Uskrs - od rane do suvremene klasične glazbe

Kao najveća i najvažnija kršćanska svetkovina, Uskrs zauzima posebno mjesto u tradiciji zapadnoeuropske umjetničke glazbe, od najranije gregorijanike pa sve do 20. i 21. stoljeća

Quem quaeritis?

Najstarije zapisane uskrsne napjeve nalazimo već u nekolicini graduala, troparija i antifonarija iz 9. i 10. stoljeća, kao i drugih liturgijskih knjiga, a iz tog vremena također potječe i značajan broj paraliturgijskih drama zasnovanih na tropu Quem quaeritis? (hrv. ,,koga tražiš?“) koje se najčešće nalaze pod nazivom Visitatio sepulchri.

U te je drame nerijetko bio inkorporiran i tekst uskrsne sekvence Victimae paschali laudes koji su svojevremeno van dramskog konteksta uglazbila velika skladateljska imena renesanse kao što su Josquin des Prez, Adrian Willaert, Giovanni Pierluigi da Palestrina i Orlando di Lasso. Potonji je bio skladatelj širokog žanrovskog i stilskog dijapazona, a jedan od di Lassovih najvećih doprinosa renesansnoj vokalnoj polifonoj tradiciji svakako je i njegova upotreba dvozbornog stila – u uskrsnom je kontekstu u tom pogledu osobito značajan njegov deseteroglasni motet Aurora lucis rutillat.

Veliko trodnevlje: Gesualdo

U prijelaznom razdoblju između renesanse i baroka, Carlo Gesualdo istaknuo se kao čovjek izvan i ispred svog vremena kad se sagledaju specifičnosti njegova skladateljskog stila; napisano pred kraj njegova života, djelo Responsoria et ali ad Officium Hebdomadae Sanctae spectantia ili Tenebrae responsoriae zbirka je skladbi za Veliki četvrtak, petak i subotu, a radi se o možda najkompletnijoj ilustraciji njegove inventivnosti na planu madrigalskoga stila – svaki od responzorija pršti primjerima Gesualdove kromatske i harmonijske eksperimentacije.

Iz Bachove riznice

O uskrsnoj glazbi teško je govoriti bez razmatranja stvaralaštva Johanna Sebastiana Bacha. Iako su njegove najpopularnije skladbe na tom planu svakako Johannes-Passion i Matthäus-Passion, Bachovi su doprinosi u ovom kontekstu znatno bogatiji od samo te dvije skladbe. U protestantskoj glazbenoj tradiciji upravo pasija kao podvrsta oratorija zauzima posebno mjesto, a Bach ih je vjerojatno skladao pet; prije spomenute dvije su jedine Bachove cjelovito sačuvane pasije dok su još dvije izgubljene, a jedna je sačuvana tek u fragmentima –Muka po Marku manjeg je opsega od Muka po Ivanu i Mateju, a vjerojatno se radilo o parodijskom djelu sastavljenom od dijelova nekoliko Bachovih ranijih kantata i oratorija.

Markus-Passion danas tako postoji u desetak različitih rekonstruiranih verzija, a Simfonijski orkestar, zbor i solisti Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu su 2021. pod ravnanjem Hansjörga Albrechta izveli rekonstrukciju Rudolfa Kelbera iz 1998. godine, u kojoj je oratorij upotpunio fragmentima iz Bachovih drugih djela ali i još dvaju Markus-Passiona; jednog čiji je autor vjerojatno Reinhard Keiser, dok je drugi skladao Georg Philipp Telemann (potonji je 1716. godine skladao i interesantnu pasiju na tekst Bartholda Heinricha Brockesa).

Monumentalni zvuk i Uskrsnuće

Uskrsni se motivi nakon klasicizma u glazbi najčešće pojavljuju posrednim putem; dva reprezentativna primjera su svakako Simfonija br. 2 Gustava Mahlera te glazbena drama Parsifal Richarda Wagnera. Žanrovski određen kao bühnenweihfestspiel (hrv. ,,sakralna festivalska predstava“), Wagnerov je Parsifal, tj. njegov treći čin, fabularno tako smješten upravo na Veliki petak, a prizor u kojem Parsifal krsti Kundry ultimativni je simbol pročišćenja (koje je u Wagnerovoj poetici, istini za volju, nešto problematičnije nego što se na prvi pogled čini).

S druge strane, Mahlerova Druga simfonija u svakom je slučaju grandiozno djelo epskih razmjera, ali za ovu temu je od najveće važnosti njen finalni stavak, kao najdirektnija ilustracija kršćanske simbolike kojom je Mahler prožeo ovo djelo, u vidu kompleksnog i evokativnog tematskog i motivskog rada, kao i zborske komponente u četvrtom i petom stavku (za potrebe koje se poslužio tekstom Friedricha Klopstocka koji je onda sâm nadopunio) i to u tolikoj mjeri da ova simfonija danas nosi neslužbeni podnaslov Uskrsnuće.

Pasije 20. stoljeća

U 20. stoljeću nekolicina autora se ponovno, na jedan nešto neposredniji način uhvatila u koštac s uskrsnom tematikom. Francis Poulenc je 1936. ponovno prigrlio katoličanstvo te je do kraja života skladao mnogo sakralnih zborskih skladbi; među prvima su bila i Četiri moteta za vrijeme korizme za mješoviti zbor, skladana na tekstove prije spomenutih responzorija za Veliki tjedan i prožeta zanimljivim pristupom modalnosti.

Modalnost je zaokupljala i Arva Pärta kad je 1982. godine skladao svoju Muku po Ivanu u kojoj je modalnost kombinirao sa svojom kompozicijskom tehnikom tintinnabuli, tvoreći tako specifični, minimalistički pristup pasionskoj tematici. U Pärtovoj je pasiji, primjerice, uloga Isusa Krista baritonska te se njegova melodijska linija najvećim dijelom odvija u opsegu oktave, a povremeno čak i kvarte.

Muka i uskrsnuće u hrvatskoj glazbi

Uskrsna tematika ima svoje mjesto i u hrvatskoj suvremenoj glazbi; iste godine kad je Poulenc ponovno otkrio vjeru, Boris Papandopulo skladao je svoju Muku gospodina našega Isukrsta po Ivanu, kombinirajući tako gregorijaniku, glagoljaštvo te pučku, varošku pjevačku tradiciju i stvorivši djelo koje se i danas rado sluša i izvodi te je snimljeno na nekoliko nosača zvuka.

Na sličan način je i Ljubo Stipišić Delmata oblikovao svoj oratorij Kalvarija, na vlastiti libreto, iako nešto čvršće utemeljen u klasičnoj zborskoj tradiciji i s nekolicinom impresivnih zborskih momenata, zabilježenih 1994. godine na nosaču zvuka u izvedbi ansambla LADO.

Najrecentniji je, pak, doprinos hrvatskoj pasionskoj tradiciji Pasija Berislava Šipuša, nedavno ovjenčana s četiri nagrade Porin.