Blue notes za kraj sezone Simfonijskog orkestra HRT-a

Posljednji koncert iz Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a bio je prava kulminacija ovogodišnjega glazbenog putovanja, koje su nam Simfoničari pod ravnanjem njihova šefa dirigenta Pascala Rophéa prikazali tijekom ovogodišnje sezone. Kroz jedanaest koncerata Orkestar je predstavio nîz pažljivo osmišljenih programa koje su uz kvalitetna djela, omogućili predstavljanje vrhunskih solista i dirigenata u KDVL, postepeno gradeći izvođačku kondiciju za sve zahtjevnije i ambicioznije partiture orkestralnog repertoara, vođeni iskusnom rukom i bogatim znanjem maestra Rophéa.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Dinamika uspona i padova kako motivacije tako i kvalitete izvedbe Simfoničara HRT-a tijekom protekle sezone, bila je zasigurno uvjetovana i njihovom borbom za boljim uvjetima rada, statusom i plaćama, što su i isticali tijekom ove sezone, nastojeći rasvijetliti svoj problem i proširiti je na svoju publiku. Uz njih je bezrezervno bio i njihov šef dirigent, koji je, uz menadžment Orkestra nastojao pokazati solidarnost, ali i nastaviti raditi na njihovoj motiviranosti za glazbu i repertoare koji predstavljaju srž njihova djelovanja.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Upravo stoga, gotovo puno gledalište Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski na posljednjem koncertu iz sezone izazvalo je iskrene emocije i angažiranu izvedbu članova Orkestra, posebno naglašenu suradnjom s gostujućim solistom, japanskim jazz pijanistom Makotom Ozone.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Umjetnik svjetskoga glasa u Zagreb je stigao na poziv maestra Rophéa, s kojim je već uspješno surađivao, a njegova svestranost i izvanredne mogućnosti interpretacije jazza i klasične glazbe otvorila su mu vrata suradnje sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, s kojima je solistički izveo djela Mauricea Ravela i Georgea Gershwina, kao i nastup s Jazz orkestrom HRT-a na kojem se, osim kao pijanist, predstavio i kao skladatelj, otkrivajući dio pozamašnog opusa kojeg čini više od tri stotine djela.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Atraktivan program naslovljen Blue notes s Makotom u solističkoj ulozi, pružio je svježe i nesvakidašnje iskustvo široj publici koja je s oduševljenjem pratila izvedbe orkestra i pijanista, vidljivo nadahnutima međusobnom suradnjom i dobrom komunikacijom. Recept za uspješan kraj sezone bio je izbor djela od atraktivne partiture mladog Filipa Horvata, preko djela Mauricea Ravela i Georgea Gershwina inspiriranih jazzom.

Upravo je osobnost Makota Ozone s korijenima i ogromnim iskustvom u jazz glazbi koju je proširio zanimanjem i izvođenjem klasičnih djela koncertantnog repertoara uz neke od najvećih svjetskih orkestara otvorila nove interpretacije djelâ na programu, povezujući ih međusobno kroz prizmu jazza, ali i povezujući se s kolegama u simfonijskom orkestru po uzoru na jazz ansamble.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Koncert za klavir i orkestar u G-duru Mauricea Ravela, nastao je pod utjecajem upravo Gershwinove Rhapsody in Blue, koju je američki skladatelj izvorno napisao u verziji za dva klavira, još neuk u mogućnostima korištenja orkestralnih boja, za što mu je u slučaju praizvedbe Rapsodije u plavom pomogao aranžer Ferde Grofé. Majstor orkestralnih boja s druge strane, Maurice Ravel inspiriran Gershwinovim djelom za vrijeme boravka u Americi svoj je Koncert ispunio jazz koloritom koji je Gershwin kasnije koristio kao uzor u pisanju Amerikanca u Parizu, skladbe koja je također uključena u program Simfoničara HRT-a.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Višestruke veze dvojice skladatelja, isprepletenost jazza i utjecaja klasične tradicije, otkrila su bogatstvo i uzbudljivost glazbenog trenutka dvadesetih godina prošlog stoljeća, što smo mogli jasno osjetiti i na ovom koncertu. Novost na koncertu bile su jazz interpolacije unutar solističke dionice Ravelove partiture, koje je Makoto izvodio vrlo odmjereno i muzikalno, dijalogizirajući sa skladateljem i orkestrom, koristeći jazz improvizaciju kao sredstvo komuniciranja i prenošenja umjetničke slobode.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Dok je njegov upliv u partituru, kao i orkestralna suradnja u Ravelu bila decentna i maksimalno kontrolirana, s vrlo klasično izvedenim drugim stavkom, uzimajući maksimalno u obzir pročišćenost i dostatnost ispisane solističke dionice, Makoto je u Gershwinovoj Rapsodiji pokrenuo glazbenike u orkestru na sasvim novi način. Djelujući poput pravog combo sastava, više od osamdeset glazbenika u orkestru uspješno su reagirali na razigrane i tehnički besprijekorno izvedene solističke dijelove partiture. Složnost orkestra i prisutnost u skladbi bila je posebno uočljiva i dirljiva u izmjenama solo i tutti ulomaka, otkrivajući senzibilitet prema jazz kreativnosti i mogućnostima koji on nudi.

Upravo stoga, pokrenut Makotovom slobodom izraza i velikim poštovanjem prema izvornim partiturama, orkestar kulminirao izvedbom Amerikanca u Parizu, kojeg su izveli u svoj punini orkestralne agogike i skladateljevih vizija francuske atmosfere koji su ostali upisani kao definicija američke simfonijske glazbe.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Iako ne direktno povezano uz jazz, djelo mladog Filipa Horvata kojeg smo čuli u uvodu koncerta, otkriva drugačije utjecaje popularne kulture. Inspirirane naslovima iz zbirke 365 Priča za laku noć (točnije pričama Sarah Herzhoff i Sabine Streufert) i glazbom engleskog skladatelja filmskih partitura Johna Powella, Tri slike za simfonijski orkestar, op. 7 pozivaju slušatelje na „zamišljanje vlastitih priča” bogatom orkestracijom i tematskom razradom.

Crpeći naslove svojih stavaka iz spomenute zbirke, Filip Horvat napisao je ovu skladbu 2019. kao svoj diplomski rad pod mentorstvom Zlatka Tanodija. Lutajuća svjetlost, Tajanstvena nit i Ledena magla inspirativni su programni naslovi koji su tadašnjem mladom studentu primijenjene kompozicije pomogli u gradnji glazbene dramaturgije koja nas nesumnjivo vuče u filmsku atmosferu. Njegova je partitura, u preciznoj i uvjerljivoj izvedbi Simfoničara HRT-a otkrila nesumnjivi talent Filipa Horvata u baratanju simfonijskim tkivom, prvenstveno u korištenju orkestracije po uzoru na njegove idole u svijetu filmske glazbe.

foto: Jasenko Rasol / HRT

U svojoj je partituri koristio standardni sastav orkestra uz minimalan broj udaraljki, koje je ravnomjerno i strateški koristio kroz motivičko-tematsku razradu zanimljivih glazbenih slika. S obzirom na to da se radi o prvom djelu za simfonijski orkestar, sigurni smo da će mladi autor u narednim opusima dodatno razviti prepoznatljivost vlastita stila unutar simfonijskog korpusa.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.