Netflix/HBO and chill: Glazba najgledanijeg filma i serije u Hrvatskoj – Don't Look Up i Succession

Prije nego je početkom 2020. godine ludo razdoblje pandemije zahvatilo svijet, na polju filmske industrije stvari su bile vrlo zanimljive i znakovite. Prije svega, činilo se kako baš ništa ne može zaustaviti monopolističko, tektonsko širenje Disneyja koji je, nakon prisvajanja Pixara, Hulua, Marvela i ostalih poznatih brandova, kupio i legendarni 20th Century Fox, čime je potvrdio status najveće i najjače filmske kompanije na svijetu.

Mekdonaldizacija

Istovremeno, promjene su se odvijale i na drugim područjima, ponajviše tržišnim ulaskom streaming servisa kao što su Netflix, HBO, kasnije i Amazon i drugi. Isprva tiho, na mala vrata – kao kad pažljivo provirimo kroz prozor ne bismo li procijenili temperaturu zraka izvan kuće – a potom se počelo odvijati nešto što se u sociologiji naziva mekdonaldizacija. Riječ je o uspostavljanju određenih rutina i maksimalne jednostavnosti postižući tako standard instantne ugode uz minimalan misaoni ili logistički napor.

Drugim riječima, kad se princip funkcioniranja fast food restorana primijeni na bilo što unutar društva. Netflix i njemu slični postigli su upravo to – standardizaciju. Ponudili su ljudima svojevrsni surogat doživljaja kino dvorane dovodeći najnovije filmske i televizijske naslove u dnevne sobe širom svijeta. Jednostavno, učinkovito, lišeno logističkih napora odlazaka u kino, uz mogućnost pauze, jeftinije i, naravno, uz neusporedivo veći izbor. A psihološki i sociološki gledano, društvo tako funkcionira. Potrebno ga je na spomenute načine desenzibilizirati i standardizirati te tada postaje podložno svemu što mu se servira.

Dolaskom pandemije, lockdownova i ostalih mjera, netfliksizacija je poprimila ogromne razmjere i postala praktički vodeći – ako ne i glavni – trend konzumacije filmskih djela te se industrija kanalizirala gotovo isključivo preko streaming servisa. Filmovi i serije bilježili su milijune, desetke i stotine milijuna pregleda, a konvencionalno područje filmske produkcije postalo je ozbiljno ugroženo. No, uz pojam evolucije nikada nećemo pronaći pridružene pojmove kao što su nježno i neprimjetno: eksponencijalni razvoj tehnologije i promjene unutar društva jednostavno nose svoj danak.

I Hrvatska je, jasno, postala dijelom toga globalnog fenomena (koji se više niti može zvati fenomenom, već jednostavno – standardom), pa je danas teško naći ikoga tko ne gleda sadržaje Netflixa, HBO-a i ostalih servisa.

Proteklog je mjeseca Hrvatima posebno zapelo za oko nekoliko naslova, od kojih se ponajviše ističu film Don’t Look Up redatelja Adama McKaya i serija Succession (ili Naslijeđe), odnosno, njezina treća sezona. Film se iščekivao s velikim nestrpljenjem, što zbog pedigrea kojeg je nosila filmska ekipa (Adam McKay autor je fantastičnog The Big Short za kojeg je dobio i Oscara te odličnog filma Vice), što zbog impresivne glumačke postave (Leonardo DiCaprio, Jennifer Lawrence, Meryl Streep, Jonah Hill, Mark Rylance i ostali), a što i zbog zanimljivih alegorija koje se u filmu obrađuju, posebno intrigantnih upravo zbog vremena u kojem živimo.

Serija Succession je pak, kao jedna od najinteligentnijih proizvoda koje je televizija ikad iznjedrila, našla svoj put do hrvatskih dnevnih i spavaćih soba zahvaljujući i fenomenalnoj glumačkoj postavi, kao i sedam Emmyja koje je serija posve zasluženo osvojila za prethodnu, drugu sezonu.

A oba ta naslova povezuje jedno ime, ono skladateljevo.

Tko je Nicholas Britell?

Nicholas Britell, autor partitura za Don’t Look Up i Succession, američki je skladatelj rođen 1980., također i vrstan pijanist, a zadnjih se godina prometnuo u jedno od najzanimljivijih imena na filmskoglazbenoj sceni Hollywooda. U zvjezdanu je orbitu katapultiran prije svega zahvaljujući upravo redatelju Adamu McKayu koji ga je angažirao za svoj oskarovski The Big Short 2015 godine. Samo godinu dana kasnije, Britell je dobio i svoju prvu nominaciju za Oscara za glazbu u filmu Moonlight (koji je osvojio i nagradu za najbolji film) i tada je bilo posve jasno da je riječ o velikom talentu i plodonosnom izvoru inovativnih i hrabrih ideja, što je itekako došlo do izričaja upravo na ovim naslovima koje ovdje spominjemo.

Intro, odnosno, glazba za uvodnu špicu serije Succession svakako je jedna od najboljih i najpamtljivijih televizijskih tema (uz, recimo, House of Cards, The X Files, Game of Thrones itd.), a ljestvicu postavlja vrlo, vrlo visoko, kako na umjetničkoj, tako i na tehničkoj strani. Kombinacija sirovog hip hop beata s distorzijom osamdesetih i devedesetih godina uz komične klavijature i snažnu, drsku orkestraciju upečatljivih puhača i gudača čini nevjerojatno zanimljivu zvukovnu simbiozu, itekako dobrodošlu u moru generične glazbe koja se stvara za razne medije.

Melodijska linija koja se pojavljuje u uvodnoj špici provlači se i kroz čitavu seriju i lajtmotiv je krucijalnih događaja s kojima se nemilosrdna obitelj Roy neprestano suočava. Iako crossover, odnosno, kombiniranje raznih glazbenih žanrova – često karakterno posve različitih jedni od drugih – nije nešto novo, Britell to čini s posebnom, prirodnom lakoćom i inovativnim pristupom. Inteligentna umjetnost, odnosno, inteligentno skladanje, tako bi se mogao opisati Britellov opus.

Ljepota dvostruka značenja

Ništa drugačije nije ni u slučaju glazbe za Don’t Look Up. Možda i ponajbolji dio filma upravo je njegov soundtrack. Britell nas kroz ovu vrlo solidnu satiru vodi kao i kroz Succession – uvjerljivo, hrabro, drsko, kontrastno, uz čak i poneke iznimno pametne i samoironične glazbene dosjetke. Prizvuk jazza temeljna je glazbena ideja filma, vjerojatno i stoga što je taj žanr ionako nesklon ukalupljivanju i pretjerano čvrstim pravilima. Upečatljiva ritmičnost glazbe odlično prati sjajnu montažu (i ostali McKayevi filmovi nose prepoznatljiv pečat ingeniozne montaže), a suptilno igranje s elektronikom donose dodatan začin zvučnoj slici.

Hip hop beatovi u kombinaciji sa svojevrsnim swingom, uz razigrane elektronske orgulje daju i kod samostalnog slušanja naslutiti domišljatost i kreativnost skladatelja. S tim u vidu, osobito je zanimljivo – poslije dvanaest brojeva u kojima nas je Britell provukao kroz sve spomenute kombinacije – kad začujemo simfonijski orkestar u punom sjaju (skladbe The Launch i The BASH Presentation) i jednostavnu, a predivnu dionicu solo violine koju gradacijski prate francuski rogovi i potom čitav orkestar, rasplićući se kroz elektronske klavijature.

Ovdje je ljepota dvostruka značenja – osim što spomenute skladbe nose jak emocionalni naboj te su vrlo lijepe za slušanje, ta je glazbena estetika ujedno i autoironična. Scena koju ta glazba prati prikazuje svu laž i bijedu kapitalizma i tehnološke autokracije prikazujući se kao lažni Mesija, Potemkinovo selo koje je obmanulo društvo do najviših slojeva.

Autoironija je također donekle prisutna i u pjesmi Just Look Up koju izvodi Ariana Grande (ujedno ima i malu, ali značajnu ulogu u filmu), kontrastnoj u svome baladnom prizvuku i eksplicitna teksta koji, ustvari, poziva na svojevrsno buđenje pjevajući: Isključi to sranje od vijesti i pogledaj gore jer ćemo uskoro svi pomrijeti.

Sve u svemu, kao što je Hrvatska s nestrpljenjem iščekivala Don’t Look Up, tako mi s nestrpljenjem očekujemo iduće glazbene ideje Nicholasa Britella, a navijat ćemo za njega i na predstojećim Oscarima ako bude nominiran (a 99.7% će i biti).