Metamorfoze u (pre)velikoj dvorani Lisinski

Kombinacija vikenda, praznika koji se s njime može spojiti i lijepog vremena vjerojatno je jedan od razloga što je na subotnjem koncertu u sklopu Zagrebačkog glazbenog proljeća dvorana Lisinski zjapila gotovo prazna: ispunjena je bila jedva četvrtina auditorija.

Izvođačima koje dočekaju prazni stolci nikad nije ugodno i u takvim im je uvjetima sigurno teže kvalitetno izvesti program nego pred brojnom publikom, no uspjelo je to Zagrebačkim solistima i njihovim gostima, violončelistu Julianu Steckelu te skladatelju i orguljašu Krešimiru Klariću u večeri nazvanoj Metamorfoze. Na rasporedu su se našla djela dvojice njemačkih predstavnika ranog, odnosno kasnog romantizma – Roberta Schumanna i Richarda Straussa te dvojice suvremenih hrvatskih skladatelja koji također pripadaju različitim generacijama, Srđana Dedića (1965.) i Krešimira Klarića (1994.).

Foto: Ivan Čizmin/ZS

Sam početak pripao je Dedićevom Concertu grossu za gudače iz 1986. godine. Riječ je o kompoziciji koju je skladao na drugoj godini studija, napisanoj u neobaroknom stilu koji se autoru, prema vlastitim riječima, u to vrijeme sviđao. Concerto grosso doživio je 17 izvedaba u Hrvatskoj, Italiji i Francuskoj – što je puno, ali ne čudi. Naime, iako se formalno kreće u zadanim okvirima, a donekle je i predugačka, skladba sadrži zanimljive fraze i polifonijska kretanja uz originalne zahvate poput pizzicata u gudačima u prvom stavku ili pak ukusnih harmonija koje rese čitavo djelo, najavljujući osebujnog skladatelja kakav će Dedić postati. U subotu su Zagrebački solisti korektnom izvedbom istaknuli sve kvalitete Dedićeva Concerta grossa.

Foto: Ivan Čizmin/ZS

Nakon Dedića čuli smo jedno od najpopularnijih djela koncertantne čelističke literature, Schumannov Koncert za violončelo i orkestar u a-molu, op. 129 u obradi Wolfganga Kurza za gudače. Solist je bio njemački čelist Julian Steckel, učenik – među ostalima – Gustava Riviniusa i Heinricha Schiffa, profesor na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Münchenu te ugledni izvođač koji nastupa diljem svijeta uz vodeće orkestre, dirigente i komorne glazbenike.

Foto: Ivan Čizmin/ZS

Steckel je vrlo emocionalni izvođač, koji svira cijelim tijelom i koji će u korist općeg dojma žrtvovati pokoji neizigrani ili pogrešan ton. To nije prigovor, dapače: Steckel je svirao odlično i njegova je tehnička spremnost neupitna, ali uvijek u službi glazbene ekspresivnosti. Šteta je što smo njegovog Schumanna čuli u obradi za gudače koja se ne može mjeriti s bogatstvom orkestralne partiture pa se nadamo da će Julian Steckel u Zagrebu jednom nastupiti uz simfonijski orkestar, svirajući ovaj ili neki drugi koncert u izvornom, raskošnijem ruhu.

Foto: Ivan Čizmin/ZS

Drugi dio koncerta otvoren je praizvedbom skladbe Das Knospen (Pupanje) za gudače i orgulje Krešimira Klarića, napisane na narudžbu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog za Zagrebačko glazbeno proljeće. Djelo se temelji na dvanaesttonskom nizu koji na početku donose orgulje i koji se na razne načine transformira, pri čemu se Klarić maksimalno koristi raznim tehnikama sviranja gudačkih instrumenata i registracijom orgulja. Pritom je postigao zanimljive kontraste i boje zvuka, no djelo nije uspio zaokružiti te je ova kratka skladba ostala nedorečena u formi i namjeri.

Foto: Ivan Čizmin/ZS

Daleko je bolji utisak Klarić ostavio Improvizacijom na Metamorfoze Richarda Straussa. Nekad uobičajena u klasičnoj glazbi, improvizacija je u tom žanru sve do druge polovice 20. stoljeća bila gotovo zaboravljena vještina koju su prakticirali tek neki orguljaši. Krešimir Klarić je teme Metamorfoza vješto zapleo u potpuno novo, ali vrlo muzikalno zvučno tkivo sa snažnim autorskim potpisom, dokazavši se pritom i kao virtuozni orguljaš.

Foto: Ivan Čizmin/ZS

Na kraju večeri čuli smo i prave Straussove Metamorfoze u obradi Rudolfa Leopolda za gudački septet; za taj je sastav napisana i prva Straussova verzija ovog djela, koju je kasnije proširio na 23 gudača. Skladba napisana usred ratnih razaranja Njemačke 1945. godine razlikuje se od Straussovih ranijih raskošnih simfonijskih pjesama: to je pesimističan i tragičan odraz vremena, daleko intimniji od bilo čega što je ranije napisao. U jednom dugačkom stavku Strauss razvija niz međusobno povezanih motiva koji se stalno pojavljuju, ali uvijek pretvoreni u novi glazbeni materijal, uz asocijacije na Beethovenovu, Bachovu i Mozartovu glazbu.

Metamorfoze su za izvođače vrlo zahtjevne jer svaki od glazbenika ima i važnu solističku ulogu, u čemu su se posebno istaknuli dublji gudači – viole i violončela, a čitav je ansambl preglednom i vrlo koncentriranom izvedbom naglasio bolnu suzdržanost Straussove partiture.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.