Antonio Perina: "Bitno mi je stvarati iz zdravih razloga"

Antonio Perina je ime koje je već dugo u glazbi, i koje su mnogi mogli vidjeti istražujući tko stoji iza nekih od najvećih hitova u zadnjih nekoliko godina. Radi se o uistinu svestranom, zanimljivom i gotovo pa frustrirajuće talentiranom umjetniku – piše i producira pjesme, kako za sebe tako i za druge, sklada filmsku glazbu, snima i producira filmove, režira videospotove, predaje na fakultetu… a tek ima 26 godina. Uistinu, ako ovako nastavi, neće umjetna inteligencija biti ta koja će nam oduzeti sve poslove – već on!

Antonio Perina / Foto: Matej Grgić

Svoj debitantski album “Za nas” predstavit će na koncertnoj promociji u Tvornici 23.svibnja, a uoči koncerta razgovarali smo s njime ne bi li vidjeli što mu se ovih dana mota po glavi, kako usmjerava svoju kreativnost te, uz sve sve unutarnje želje i vanjske pritiske – kako je posložio svoje prioritete.

Spomenuo si u jednom razgovoru kako sve tvoje interese povezuje želja za stvaranjem i želja za izražavanjem koja proizlazi iz toga. Kako bi mi opisao svoj odnos s te dvije potrebe, u kojem se procesu osjećaš ugodnije?

Vidiš, ja sam to dvoje nekako poistovjetio ali u pravu si, zapravo nije isto. Mislim da je neistina da samo kreativci ili umjetnici imaju potrebu stvoriti i izraziti nešto – to imaju svi. Možda društvo nekako najviše pažnje pridaje umjetničkom izričaju, ali recimo netko tko….farba brod, uzmimo to za primjer. On ga ofarba na način na koji je htio, bojama koje je izabrao baš zbog neke svoje potrebe, unio je dio sebe i svojih izbora u to…

Dakle, misliš da postoji više načina za biti kreativan?

Naravno. Zašto je to manji oblik izražavanja od onoga što ja radim? To samo društvo tako gleda i vrednuje u ovom trenutku. Ali mislim da je normalno i ljudski da svi volimo biti primjećeni, to ne znači da netko to mora kupiti ili pohvaliti i preporučiti, ali sigurno želimo da naš rad bude barem viđen, bilo to u umjetničkom ili nekom drugom obliku.

Antonio Perina / Foto: Matej Grgić

Znam da radiš na stotinu različitih frontova koji svak na svoj način zahtijevaju neku vrstu kreativnosti, je li ti lakše funkcionirati u tom nekom kaosu i strci ili naprosto nemaš vremena za drugačije?

Kad nemam vremena sve stignem, kad imam vremena ne stignem ništa. (smijeh) Ali sad ozbiljno, ako radiš ono što osjećaš, nije li to poanta svega? Ljudi obično gledaju na uspjeh kroz materijalno, i naravno da to nije nebitno, ali vidio sam puno onih koji imaju svašta a sreća nekako nije bila proporcionalna tome. Zato volim ljude koji gone svoje strasti i rade po nekakvoj svojoj definiciji uspjeha.

Ali ne želim dopustiti svemu tome da me skroz proguta, nisam ja samo ono što stvaram. Znaš ono kako kažu da si ono što jedeš, mislim da to vrijedi generalno za život. Ono si što živiš i proživljavaš. I zato želim proći život što više mogu, jer bez toga nemam o čemu ni pisati.

Je li to nešto što si s vremenom shvatio ili ti je oduvijek to bilo jasno?

Pa recimo, kad sam bio u glazbenoj školi, uvijek sam vježbao samo dovoljno da se nitko ne uvrijedi, ali uvijek me više privlačilo stvarati svoje stvari nego učiti nešto što je netko već napravio. Znao sam kroz godine žaliti za time što se možda nisam više prisilio vježbati instrumente jer tko zna, možda bi danas bio neki vrhunski instrumentalist i možda bi tako sve bilo bolje, ali sam shvatio da to u stvarnosti niti ne želim. Sjećam se da sam vidio jednom Jacoba Colliera, koji je stvarno genijalac, da je rekao kako nikad nije vježbao, nego je samo svirao, i to je baš nekako rezoniralo samnom.

Moja unutarnja potreba je uvijek bila stvarati i drago mi je da sam je slijedio, pa makar i na štetu nekih drugih vještina.

Antonio Perina / Foto: Matej Grgić

Dobro, ne bih baš rekao da ti fali vještina s obzirom na sve čime se baviš. Znam da si obrazovan i u glazbi i u filmu, kako bi usporedio ta dva procesa? Recimo režiranje sa stvaranjem albuma.

Pa glazbu nekako možeš stvoriti sam, a film teško. Pritom je film i stvarno dugotrajan proces koji iziskuje mjesece, ako ne i godine. Tako da bi ekvivalent filma možda bio glazbeni album, dok ekvivalenta pjesmi praktički nema. Recimo, ako radim samo glazbu za film, onda me to ne pojede toliko koliko kad sam režiser ili producent. Ali divno je što, kad me umori glazba i kad tamo dam jedan velik dio sebe, mogu se prebaciti na film i to mi dođe kao odmor. Ta jedna promjena okruženja i zadatka donese svježinu i tako stvarno uspijevam velik dio vremena raditi ono što volim.

Fali li ti nekad u filmu onaj osjećaj kontrole koji obično postoji u glazbi?

Pa ovisi u kojoj ulozi. Kad si redatelj je praktički sva odgovornost na tebi, ali ja volim taj pritisak… taj adrenalin. Ali ako radiš samo recimo sound design ili glazbu za neki film, onda stvarno je manja odgovornost i ako nešto zezneš pa ne bude dobro, svejedno će svi na kraju okriviti redatelja. (smijeh)

Znam da smatraš kako je blagoslov raditi ono što voliš i živjeti od toga ali, čini li ti se ponekad i kao prokletstvo? U smislu da nosi jednu novu dimenziju pritiska koja može smanjiti koliko uživaš u tome?

A mislim, naravno da se znam uzrujati ako napišem nešto za što mislim da je baš loše ali ono, nikad nisam svirao gitaru ili proveo sat vremena stvarajući nešto i da sam požalio. Sve je to dio procesa.

Evo sjetio sam se nečega sad,  kad sam snimao dokumentarac o Borisu Obratovu, slikaru iz Tisnog koji se već trideset godina muči a odličan je slikar. I oduševio me. Pojedinci ga u sredini možda nisu prepoznali na pravi način, ali njegova lucidnost i to kako on shvaća slikanje me rasulo po podu. To koliko cijeni već kad ljudi dođu i pogledaju. Nekad je stvaranje samo sebi nagrada, neovisno o tome kako će ljudi to doživjeti. To nije nešto nad čime imaš moć.

Antonio Perina / Foto: Matej Grgić

Ali misliš li da bi drugačije doživljavao glazbu da ti je samo hobi? Osjećaš li nekad pritisak tog imperativa da ono što stvorimo bude komercijalno?

Joj, to je baš osmosmjerka… mislim da je Quincy Jones rekao da kad radiš muziku i razmišljaš o novcu, Bog izađe iz prostorije.

Uf, to je odličan citat.

Jel’ tako? Imam osjećaj da kad bi mi glazba bila samo hobi da bi postupao manje stručno, ali možda bolje…tko zna. Jer mislim da kreativnost i stručnost ne idu uvijek zajedno, dapače da stručnost ponekad smanji spektar kreativnosti, sužava ti nekakav kut gledanja i mislim da je najbolji pristup samo se izguštat’ na najjače.

Pogotovo mislim da je teško isključit taj kalkulatorski dio sebe kad radiš za nekog drugog, jer si svjestan da i ta osoba ima neka očekivanja od tebe, ali mislim da je to pogrešno. Ta osoba te i valjda zvala da radite zbog toga što ti jesi, zbog tvog ukusa, a ne zato što mu možeš garantirati ovo ili ono.

Antonio Perina / Foto: Matej Grgić

Kako ti je drugačije raditi pjesme za druge u odnosu na one koje radiš za sebe?

Nekad me stvarno emocionalno više troši raditi za sebe, ali i suradnja zna biti…neću reći teška, ali zahtjevna. Dok se ne upoznaš s drugom osobom, dok ne provedete neko vrijeme zajedno i vidite na čemu ste…to je cijeli proces. Vrlo mi je bitno upoznati osobu, znati o čemu razmišlja, što je pokreće, kakva je generalno… znaš što mislim, bitno mi je jer je to neodvojivo od umjetnosti, i volim kada ljudi stvaraju iz zdravih razloga. Ako netko očekuje da mu se napravi hit, to nitko ne može garantirati. Tog cijelog procesa u samostalnom radu nema jer sebe ipak nekako valjda poznaješ pa je u tom smislu lakše, ali je odgovornost veća jer je sve na tebi.

Kako se osjećaš prije koncertne promocije? Jel’ ti generalno ugodnije biti negdje u sjeni ili na prvoj crti?

Pa, prvi nastup sam imao s 9 godina, ali to je sve bilo neozbiljno. Napisao bi dvije i po rečenice teksta, pa mijenjao iz nastupa u nastup, grozno…

Mora da su silni fanovi ludili zbog toga.

O, da.(smijeh)

Ali svirao sam tako u raznim klinačkim bendovskim kombinacijama i odradio dosta koncerata, ali ovo je sad priča za sebe. Čak smo nešto razmišljali hoćemo ovo raditi sad ili pričekati jesen i jednostavno sam nekako osjetio da je sad trenutak, idem se baciti u to pa makar na glavu, jer znam da mi to sad treba i ako odgodim neće dobro djelovati na mene.

Imam osjećaj da je došlo do nekakvog sazrijevanja i da je stigao trenutak da to dam, to što sam godinama skupljao. Imam stvarno osjećaj odgovornosti i želim dati ljudima svoj maksimum, da im to prenesem i da osjete nešto, da ih taknem ako ću moć. Imam nekakav stav ono, kao u prosvjetiteljstvu, ako na makar jednog utječeš, zadovoljan si.

Antonio Perina / Foto: Matej Grgić

Kako zvuči kulminacija višegodišnjeg kreativnog rada i istraživanja sebe možete otkriti na koncertnoj promociji debitantskog albuma “Za nas” u Tvornici ovog četvrtka, zato dođite poslušati, podržati i najbitnije od svega – osjetiti.

“Za nastup planiramo ples, plač i sreću. Život u malome. Vidimo se u Malom pogonu Tvornice kulture!” – poručio je Perina.