko jednog običnog snimanja.

Kereša, tonski majstor iz Varaždina, bavi se ovim poslom već petnaestak godina. Glazba mu je od djetinjstva bila zanimljiva, upisao je glazbenu školu, formirao se u različitim bendovima, a interes za ono što danas radi došao je za vrijeme fakulteta. Iako je upisao građevinu, više ga je zanimala akustika prostora, tehnički dio u glazbi i zvuku, snimanje pjesama, položaj zvučnika, odbijanje zvuka…

Što se tiče njegovog posla tonca, žanrovski nema problema sa spektrom od rocka i popa do trapa, jazza i klasične glazbe. Iskustvo je stekao na snimanjima, radio je kao tehničar za bendove, podešavao zvuk – i to sve u slobodno vrijeme za vrijeme studiranja u Zagrebu. Kasnije je krenuo s edukacijama i tečajevima, višednevnim radionicama te online kursovima.

Marin Kereša / Filip Kušter

„Zanima me kako nastaje zvuk, kako se prenosi, transformira, obrađuje pa sve do reprodukcije zvuka te kako različiti mikrofoni i samo pozicioniranje mikrofona utječe na zvuk. Još i danas imam pretplate na neke od online kursova i taj princip učenja mi je jako interesantan. Danas se bavim audio i video produkcijom u svakom obliku, a otvorio sam i firmu. Uzbudljiva mi je kombinacija studijskog rada i live nastupa pa vjerujem da mi taj posao nikad neće dosaditi“, kaže nam Kereša.

Više izvođača – više pripreme

U redu, bacimo se sada konkretno na stvar. Što se sve nalazi ispred ton majstora za pultom kada gleda u smjeru pozornice i čeka neki bend da počne svoju svirku?

„To je mikseta, čija veličina ovisi o potrebi, je li u pitanju bend ili orkestar, mikrofoni, stalci, DI boxevi, brdo kablova, monitori (zvučnici) te razglas. To je neka početna postavka.“

Zasigurno postoje neke razlike kada se postavlja zvuk u nekom zatvorenom klubu ili prostoru za neki party, a sasvim je drugačija situacija kada je u pitanju koncert na otvorenom. Jesu li otvoreni prostori utoliko teži za tonca zbog nedostatka akustike ili?

„Ovisno o izvođaču, ali ajde, u ovom slučaju elektronička glazba i DJ, kod njih nema toliko puno posla. Signali su čisti i gotovo ne trebaju tonske probe, mogu se obaviti u nekih petnaest minuta. Slično je bilo sa svjetskom zvijezdom Burakom Yeterom u Areni Varaždin. Signal nama, signal njemu, kako sve zvuči i to je to. Doduše, tijekom nastupa DJ-a uvijek se treba paziti da se nešto izvanredno ne dogodi ili da sâm DJ ne radi nešto krivo. Poželjno je da se za takve nastupe koristi jači razglasni sistem zbog cijelog dojma elektroničke glazbe i publike koja želi dobro čuti bas“, ističe Kereša te nastavlja:

„Što se tiče bendova s više članova, cijela priprema je puno veća, pogotovo ako je u pitanju bend s orkestrom. Sa svim bendovima se za početak mora proći tonska proba, uskladiti instrumente. Za bend je lakše kada ima svog tonca pa on dolazi na gotovu (ili svoju) opremu pa cijela stvar teče brže. U slučaju kada nemaju svog tonca, mora se raditi cijela tonska slika i monitoring. Također se kroz cijeli koncert manipulira i usklađuje. Iako, dobar bend najčešće ne treba puno slagati. Posao tonca je tu da stalno sluša i pazi na to je li neki instrument preglasan ili pretih, je li se nešto promijenilo od pjesme do pjesme. Dosta toga ovisi i o ugođaju i tempu pjesme, je li u pitanju neka balada ili nešto žešće. Bitno je gledati koga dodatno naglasiti i ‘označiti’. Također, svaki stil glazbe zahtijeva ‘svoj’ zvuk.“

Gdje stati na koncertu?

Znači koncerti na otvorenom zasigurno mogu biti veći problem?

„Pa čak i ne. Opet ovisi o kakvom prostoru na otvorenom govorimo. Na primjer, varaždinski Korzo je na otvorenom, ali je okružen zgradama pa je drugačija akustika nego ako je riječ o nekoj livadi. Meni je lakše raditi zvuk na otvorenom jer akustika u zatvorenim prostorima često zna biti veliki problem. Same refleksije u zatvorenim prostorima dosta utječu na zvuk (stojni valovi, comb filtering, duga reverberacija…), dok su kod zvuka na otvorenom smanjene te refleksije i praktički čujemo direktni zvuk iz samih zvučnika. Što se tiče udaljenosti tonca od pozornice, daljina se obračunava s obzirom na veličinu pozornice, kako su široko postavljeni zvučnici i kakav je prostor te koliko ljudi u njega stane. Bitno stvar je da tonac vidi što se događa na pozornici, a centar se uvijek izabire zbog stereo zvuka. S obzirom na akustiku, postavu zvučnika i prostor, često razglas zvučno izmjerimo i podesimo prije same tonske probe. Za to koristimo mjerne mikrofone i potreban software. Kad ne postoji prilika za to, bar poslušamo neke referentne snimke da dobijemo dojam o reprodukciji zvuka iz razglasa.“

Mnogi se pitaju – kada se nalaze na koncertu – gdje je najbolje stajati kako bi si priuštili optimalno iskustvo slušanja koncerta. Postoji teorija da je savršeno mjesto upravo kod tonca jer je tamo najbolji zvuk.

Marin Kereša / Filip Kušter

„Za sâm dojam koncerta to nije toliko bitno, ali gledano s tehničke strane, tonac radi po onome što čuje tako da će prilagođavati  zvuk. Možemo gledati na to kao referentni zvuk koji publika čuje. Mislim, općenito je neka sredina od pozornice poželjna jer bi se najbolje trebala čuti i lijeva i desna strana zvučnika. Ali dobar dio ipak otpada i na izvedbu benda i emociju u glazbi. Makar ne bili u centru, ne znači da će zvuk i dojam biti lošiji. Po takvome nitko ne bi stajao u prvom redu. Postoje i opasnije situacije za tonca, primjerice da se on nalazi u nekoj posebnoj kabini ili nekom drugom mjestu pa dobije sasvim drugačiji zvuk od onoga što publika čuje“, kaže Kereša.

Ignoriranje uputa

Pitamo ga i koje su najčešće i stresne situacija za vrijeme koncerta i na što treba najviše paziti.

„Poprilično je gadan prekid ili šum u signalu, ali to može biti svašta, od lošeg kabla, ištekavanja, dok su rjeđi problemi sa samim mikrofonima. Osobno mi se najgora situacija dogodila tijekom jednog koncerta u Zagrebu, kada je usred koncerta grunuo užasno glasan signal, šum na zvučnike. Odmah sam reagirao, spustio master i monitore. Naravno, svima je bilo jasno da se to nije trebalo dogoditi, a bend je stao sa sviranjem. Ispalo je da je posuđeni bežični mikrofon izgubio signal, povezao se s nečim drugim te probio signal. Dobro, ljudi nisu ostali gluhi, ali bilo je dosta neugodno“, prisjeća se.

Radi se, ističe, o za njega prilično neugodnoj situaciji, a nije bajno ni publici kojoj pada dojam o koncertu.

„No traženje krivca u toj situaciji je dosta nezahvalno. Ponekad se ton majstori nauđu u situacijama da jednostavno ne postoji rješenje da se nešto dobro i kvalitetno čuje. Na primjer, kod amaterskih izvođača zna se dogoditi da se točne pozicije dogovore na tonskoj, a da se za vrijeme nastupa te pozicije ignoriraju. Logično je da se nekog neće dobro čuti ako govori ili pjeva dva metra dalje od mikrofona ili neki put iza mikrofona. Tonac im u tom trenutku eventualno može dati neke vizualne znakove jer ponekad nema drugu osobu uz sebe koja bi im mogla priskočiti u pomoć“, tumači stručnjak.

Marin Kereša / Filip Kušter

Čuli smo da loš tonac može uništiti koncert, no može li dobar tonac spasiti loš bend?

„Teško da će tonac spasiti loš bend (smijeh). Može se dogoditi da neki bendovi nisu baš vrsni u sviranju pa da tonac na svoju ruku malo stiša određeni instrument. Kod novih bendova postoji želja da se svako čuje što glasnije. To je isto stalna borba. Ali to sve dolazi s iskustvom izvođača. Uvijek je najbitnije gledati kako cijeli zvuk benda treba zvučati vani. Zna se i dogoditi da se ne radi tonska proba, nego – na primjer na festivalu – dok se mijenjaju bendovi, provjeri se postoje li svi signali. Moguće je sve složiti u par minuta kada krene live ako je usvirani bend i pogotovo ako bendovi imaju svoj monitoring (slušalice)“, priča.

Kako slušati kod kuće?

Zanimljivo je razgovarati o tome kako Kereša na poslu ton majstora sluša zvuk i kako profesionalno odrađuje svoj posao. No, kakva je situacija kad dođe doma? Isplati li se tu ulagati u skupu opremu?

„Tu idem na jednostavnost. Priznajem da sam pomalo gadget freak pa imam različite zvučnike za bežično puštanje glazbe u svakom kutku stana. Najviše koristim velike zvučnike u dnevnoj koji imaju mogućnost spajanja preko WiFi-ja ili bluetootha s mobitelom i računalom. Istina je da mali bluetooth zvučnici – koji se koriste kod zabava – nemaju neku kvalitetu zvuka, ali mogu poslužiti svrsi. Volim zvučnike s većim frekvencijskim odazivom, čistoćom, da je u pitanju neki bolji standard. Nisam audiofil u smislu savršenosti, ne investiram u skupe kablove i ne gledam koje pojačalo upariti s kojim zvučnicima. Polazim od pretpostavke da kvalitetni zvučnici nisu jedina stvar, a ni često najbitnija za glazbu, već akustika prostora u kojem se sluša te pozicija zvučnika. I s najboljim hi-fi sistemom u nekom lošem prostoru koji nije akustički tretiran, zvuk može biti poprilično loš“, kaže.

Razgovaramo i o rastućem trendu slušanja glazbe preko gramofona. Kereša je pobornik povratka analognom, među ostalim i jer ovakav način reprodukcije glazbe ‘tjera’ slušatelja da izdanje presluša od početka do kraja.

„Tu nema preskakanja i brzog mijenjanja s pjesme na pjesmu. Ima nešto i u zvuku gramofona, ta mehanička pretvorba preko igle dodaje karakter nesavršenosti i topline. Općenito volim tu nesavršenost u glazbi, prirodnost i pri izvođenju, ali i mehaničku pri reprodukciji. Ako idemo putem savršenosti, onda neka AI preuzme sve“, govori.

Tonska od šest sati

Prisjeća se jednog od zahtjevnijih koncerata na kojima je radio. Bilo je to u kolovozu prošle godine, posljednjeg dana Špancirfesta, kada su na pozornici kod Vile Bedeković nastupali nuSynergetic Orchestra i Glazbena škola s obradama rock i grunge hitovima.

„Na pozornici je bilo nekih pedesetak izvođača, nekoliko pjevača se izmjenjivalo od pjesme do pjesme. Taj program se prvi puta javno izvodio i trebalo je sve napraviti od nule. To su bili totalno drugačiji uvjeti za rad. Nekim izvođačima je to bio prvi takav nastup, a tonska proba trajala je četiri sata. Trebali smo sve ozvučiti, a na pozornici je bilo malo mjesta. Bilo je bitno da svatko čuje sebe i dovoljno druge. S gudačima je bilo problema jer su bili pretihi, a ja sam već bio na granici mikrofonije, a perkusionisti su bili preglasni.

Dodatni problem bio je niski krov pozornice na kojoj se nalazilo četrdesetak mikrofona pa se dosta ‘lošeg’ signala vraćalo u mikrofone. Aranžmani su bili napisani s velikim razlikama u dinamici te su se stalno trebale raditi korekcije u glasnoćama instrumenata. I tih četiri sata bilo je premalo vremena da se sve poštima pa sam zvuk popravljao praktički tijekom izvedbe. Iskreno, dosta sam se namučio sa svime, a i dalje imam osjećaj da se to moglo bolje napraviti da je bilo više vremena. S druge strane, dobar primjer s puno glazbenika i pjevača je mjuzikl Glazba srca mog u Hrvatskome narodnom kazalištu. Doduše, tamo su bili sasvim drugačiji uvjeti, imalo smo deset cjelodnevnih proba za tehniku i ton pa kad dođe nastup odmah je lakše“, rekao nam je Kereša te dodao da spomenuta tonska proba ipak nije najduža u njegovoj karijeri:

„Bilo je dužih. Na primjer, za Queen Symphony je trajala više od šest sati i onda još generalna proba. Tada je HRT uzimao signal, bilo je puno posla prije toga jer se ozvučavao gotovo svaki instrument, ali i to vrijeme kao da je na kraju bilo premalo.“

Marin Kereša / Filip Kušter

Postoji li za ton majstora savršeno trajanje tonske probe?

„Ne postoji. Uvelike sve ovisi o bendu i spremnosti, bitna je i količina glazbenika na pozornici. Lakše je uštimati dvoje-troje ljudi nego orkestar, ma kako oni bili uvježbani. Ono što osobno volim napraviti jest proći po svakom od instrumenata, da ga čujem zasebno, sitno prilagoditi, poštimati sekcije i napraviti zajednički miks. Ako računamo na to da nema nikakvih dodatnih iskakanja na pozornici, ali sve to može trajati od pola sata do sat i pol.“

Završna riječ – publiko, vjerujte tonskim majstorima jer oni na kraju krajeva daju sve od sebe da koncert u potpunosti uspije s njihove strane.

„Moglo bi se tako reći. Meni je najbitnija reakcija publike na bend i zvuk, ali ipak se i nakon svih mogućih situacija moramo na kraju koncerta podsjetiti da je zadovoljstvo raditi ovaj posao. Često se ide s pretpostavkom perfekcionizma kada je svirka uživo i da sve mora biti savršeno do najmanjeg detalja, ali ne vidim to kao ključno. Bitno je ljudima prenijeti dojam i energiju kao izvođač i tonac, da neke male nesavršenosti nisu naodmet i da ne remete koncert. Već sam i spomenuo nekoliko puta, dosta toga ovisi o prostoru, ponekad se ne mogu izvlačiti neke stvari i nema smisla u nedogled pimplati, već se treba prepustiti i raditi s onim s na što se može utjecati“, zaključuje Marin Kereša.