Them Moose Rush: „Kad se već baviš glazbom, ne mora sve biti generičko, može se i inovirati”

U Klokočevcu postoji jedno carstvo, u njemu caruje bendovsko drugarstvo – otprilike tako bi se mogao sažeti dojam razgovora s članovima Them Moose Rush.

Samouko i samoniklo poput gljiva po kojima su se htjeli nazvati (svijet je pun mushroom bendova pa su izabrali anagram), to drugarstvo čine Nikola, Branimir i Vedran. Klokočevac je selo pokraj Bjelovara u kojem od osnivanja benda prije 15 godina imaju probe i gdje su nastali svih njihovi albumi, ispunjeni žanrovski fluidnom mješavinom razuzdanih rifova, nepravilnih mjera i divljih izmjena dinamike. Sami to opisuju kao „rock prog stoner noise math“, što su sve točne etikete, ali nezadovoljajući opis onoga što zapravo sviraju.

Iz njihove glazbe, pogotovo tijekom izvedbi uživo, čuje se opuštenost ljudi koji vole biti zajedno i zanimalo me kako su to postigli.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

„Neću biti prvi, želim čuti njihove emocije jer je ovo emocionalno pitanje“, ogradio se na početku Nikola.

„Bend ti postane žena, ispušni ventil, micanje rutine. Vrijeme rezervirano za stvaranje gdje nema šefa, nema plaće, samo pozitivnost i kreativnost“, kaže Vedran.

„Što smo duže skupa, to više cijenim puno toga. Svi imamo neku ulogu, doprinosimo na različite načine, ali bend nikad nije bio nikome na drugom mjestu. Svima nam je to prioritet; naravno, uz balansiranje ostalih životnih okolnosti. Kod drugih bendova vidio sam da razina predanosti zna biti problem, ali kod nas nikada nije bilo tako. Imamo kontinuitet i to jako cijenim. Najduže razdoblje da se nismo vidjeli je možda dva-tri mjeseca. Nismo nikad promijenili člana i izrasli smo u malu obitelj, sa svime što ide uz to.

Beskompromisno voliš i uvijek gledaš kako pomoći ostalima i postići kompromis kada treba. Također, mislim da smo s tehničke strane svirke dosta jaki i to me jako motivira. Nisam mu to nikad rekao, ali mislim da je Branimir najbolji basist kojeg sam upoznao, a to onda i mene drži. Jednostavno je dobra kemija, koja generira puno ideja i pjesama”, priča Nikola.

Od početka imaju DIY pristup karijeri i s vremenom se svatko od njih pronašao u različitim dijelovima posla. Neke spotove napravio je Vedran, zadnji album snimao je i miksao Branimir, dok se Nikola bavi ostalom logistikom i koordinacijom te naglašava da su sada već „kao jedna dobro ušemljena firma“.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Za vizualni identitet benda zadužen je Vedran.

„Vodim se time da svaki put pokušam nešto novo, neki drugi recept. Isto kao i s glazbom. Vizuali za zadnji album nastali su spontano. Bili smo na nekom koncertu i u backstageu smo se zezali i crtali s nekim klincem od organizatorice, skupa smo šarali. Poslije nam se to svidjelo, iako nemamo pojma otkud je to došlo. Najviše me veseli nepredvidivost tog procesa; tko zna kakvi će biti vizuali za sljedeći album. Super je to što bend nakon 15 godina i dalje pruža nove izazove koji se ne tiču samo glazbe, razvijaš vještine koje ti mogu koristiti u životu općenito.“

Iz glazbe koju sviraju se to ne bi reklo, ali nitko od članova benda nije formalno glazbeno obrazovan, ako se ne računaju dvije godine klarineta koje je Branimir odradio u osnovnoj školi prije nego se u srednjoj sam uhvatio bas gitare.

Na pitanje jesu li jedan drugoga pogurali naprijed u sviračkom smislu, Vedran kroz šalu primjećuje: „Mislim da su njih dvojica mene najviše vukli, a ne gurali, da budemo iskreni. Što se njih dvojice tiče, mislim da imaju dobar balans. Međusobno su jedan drugog pratili kroz godine.“

„Branimir me je naučio svirati prve akorde u srednjoj školi, a zanat smo ispekli u cover bendu. Poskidali smo cijeli taj repertoar: Guns N’ Roses, RHCP, Led Zeppelin, Aerosmith, Bajaga. To nam je brzo dosadilo pa smo počeli raditi svoje stvari”, kaže Nikola.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Proces skladanja je jednostavan. „Jammovi“, kaže Nikola, a Branimir dodaje: „Čujemo što sviramo i reagiramo na to.“  „Barem pola svake probe provedemo svirajući svatko svoje i onda, ako se nešto dobro dogodi, to kasnije još razradimo“, zaključuje Vedran.

Kad se ideja razrađuje, melodija nastaje kroz pjevanje „nekih žabr-dabr gluposti“, kako ih je nazvao Nikola. Tada slijedi njemu baš i ne preugodna zadaća pisanja teksta pjesme. „Tekstovi su dobri“, bodri Vedran, ali Nikola smatra da su „tekstovi na ovom albumu napokon OK. Ne kažem da su dobri, ali su OK. Prije sam pisao tekstove samo da zadovoljim melodiju, tako da bih često napisao bilo što. Za Zepaxiu sam se jako trudio i bilo mi je teško postići da imaju barem neku priču i smisao.“

Dotaknuli smo se i formalnih obilježja pjesama. Zanimalo me zašto ih privlače nepravilne mjere i česte promjena tempa i ritmova. Branimir smatra da je prirodnije da se ideje tako razvijaju i tako mu je zabavnije svirati, dok Nikola to gleda kao način da inoviraju. „Nismo opterećeni glazbenim obrazovanjem i nismo ni shvaćali da je to što radimo toliko drugačije. Poslije nastupa bi nam dolazili ljudi i brojali nam te nepravilne mjere koje sviramo. Mi to nismo znali ni brojati kako treba, to nam je sve došlo organski.“

„Prva pjesma koju smo tako napravili, ‘Dark Sun’, strukturalno je nastala iz zezancije. Nikola je solirao i nije držao nikakvu ritmičku strukturu, Vedran se uključio, a ja sam dodavao i oduzimao dobu tek toliko da ga zezam. On je mislio da je ispao iz ritma i tražio je kako da se uključi, a ja sam bio: evo ti jedna više, sad jedna manje! Čisto iz šale.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Tek kada su počeli pjesme oblikovati na taj način, iz usporedbi drugih ljudi otkrili su bendove koji rade slične stvari, kao što su Seven That Spells i Mars Volta. Pristup skladanju mijenjao se s vremenom jer im je prvi album okarakteriziran kao „selotejp”, odnosno rečeno im je da pjesme zvuče kao da su polijepljene od različitih dijelova trake. Zato su počeli više paziti na samu formu i prijelaze između dijelova pjesama.

„Bilo mi je fora taj kaos pretočiti u nešto što je catchy, da ljudi probaju plesati. Da vidiš hoće li znati plesati na to i na što će se zakačiti, na melodiju ili rif ili nešto treće. To se sada u nas ugraviralo i to je naš stil“, objasnio je Nikola.

Priznaju da u ovom stilu ima i malo buntovništva jer su s glazbenim sazrijevanjem, kako kaže Nikola, „postali malo i hejteri, da budemo iskreni. Kad se već baviš glazbom, ne mora sve biti generičko, može se malo i inovirati”.

Takav razigran pogled na stilske odabire je nešto što im se sviđa i zadovoljni su tom pozicijom, ali su također svjesni da im to otežava dopiranje do publike jer se ne uklapaju ni u jednu scenu. „Išao bih protiv sebe da sviram nešto što mi je kiselo“, sažeo je Branimir.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ipak, Nikola objašnjava da ih to ne obeshrabruje. „Nismo balavi i naivni da mislimo da ćemo izdati nešto što je kul i da će to doći do ljudi samo od sebe, inercijom i svemirom. Motivirani smo i znamo da moramo uložiti u promociju i vizualnu prezentaciju. Moraš se ljudima javljati i gurati se. Kad god smo se potrudili, dogodio nam se neki uspjeh: bilo svirke na festivalima, bilo dobre recenzije.“

Svirali su nekoliko turneja u inozemstvu i kažu da su tehnički uvjeti za nastupe pretežno isti kao i u Hrvatskoj te ovise o veličini i kvaliteti klubova u kojima se svira. Jedina je bitna razlika u tome što su u inozemstvu svirali vikendima, a to se pak pozitivno odražava na posjećenost koncerata. U Hrvatskoj su vikendi rezervirani za veće bendove i programe bez nastupa uživo i misle da bi manjim bendovima bilo lakše kada bi se to promijenilo. S nastupa Nikola prenosi i jedan zabrinjavajući dojam:

„Demografski, tu možemo reći da svuda rock umire. Znam da je klišej, ali prosjek godina na koncertima je iznad 30, svuda. Nema srednjoškolaca ili studenata, gdje god smo svirali.“ Klupski nastupi na kojima je dobra atmosfera su im uvijek draži, ali pragmatično su primijetili da festivalske svirke pružaju priliku da se dosegne puno više ljudi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Neočekivani uvid oko sviranja festivala je potencijalni negativni utjecaj drugih bendova. „Znaju me razočarati ti bendovi koji sviraju prije nas. Umjesto da te napune željom i energijom, znaju zapiliti. Onda moraš ljude dići iz toga”, kaže Nikola, a Branimir dodaje: „A nisi ni sebe digao još. Više je toga bilo prije kada smo svirali u šarenijim kombinacijama.“

Svirali su i na dosta showcase festivala pa smo komentirali i ta iskustva. „Ovisi koliko imaš godina. Prije smo ih svirali više, ali sad bih više promislio treba li ići.“ kaže Vedran. Branimir dodaje: „Otišao bih, ali ne bih više tako naivno očekivao neke stvari. Na Eurosonicu smo stupili u kontakt s čovjekom koji nas je kasnije zvao na jedan festival u Njemačkoj i na temelju toga smo i sad svirali malu turneju u Njemačkoj. Na svakom showcaseu ima 200 – 300 bendova i šanse da te čuje netko kome se sviđa baš tvoja vrsta glazbe je mala.“

Nikola kaže: „Takvi festivali su istovremeno i veliki da i veliki ne. Iz našeg iskustva, a godinama smo se prijavljivali na većinu, čini nam se da se na festivale ulazi na temelju prethodnih poznanstava. One otvorene prijave možeš zaboravit. Netko će upasti i preko toga, ali to je valjda zadnje što gledaju. Ipak, imaš više šanse nego cold mailingom i dobiješ priliku uživo se predstaviti. Ali za to treba imati sreće, puno je bendova i paralelno se svira na više mjesta.“

„Meni se čini da je glavni filter na tim festivalima ono što je sada dominantno popularan žanr“, zaključuje Vedran.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koncertu u Vintageu je i promocija albuma, tako da će većina set liste biti posvećena Zepaxiji. „Inače gledamo da uvijek sviramo sve singlove. Drugi kriteriji su tehničke prirode. Prve pjesme su uvijek one koje znamo odsvirati u pola noći, čisto da se malo dobiješ i zagriješ. A i tonci se uvijek prvo malo traže pa na neki način na početku žrtvujemo uvjetno rečeno slabije pjesme. Onda po energiji ide gore, malo smo divlji, potom gledamo da se i mi i publika odmorimo. Za kraj dižemo tempo, a i biramo stvari koje su najviše groovy.”

„Pazimo na tijek koncerta, da ga ne uništimo preštimavanjem. Gledamo da se između pjesama ne moramo obojica preštimavati. Naučili smo da između pjesama ne smije baš biti tišina, treba ljude držati zagrijanima.“

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Set listu benda ne morate tražiti kao uspomenu jer su dečki objasnili da su pjesme tamo zapisane njihovim internim imenima, koje su glazbene ideje dobile prije pisanja tekstova. Kroz smijeh priznaju da ne znaju imena svojih pjesama, samo šifre kao što su „brza”, „muha“, „tiha“, „neka seljačka imena“.

Propustite li Vintage, Them Moose Rush možete gledati na festivalima Bearstone i Tam Tam. Dogovaraju se još neki gradovi, Pula, Šibenik i Dubrovnik, a detalje potražite na stranicama benda.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr