Raspoložena Filharmonija i trombonist svjetske kvalitete

Da pretplatnici Zagrebačke filharmonije – uz velikane klasične glazbe – vole i onu lakšeg karaktera čuli smo i vidjeli u petak 10. svibnja, kad je orkestar u dobroj atmosferi i uz burne aplauze izveo djela Leonarda Bernsteina, Nina Rote i Artura Márqueza. Solist je bio trombonist Mario Šincek, a koncertom je ravnao Evan-Alexis Christ.

Foto: Tomislav Jagar

Christ je američki dirigent mlađe generacije, koji je najveći dio dosadašnje karijere ostvario na europskim pozornicama, izvodeći širok repertoar u rasponu od simfonijske muzike, preko opere do crossovera i filmske glazbe. U odabiru programa za koncert u petak ni on ni Filharmonija nisu se suzdržavali od popularnijega orkestralnog zvuka prošlog stoljeća, odlučivši se za skladbe koje će, ako budu dobro izvedene, zvučati vrlo efektno.

Foto: Tomislav Jagar

To im je i uspjelo: temperamentnu Christu ovo nije bio prvi susret sa Zagrebačkom filharmonijom te je iskustvo s ovim orkestrom manifestirao vrlo sigurnim pristupom i odličnom komunikacijom koja se odvijala u oba smjera. Čulo se to već na početku koncerta, otvorenog Bernsteinovim trima baletnim epizodama iz mjuzikla On the Town, izvedenima vrlo dobro, s raspjevanim gudačima, finim drvenim i odličnim limenim puhačima koji su svoju važnu ulogu iznijeli s užitkom, lijepim tonom i, što je najvažnije, ne preglasno u odnosu na ostatak orkestra.

Foto: Tomislav Jagar

Na jednakoj se razini odvijala i izvedba Bernsteinovih Simfonijskih plesova iz mjuzikla Priča sa Zapadne strane, koju smo čuli u drugom dijelu koncerta. Uz navedene kvalitete, ovoj su dinamičnoj i eksplozivnoj izvedbi uvelike pridonijeli i izvrsni solisti iz orkestra, a posebice prezaposlena sekcija udaraljkaša, koja je svoj posao odradila s velikim užitkom.

Foto: Tomislav Jagar

Zvuk limenih puhača obilježio je čitavu večer, pa tako i njezinu središnju točku – izvedbu Koncerta za trombon i orkestar Nina Rote, u kojoj je zablistao Mario Šincek, solo-trombonist Zagrebačke filharmonije. Ovaj 45-godišnji iskusni solist, komorni i orkestralni glazbenik odabrao je instrument za koji ne postoji puno solističke literature: ono što postoji napisano je uglavnom u 20. i 21. stoljeću te ne čudi Šincekova sklonost suvremenijoj glazbi, u kakvu se ubraja i Rotin koncert.

Mario Šincek / Foto: Tomislav Jagar

Iako ga prije svega poznajemo kao skladatelja vrhunske filmske glazbe, Nino Rota autor je ogromnog opusa, koji sadrži opere, balete, kantate, oratorije, orkestralna, komorna, klavirska i koncertantna djela kakvo je i Koncert za trombon i orkestar iz 1966. godine, pa je ovo djelo  bilo „najozbiljnija“ točka programa, a ujedno i sjajan poligon za pokazivanje Šincekovih vrlina.

Foto: Tomislav Jagar

Te su vrline brojne: Mario Šincek majstor je svojega glazbala, koji je visoke tehničke zahtjeve djela svladao s elegancijom i lakoćom, ne zaboravljajući ni na trenutak na one interpretativne. Zvuk njegova trombona bio je plemenit, velikoga ugođajnog i dinamičkog raspona, a pristup partituri bio je muzikalan i promišljen, uz lijepo izvedene dijaloge s orkestrom, koji je svojeg kolegu pratio angažirano i pažljivo. Sve je to rezultiralo tumačenjem kojim se Mario Šincek potvrdio kao trombonist svjetske kvalitete.

Foto: Tomislav Jagar

Koncert je završen izvedbom Danzóna br. 2 iz 1994., najpoznatijeg djela meksičkog skladatelja Artura Márqueza, koji se u svijetu proslavio upravo danzónesima, temeljenima na kubanskom plesu prisutnom i u nekim meksičkim regijama. Danzón br. 2 tipični je crowd pleaser prepun latino melodike i ritmova, koji je međutim prilično kompleksno i efektno orkestriran te otvara prostor orkestru i dirigentu da pokažu svoje mogućnosti.

Zagrebačka je filharmonija vrlo raspoloženom izvedbom pokazala koliko je napredovala u posljednje tri godine otkako ju je preuzeo Dawid Runtz, ali i koliko dobro može surađivati s kvalitetnim dirigentom kakav je Evan-Alexis Christ.

Foto: Tomislav Jagar