Skladatelj, multiinstrumentalist, aranžer i producent
Ivan Zečić (ZETZ): „Svi misle da će odmah biti zvijezde, ali to ne ide baš tako”
Skladatelj, multiinstrumentalist, aranžer i producent Ivan Zečić u svojoj je višegodišnjoj karijeri nanizao mnogobrojne uspjehe
Od pobjeđivanja na gitarističkim natjecanjima do pisanja i produciranja sedamnaest pjesama koje su zasjele na prvo mjesto Hr Top 40 u nepunih šest godina. Premda ga šira javnost poznaje pod umjetničkim imenom ZETZ, pod kojim stvara pop glazbu s primjesama elektronike, njegov je talent puno širi te žanrovski neograničen.
Ovaj diplomirani ekonomist nakon fakulteta odlučio je u potpunosti se posvetiti glazbi kada je na internet plasirao nekoliko skladbi koje su postigle uspjeh na svjetskom tržištu: „Duga je to priča, dogodilo se spontano i neplanirano. Taman kad sam završio faks, preko prijatelja sam čuo za tržište nazovimo to primijenjene glazbe, koja se inače nalazi u raznim reklamama, videima, TV špicama itd. Meni je to bilo potpuno nepoznato tržište, a htio sam shvatiti kako funkcionira i okušati se u tome. Sve sam dubinski proanalizirao, stekao dojam što je dobro, a što nije u tom žanru i na moje najveće iznenađenje, prve kompozicije plasirao u cijeli svijet. Nešto je od toga završilo i u filmu. Ta sam djela napravio s tadašnjom studijskom opremom koja je bila katastrofalna, u vrijednosti par stotina dolara. Shvatio sam da ako sam s tim napravio nešto što je konkurentno i ljudima zanimljivo, da vjerojatno ima smisla da si dam priliku baviti se glazbom profesionalno. Uz to sam prethodno s gitarističkom glazbom dobivao lijep feedback od ljudi iz cijeloga svijeta pa mi je i to bio znak da odabir glazbe kao profesije možda ima smisla. Tako je profesionalna karijera počela, neplanirano“, govori Ivan.
„Znatiželjan sam“
Znači li to da je moguće biti konkurentan na inozemnom tržištu s niskom razinom opreme, ili su skladbe bile toliko dobre? „To se na kraju svodi na to kako ti barataš tim alatima. Bitno je shvatiti kako tržište funkcionira, što se traži, razumjeti što se smatra dobrim, a što lošim u bilo kojoj vrsti glazbe. Radiš li glazbu za radio, film ili partyje i pijanke, u svakom segmentu vrijede drugačija pravila. Ako si daš truda i vremena to proanalizirati, tada možeš lošim alatima napraviti nešto što će biti dobro. Isto tako, ako imaš najbolje alate na svijetu, a ne znaš što je dobro, a što loše, to je najčešće gubljenje vremena“, objašnjava.
Osim glazbene škole u kojoj je svirao klavir, nikada ga nitko o bilo kojem aspektu glazbe u kojem djeluje nije podučavao. „Znatiželjan sam“, jednostavno će.
Njegove gitarističke sposobnosti na zavidnoj su razini, a ovo je također jedan od instrumenata koje je usavršio sâm. Usprkos gitarističkim rock korijenima, danas stvara pop glazbu: „Prije nego što sam počeo svirati gitaru, već sam počeo raditi neku preteču produkcije. Onda me gitara uhvatila. Vježbao sam, postajao bolji i u tome sam uživao. Imao sam lijepe rezultate, pobijedio na nekim natjecanjima i na gitarističkim videima skupio skoro milijun pregleda na YouTubeu. Ipak, nakon nekog vremena mi je to prestalo biti toliko zanimljivo. S druge strane, bila je tu pop glazba, koju tada nisam razumio niti koji su to zvukovi i još manje kako se oni stvaraju. Ništa nisam znao. To mi je postalo zanimljivo jer mi je bio izazov. Htio sam zato naučiti produkciju da bih sâm mogao raditi svoje pjesme i svoju glazbu. Morao sam naučiti kako elektronika funkcionira, kako sintesajzeri funkcioniraju, odnosno, kako se radi pop glazba. Sve je bilo potaknuto znatiželjom da mogu reproducirati zvukove koje čujem ili zamislim u glavi.“
Danas se, poput njega u formativnim godinama, mnogi mladi glazbenici pokušaju baviti produkcijom, no vrlo brzo odustanu. Što je ključ održivosti? „Da postaneš dobar u tome, a to zahtijeva puno uloženog truda i vremena. A preduvjet za to je da baciš telefon. Primijetim i sâm da dosta vremena provodim na telefonu i onda skužim da, primjerice, nisam gitaru uzeo u ruke dugo vremena. A kao klinac nisam imao telefon sa svim mogućnostima kojima današnji telefoni ljudima odvraćaju pažnju i crpe vrijeme i energiju. Zato je danas teže naći klince koji su virtuozi na instrumentu. Zauzeti su telefonima i nisu zagriženi za glazbu kao neke prijašnje generacije.“
Danas, kaže, svira rijetko: „Imam periode kad se uhvatim gitare pa onda par tjedana samo sviram, opsjednut sam time, pa pustim. Nikada se ne tjeram, niti sam se ikada tjerao. Nikada nisam imao nekoga tko bi me učio svirati gitaru, nego sam svirao samo kada se meni sviralo. Zato nisam nikada imao priliku zamrziti gitaru. Oduvijek sam imao želju snimiti dobar gitaristički album, ali kao klinac nisam krenuo u realizaciju albuma jer sam znao da moje producentske sposobnosti tada nisu bile na razini na kojoj sam htio da budu. Imao bih jasnu viziju zvuka u glavi, ali nisam je znao pretvoriti u djelo. Rekao sam si, okej, idem postati vještiji u produciranju, a kada budem dovoljno dobar probat ću realizirati sve svoje ideje. Danas mogu stvoriti bilo koji zvuk, ali mi fali vremena za snimanje. A moje ideje o gitarističkom izričaju su se do sada deset puta promijenile“, smije se Ivan.
Gitarističkih uzora je, govori, i previše: „Uvijek su me fascinirali. Dugo godina ih nisam slušao pa im se vratim i vidim koliko su neki likovi stvarno dobri u tome. U početku ne vidiš baš razliku između ovih koji su najbolji i ovih koji su dobri ili osrednji, ali kada sâm dođeš do neke naprednije razine, vidiš da postoji ogromna razlika između vrhunskih gitarista i svih ostalih.“
Gitaru je usavršio do zavidnih razina u relativnom kratkom roku. Talent ili žar? „Jedan dio sigurno jest talent, ali to ti samo omogućuje da malo brže i bolje neke stvari pohvataš u početku. Na kraju se sve to svelo na rad, vježbu i neku zaluđenost time. Mislim da je vrlo važna komponenta činjenica da me nitko drugi nije učio pa nisam bio prisiljen učiti neke stvari koje me ne zanimaju, već sam učio samo stvari koje mi, recimo, nedostaju i ono što mi je najzanimljivije. I u tome sam uživao. Inače me je oduvijek zanimala psihologija, gledao sam neke podcaste o dopaminu pa sam se prepoznao u tome – uđeš u taj neki začarani krug gdje ti trud i napredak postaju nagrada i užitak“, objašnjava.
Savršeni ton? „Nema ga“, smije se: „To se uvijek mijenja. Zato si sada radim neku gitaru na kojoj ću imati hrpetinu soundova da se mogu igrati.“
„Pisanje tekstova je daleko najnapornije, pogotovo kada ga pišeš za drugu osobu“
Običan radni dan za njega ne postoji. Od pisanja, produkcije, preko snimanja do osmišljavanja marketinških planova, sve je to u njegovu krugu djelovanja. No, kada bi se mogao fokusirati samo na jedno, onda bi to bila gitara. Najteže mu, kaže, pada pisanje tekstova:
„Pisanje tekstova je daleko najnapornije, pogotovo kada ga pišeš za drugu osobu. Moraš voditi računa ne samo o tome što je dobar tekst, već i o tome što će iz usta pjevača dobro zazvučati, a što neće, kao i kako se taj tekst slaže s glazbom. Često tekstopisci imaju smisla za poeziju, ali ne obraćaju pažnju na to kako tekst funkcionira u kontekstu glazbe. Rijetki su oni koji su majstori u pisanju tekstova za glazbu. Osobno kod svakog stiha vodim računa o barem četrnaest uvjeta koje treba zadovoljiti, među kojima su najosnovniji koncepti ritmika, rima, fonetika itd. Tu je još puno koncepata o kojima treba voditi računa i procijeniti gdje će se napraviti kompromis, onda kada je kompromis neizbježan. Nikada nisam zadovoljan tekstom, ali mi je manja muka sâm pisati tekst nego dati nekome tko je možda bolji u pisanju poezije, ali nije toliko vješt u prilagodbi teksta za glazbu da to na kraju bude proizvod koji će se moći plasirati na tržište koje smo odredili kao cilj.“
Hitove je, kaže, prilično izazovno prepoznati: „Mislim da postoji puno pjesama koje bi mogli biti hitovi, ali uz određenu izvedbu ili način promocije to ne postaju. Za pjesmu je teško znati. Ako prepoznam ideju koja je dobra, moram naći adekvatnog izvođača. Imam pjesme za koje vjerujem da s niti jednim od izvođača s kojima surađujem ne bi bile dobitna kombinacija za megahit, pa ih zato čuvam. Dok se možda ne nađe netko tko će biti u stanju te ideje iznijeti na pravi način. Mislim da je hit rezultat ne samo pjesme, već kombinacija pjesme, izvođača, prave promocije, prave distribucije, u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ Ima li tu i faktora sreće? „Svugdje je prisutna sreća. Što više informacija znaš, to manje ovisiš o sreći, ali nikad ne možeš znati sve o svemu pa uvijek dijelom ovisiš o sreći.“
Sa suradnicima mu je bitna kompatibilnost: „Bitno je da imamo slične želje, poglede te da smo karakterno kompatibilni. Da nam je suradnja lijepa i ugodna. Ono što zvuči čudno jest da izvođačima dajem psihotestove da ih malo bolje upoznam. To su testovi osobnosti s pomoću kojih otkrijem neke osnovne osobine ličnosti koje je i izvođačima samima zanimljivo otkriti. Koliko su otvoreni, dosljedni, kooperativni itd. Inače bih trebao provesti mjesec-dva u suradnji s izvođačem da saznam te stvari. Napravio sam i upitnik gdje mi ispričaju bitne stvari vezane uz eventualnu poslovnu suradnju pa vidimo koji su njihovi ciljevi, želje, kako vide sebe, okolinu… Gdje smatraju da imaju neke jake strane, gdje slabe… SWOT analiza, zapravo. Tako vidim s kakvom osobom radim, od koga što mogu očekivati i kome će kakav način suradnje biti ugodan ili neugodan. Kada po tome procijenim da bi imalo smisla surađivati, tada krenemo raditi nešto konkretno“, objašnjava.
„Možeš pjevati najbolje na svijetu, ali ništa od karijere bez vrhunskog songwritinga“
Nove talente ne traži aktivno, no primjećuje trend želje za samostalnim pisanjem pjesama kod mladih generacija: „Nije baš da pratim talent showove i mlade pjevače jer sam skužio da je kod mladih prisutan trend da svi žele pisati svoje pjesme, a ne razumiju se u songwriting, kao što se niti ja nisam razumio u to prije deset godina. To mi je djelovalo kao neka dosadna disciplina gdje ljudi pametuju i pričaju o nekim dosadnim pravilima unutar kojih ti moraš pisati pjesme, što zvuči odbojno. Ipak, kasnije sam shvatio koliko je songwriting bitan i neophodan za uspjeh, a ujedno i kompleksna i zahtjevna disciplina. Pogotovo kada ciljaš visoko. Možeš pjevati najbolje na svijetu, ali ništa od karijere bez vrhunskog songwritinga. Uz to je bitno razumijevanje posla i konstantno učenje, trud i rad na sebi. Imamo puno talentiranih mladih pjevača, ali mislim da nisu dovoljno zreli i ne razmišljaju dovoljno poslovno i široko, uz čast iznimkama. Imaju svoj glazbeni ukus koji je često uzak i kojega se grčevito drže, a isti možda ne korelira s onime što većina ljudi u svijetu ili na našem tržištu smatra da je dobro.
Zato nama, kao publici, toliko fali dobre nove glazbe. Prečesto vidim megatalentirane pjevače koji si ogroman pjevački potencijal uništavaju jako slabim songwriterskim vještinama. U pjevanje su uložili pet tisuća sati rada, a u songwriting niti sto sati. Pjevački su doktori znanosti, a songwriterski su u dječjem vrtiću. To je kao da najboljoj građevinskoj firmi na svijetu daš da gradi neboder prema projektu koji je izradio student arhitekture koji je tek odslušao dva predavanja na fakultetu. Ne može biti uspješno, srušit će se kao kula od karata prije nego li izgrade prvi kat od njih sto.
I to je baš velika šteta, pogotovo kada je netko pjevački jako talentiran. Nedavno sam upoznao osobu s ogromnim pjevačkim potencijalom, koja mi je priznala da u životu nije uložila niti pola sata u proučavanje i vježbanje songwritinga, nije napisala niti jednu cijelu pjesmu, ali je odlučila graditi svoju karijeru isključivo na pjesmama koje će sama napisati, iako o pisanju pjesama ne zna ništa. Ta osoba želi biti pjevačka zvijezda i u to će uložiti svu svoju ušteđevinu. Znam da je ovo posao koji privlači umjetničke duše i sanjare, ali ipak me fascinira koliko ljudi nekada mogu biti iracionalni. Zato je teško surađivati s nekime tko još uvijek nije doživio neke poraze, tko se nije prizemljio.
Svi misle da će odmah biti zvijezde, ali to ne ide baš tako. Lakše mi je surađivati s nekim iskusnijim tko je shvatio na vlastitoj koži da uspjeh ne dolazi baš tako lako. Privlače me suradnici koji će se malo više potruditi da dođu do uspjeha, a to je teško naći. Za uspjeh je potreban talent, radna etika, osoba treba biti inteligentna i razumjeti posao te ne biti egomanijak, već biti svjesna sebe, svojih vrlina i nedostataka te raditi na sebi. Mislim da je to, između ostalog, jedan od najvećih razloga zašto kod nas, nažalost, fali mladih glazbenika koji su istaknuti, jer je teško poklopiti sve te faktore.“
O svojim budućim projektima nije htio otkrivati puno detalja prije nego što doista ugledaju svjetlo dana, a iskustveno je naučio da u trenutnoj fazi karijere treba raditi pametnije, a ne više: “Kada sam rješavao psihotestove, savjesnost mi je bila pretjerano visoka. Dosta ljudi u ovom poslu ima tu osobinu i znam da su neki suradnici Maxa Martina doživjeli teški burn out jer su previše bili fokusirani na posao. Rad od 0 do 24. To se i meni dogodilo prije dvije godine pa sam odlučio povući ručnu i biti pametniji, manje se ubijati, raditi pametnije, a ne više”, zaključuje Ivan.