Goran Filipec u osječkom ciklusu Crveno
Filipecovo glazbeno istraživanje interpretacije Chopina
U petak, 26. travnja, u punoj Svečanoj dvorani Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, održan je drugi od ukupno jedanaest koncerata u koncertnom ciklusu Crveno, koji je Akademija pokrenula u svrhu promocije novonabavljenog crvenog Grand piano Fazioli 278 koncertnog klavira.
Ciklus se oslanja na domaće snage i nose ga nastavnici AUK, a u petak je recital održao doc. art. dr. sc. Goran Filipec izvevši Chopinove Balade i Scherza.
Bogata biografija ovog renomiranog hrvatskog pijanista ističe njegovu tehničku briljantnost koja mu omogućuje svjež i nov pristup interpretaciji, a u njoj se također može pronaći i ključnu sintagmu istraživanje u glazbi. Integralna izvedba svih Chopinovih Balada i Scherza svakako je daleko od nečeg egzotičnog, novog i neistraženog, budući da se radi o djelima standardiziranog pijanističkog repertoara koji se svakodnevno izvodi diljem svijeta. Pri tome se povremeno kao interpret pojavi neko novo pijanističko ime koje ove poznate skladbe izvodi izrazito nadahnuto i talentirano, no Filipecov je pristup bio zaista izrazito istraživački.
Na samom početku koncerta je, u maniri dobrog nastavnika i revnog istraživača, kratko riječima predstavio svoj pristup interpretaciji Chopina, istaknuvši i to da se nastojao oslanjati na partituru, a ne na pijanističke uzore koji su tijekom godina od ovih djela stvorili grandiozne klavirske komade.
Interpretacija koja je uslijedila bila je vrlo poticajna, jer je Filipec – osim navedene izvrsne klavirske tehnike i instrumenta koji su podržavali sve njegove zamisli – ponudio pravo glazbeno istraživanje interpretacije Chopina. U baladama je tako pronašao i istaknuo neke nove harmonijske te melodijske progresije, koje su skrivene iza dobro poznatih partitura. Balada br. 2 u F-duru, op 38. tako je ponudila nove basovske progresije, dok je Balada br. 4 u f-molu, op. 52 gotovo koketirala s orijentalizmima.
Filipecovo glazbeno istraživanje ponudilo je smirenu i gotovo klasicističku izvedbu drugog dijela Scherza br. 1, da bi iznenadio neočekivano brzim početkom Scherza br. 2 te opet izrazito mirnim drugim dijelom, koji je, međutim, rasvijetlio i ideju iza izvedbe Scherza br. 1: to nije bio „povratak“ klasicizmu, to je bilo suvremeno, postimpresionističko viđenje izvedbe. U sličnom smjeru išle su i asocijacije u Scherzu br. 3: vrlo neoklasično izvedena poznata skladba, koja je na momente asocirala na djela Musorgskog i suvremenika.
U Filipecovoj izvedbi nije bilo mjesta suvišnoj patetici i drami; svaki je detalj bio filigranski modeliran kako bi bio na svom mjestu te je logika glazbenog djela bila dominantna u odnosu na prezentiranje virtuozne klavirske tehnike pa je tako ponudio i izrazito vedru (možemo reći „sckercoznu“) izvedbu Scherza br. 4.
Filipec se Chopina nije odrekao ni za bis pa je izveo još jedno izrazito poznato Chopinovo djelo koje su brojne izvedbe uspjele šablonizirati: radilo se o valceru br. 7 u E-duru, op. 64. I u ovoj izvedbi čuo se uloženi trud k povratku na izvornu partituru, bez opterećenosti izvedbama pijanističkih uzora koji su tijekom godina nametnuli standard u izvođenju Chopina.
Ovakvo intelektualno promišljanje i, u pravom smislu riječi, istraživanje Chopina zasigurno je opravdalo ideju svježeg i novog pristupa interpretaciji koja se navodi i u umjetnikovoj biografiji. S druge strane, briljantna klavirska tehnika i apsolutna kontrola svakog tona, kao i izvrstan instrument koji je omogućio upotrebu ogromne palete boja i artikulacija, omogućili su publici da čuje sve interpretativne ideje koje je Filipec minuciozno razradio.