18
lip
2024
Priče

Sve je super i sve je za pet

Tajna veza nogometa i rocka

nogomet - ilustracija

ilustracija /Emilio Garcia/Unsplash

share

Počelo je Europsko prvenstvo u nogometu, a natječe se, naravno, i hrvatska nogometna reprezentacija pa je i interes sveopće javnosti maksimalan

Mediji su, između ostaloga, već krcati komercijalnim reklamama temeljenim na reprezentativnom nogometu, u radijski se eter izvlače stare navijačke pjesme te plasiraju nove.

No, naglasak ove priče o nogometu i rocku najmanje su navijačke pjesme ili ono što igrači slušaju (kao da nemaju pametnijeg posla nego o tome govoriti). Priča je mnogo složenija: multidisciplinaran  odnos dvaju masovnih fenomena i velikih biznisa, kako u svijetu, tako i u nas – rocka i nogometa. Nogomet je veliko nadahnuće i za dva hrvatska rock-autora od kojih je jedan profesionalni nogometaš, bivši izbornik reprezentacije i međunarodni nogometni menadžer.

Ne svodi se sve samo na činjenicu da su mnogi glazbenici vatreni navijači klubova i reprezentacije. To je samo prva razina pa se otkrilo i da je jedan od članova riječkog Leta 3 navijač Hajduka, ali ne ističe to u javnosti. To je uostalom i njegova privatna stvar.

Ovdje je riječ o nogometu koji su u 19. stoljeću izmislili Englezi i engleske rock zvijezde jasno daju do znanja za koji klub navijaju, a svi za, naravno, englesku reprezentaciju (iako su na nju ljuti jer je deficitarna trofejima).

Ante Batinović i Robbie Williams

Ante Batinović i Robbie Williams/privatna arhiva

Robbie Williams: „Nogomet je moj ljubavnik!“

Na intervju u yachting lučici na Temzi u Chelseu Robbie Williams došao mi je u službenoj jakni engleske nogometne reprezentacije. Toliko voli nogomet da mi je izjavio:

„Meni je nogomet način meditacije za običnog čovjeka. Oduvijek se temelji na osjećaju pripadnosti i zajedništva. Bilo ono na tribinama ili u igri. To je sada za mene postalo gotovo poput meditacije. Uključim televizor, počne nogometna utakmica i zaboravim na sve o čemu sam do tada razmišljao. Gledam u ekran, čujem navijanje gomile, komentare, gledam kako nabijaju loptu i zaboravim na sve tih 90 minuta. Nogomet je trenutačno moj ljubavnik!“

Bilo je to uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. Priupitao sam Robbieja nisu li nogometaši danas nešto poput gladijatora u starom Rimu, samo bez krvi:

„Katkad ima i krvi, kad usporedim to dvoje… Mislim da je publika danas postala profinjenija. Možda se to sa smrću ne prodaje dobro na televizij, ali ja bih volio vidjeti borbu gladijatora protiv lavova. To bi bilo popularno na televiziji.“

Dobri stari Robbie, vječno spreman na (okrutnu) šalu. U međuvremenu nema velikog nogometnog spektakla bez rocka i to uživo.

Neki dan u Londonu na velebnom stadionu Wembley, u finalu Lige prvaka između Real Madrida i Borussije Dortmund, prije nego što su nogometaši izašli na teren, igralište je okupirao Lenny Kravitz s kratkim, ali ubojitim rock showom koji je otvorio pjesmom ”Fly Away”.

Bolji uvod 90 000 gledatelja nisu mogli dobiti u cijeni ulaznice za vrhunski svjetski nogometni spektakl!. Takve su bile i reakcije s tribina na ovaj show – frenetično gromoglasne.

PipsChips&Videoclips

PipsChips&Videoclips

Dubravko Ivaniš, prvi put: Popevka za Dinamo

Prije Wembleya, na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića Dinamo i tisuće njegovih navijača slavili su još jednu titulu nogometnog prvaka Hrvatske. Silni vatromet i bučno slavlje pojačali su do kulminacije, a tko drugi nego, PipsChips&Videoclips himnom ”Dinamo ja volim”, jednom od najuvjerljivijih navijačkih pjesama.

Negdje devedesetih godina prošlog stoljeća Dubravko Ivaniš Ripper napisao je i snimio s Pipsima ovu pjesmu u dosta skromnim uvjetima, negdje u nekom studiju u Novom Zagrebu. No, pjesma je bila poput uragana, zvučnog zida, huka s tribina u kombinaciji sa strahovitom punk energijom, kakvu imaju primjerice The Clash na Complete Control. Bilo je svakakvih komentara (i s moje strane), ali kad se sve zbroji i oduzme, ”Dinamo ja volim” Ripperov je – što bi rekao producent Denyken – master piece, koji će vječno živjeti.

Posebnu autentičnost, lokalni kolorit daje Ripperov intro:

Popevke sam slagal

I rožice bral

I svu svoju mladost

Sem tebi ja dal

I onda:

Hej,hej… /Navi, navijaj/ Srušit će se stadion/ Nek je nered, nek je lom/ Ja te volim Dinamo!/ Nek se pale baklje sve/ Za sve nas purgere/ Jer na barjaku modrom/ Piše samo Dinamo, Dinamoooo!/ I znaj da Bog zna/ Za sveto ime to/ Sveto ime Dinamo/ I u nebo s njim/ I u pakao/ Bad Blue Boys i Dinamo/ Dinamo, Dinamo!/ I kolcem i lancem i bokserom u glavu/ Udari, razvali, za Dinamovu slavu!

Naravno da zadnji stihovi mogu biti neprihvatljivi kao simboli nasilništva (kolac, lanac i bokser), ali tako je bilo u vremenu nastajanja pjesme i s ultimativnom ljubavi prema Dinamu. Jedno vrijeme silom vlasti Dinamu je preinačeno ime u Croatia, što je izazvalo ogorčenje navijača. U pjesmi se vidi i čuje da je Dinamo sveto ime. I naravno da je vraćeno ‘sveto ime to’.

Mali nogomet u velikoj garderobi s mirisom kamilice

Danijel Vuletić sa zagrebačkog Trnja postao je cijenjeni autor pjesama za Lauru Pausini, Pavarottija, Erosa Ramazottija te mnoge druge i svjedoči mi u svom milanskom stanu u umjetničkoj četvrti Brera da je fasinantno koliko talijanske pop  zvijezde vole nogomet i igrati, naročito u humanitarne svrhe.U isto  vrijeme neki talijanski igrači iz Milana dolazili su k njemu doma da ih podučava u sviranju klavira i skladanju.

Eros Ramazzotti šutao je, kao dječarac, loptu na periferiji Rima blizu filmskog studija Cinecitta. Kasnije, kad je inauguriran u veliku međunarodnu pop zvijezdu, nogomet mu je postao nešto kao terapija pred izlazak na pozornicu. Jednom prilikom, u njegovoj ogromnoj bolonjskoj garderobi, pred intervju sam ga zatekao kako se pari na kamilici, a onda me zamolio da mu budem sparing partner u malom nogometu u garderobi. Zato i jest bila velika.

Slično su pred nastup odnosno pred odlazak na pozornicu radili Rolling Stonesi. Samo, oni su međusobno igrali stolni nogomet! Osobno sam svjedočio tome u Nurnbergu pred koncert na Zepelinfeldu ispred 90 00 ljudi!

Dubravko Ivaniš, drugi put: I sve je super i sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet

Za razliku od Stonesa, businessmana Jaggera, nogoloptača-zabavljača Roda Stewarta i Robbiea Williamsa kojemu je nogomet ljubavnik, a većini samo jednoplošna zabava, omiljena razonoda, jednostavni 90-minutni eskapizam naš Dubravko Ivaniš, nikada upitni strastveni poklonik nogometa, stvorio je još jednu pjesmu o nogometu, osim himne Dinama.

To je pjesma ”Nogomet”, složenog, višedimenzionalnog pristupa fenomenu nogometa i gdje nije sve za pet, mada Dubravko upravo pjeva da je sve za pet.

I dok je ”Dinamo ja volim” prihvaćena bez pogovora ili prigovora, pjesma koja i kad ima stihove o eventualnim grubostima u obrani svetoga imena Dinamo u cjelini zvuči nevino, puna ljubavi za voljeni klub, pjesma Dubravka Ivaniša i njegovih Pipsa jednostavnog naziva ”Nogomet” iskazuje i neke probleme oko nogometa – mada on to kao autor, a i izvođač neće ništa izravno uputiti. Radije se služi ironijom. Uostalom, evo stihova pjesme:

Nogomet

„Kad sam bio mali/ Tata mi je rekao/ Mislio sam da se šali/ On se nije šalio/ Hajde sine Raspučine/ U visine/ Na tribine/ I sve je super/ I sve je za pet/ Kad si muško/ I voliš nogomet/ Ušlagiran i agresivan/ Ja sam dušo predivan/ 82. bio sam veći/ Na stadion sam išao/ Da se liječim/ Jer ovaj grad ima komplekse/ Dok jedemo govna/ Drugi jedu kekse/ A kad tata stavi bijeli šal/ Mi smo prva fronta/ Mi smo nacional/ Mi smo grubi faul/ I sve je super/ I sve je za pet/ Kad si muško/ I voliš nogomet/ Ušlagiran i agresivan/ Ja sam ženo neizbježan/ Sad sam kao odrastao/ Čitav svijet sam shvatio/ Sve je glupo jednostavno/ Moj stari stalno gleda u pod/ Jer kako je dobro/ Kad si na vlasti/ A vlasta je bogata/ I vlasta te časti/ I sve je super/ I sve je za pet/ Kad si muško/ I voliš nogomet/ Ušlagiran i agresivan/ Ja sam dušo predivan“

Ovo je jedna od najvažnijih pjesama Dubravka Ivaniša, autorska i nije samo o nogometu, nego je i o vlasti i društvu i životu. Nema idealne, idealizirane slike ili sličica o nogometu i svemu tome. Zanimljive su reakcije publike koja je u globalu pjesmu oduševljeno prihvatila. Samo što su neki shvatili, a drugi nisu ili nisu htjeli odnsno ne žele shvatiti teške salve ironije autora.

Uostalom, evo nasumce odabrana tri komentara pjesme ”Nogomet”, Pips,Chips&Videoclipsa:

„Pjesma u biti ironizira važnost koju nogomet ima u životu prosječnog hrvatskog ‘krkana’, a dobila je status kultne pjesme jer se vrtjela konstantno za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Čudan je život.“

„Postoji li neka istinitija pjesma??? Pa sve je super i sve je za pet kad si muško i voliš nogomet!“

„Pjesma je ironična. Ja volim što ironiziraju. Pravom muškarcu je nogomet strast, bio on vlasnik poduzeća, profesor ili ‘krkan’ na ulici.“

A evo što kaže o nastanku i razlozima za pjesmu ”Nogomet” njezin autor i izvođač, pogotovo što je svjestan činjenice da kad autor pjesmu objavi svatko ima pravo vlastitog doživljaja:

„Bio je taj dan kad se cijeli civilizirani Zagreb sjatio na Trg štiteći tadašnju stojedinicu i građanske vrijednosti do kojih mu je stalo. Cijeli je bend stanovao u Novom Zagrebu, preko Save. Tako da smo se grupno uputili na revolucionarno proštenje na Trg. Busom na Glavni kolodvor pa cipelcugom do Bana. Putem na Zrinjevcu, na ulazu do dotadašnjeg Splendida, nalazila se naša prostorija za vježbanje, carstvo vlage i mahovine. Prolazeći kraj Rupe, Tići je odjednom iznebuha kliknuo: ‘Dečki, imam riff za ‘Nogomet’. Dudo, ‘ajmo dolje samo pet minuta da ti to pokažem, taj riff’. Sto somova ljudi na sto metara od nas, a mi ležerno idemo na probicu. Naime, nakon ‘Dinamo ja volim’ i svega što se s tom pjesmom događalo, a što nisam mogao ni pretpostaviti, bio sam opsjednut pisanjem pjesme koja bi otkrila drugo lice, moj poprilično šeretski stav spram fenomenologije nogoloptanja. Dugo mi nije uspijevalo, Tristanov riff me otvorio. Dapače, danas ‘Nogomet’ razumijevaju kao apsolutnu nogometnu himnu. Onda dobro: ako ta pjesma tako hoće, tko sam ja da tvrdim suprotno?“

Inače, na njegovoj rang listi njemu omiljenijih pjesama PipsChips&Videoclipsa, Dubravko Ivaniš Ripper na broj jedan stavio je ”Nogomet”!

Slaven Bilić: Moraš jednom pucat, ne moš samo dodavat!

Početkom trećeg milenija Slaven Bilić bio je u Hrvatskoj iznimna ličnost popularne kulture. Ponajviše jer je kao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije vratio vjeru u hrvatski nogomet. Ali i općenito svojim načinom djelovanja do tada nepoznatom u nas.

Jurica Pavičić: „U Biliću je Hrvatska prepoznala lidera kakvog traži, a ne može ga naći drugdje – u politici, na radnom mjestu, u profesionalnoj hijerarhiji, na mjestu gradonačelnika, premijera, direktora.“

Napisao je ovo Pavičić, između ostaloga, 2008. u prilogu za moju knjigu Moraš jednom pucat i nemoš samo dodavat! Bio je to jedan portret izbornika Slavena Bilića koji sam napisao inspiriran upravo njegovim umijećem, ali ne samo u nogometu.

Osim u jednom opskurnom kafiću u Dioklecijanovim podrumima, kafiću Sing Sing pod tribinama Hajduka, još češće sam se sa Slavenom viđao i komunicirao na mnogim rock koncertima diljem Europe. Naprimjer, u Ljubljani 2000. na koncertu Pearl Jama ili tri godine kasnije u Milanu na koncertu Red Hot Chili Peppersa.

Razgovarajući jednom u Beču sa Steveom Harrisom, utemeljiteljem grupe Iron Maiden, Slaven Bilić bio je glavna tema, a ne tadašnje aktivnosti Maidena. Steve Harris strastveni je fan londonskog kluba West Ham United, u kojem je Bilić igrao nekoliko sezona:

„Bio sam presretan kad sam ga mogao upoznati  osobno i kad se mom sinu potpisao na dres. Slaven je bio izuzetan igrač.“

S druge strane, Slaven obožava Iron Maiden, a na jednom humanitarnom eventu Bill Wyman iz Rolling Stonesa želio se upoznati sa Slavenom i od tada su prijatelji, a već su bili susjedi na Chelseau, gdje obojica imaju stan.

U devedesetima je Slaven igrao i u Hajduku, Karlshrueu, West Hammu, Evertonu, a bio je, naravno, i jedan od Vatrenih u Francuskoj 1998. Nakon toga učio je za trenera kod mnogih velikana i nekoliko godina (kad je postao izbornikom nogometne reprezentacije Hrvatske) aktivirao se kao rock autor. Pisao je glazbu i tekstove za pjesme koje je snimio s bandom Rawbau, a album istog naslova objavio je Dallas Records te je naišao na dobre reakcije i kritike i publike. Napisao je Slaven i jednu navijačku himnu, ”Vatreno ludilo”, ali album Rawbau je nešto sasvim drugo. Bez parolaškog prangijanja čestog u heavy rock formacijama.

Slaven se suočava s našom surovom stvarnošću i progovara o rak-ranama hrvatskog društva. Više socijalnim, a možda manje političkim.

Je l’te sram

Kao u pjesmi ”Je l’ te sram”

Je l’ te sram/ Ili noću mirno spavaš/ Je l’ te savjesti plam proždire i peče/ Ili lijepo sanjaš/ Je l’ te sram onih što su pali/ I svoje mlade živote dali/ Za Lijepu našu i ideale/ A sad od njih praviš budale/ I dok su oni na čuku stali/ Ti i takvi su zemlju krali/ Pjevali lažno ‘Ustani bane’/ A onda trpaj sve nek nestane/ Njima ćeš dati orden i plakete/ I jedan praznik da ih se sjete/ A dok su oni vodili borbe/ Ti si u miru vodija pretvorbe/ I to što si Hrvat zar daje ti pravo/ Da pljačkaš i kradeš? Čestitam, bravo!/ I prisvajaš tuđe da bude tvoje/ I sa dva prsta pozdravljaš heroje/ Dok si kra i uzima što ti se svidi/ Neki od pravih su invalidi/ I nije im žao što dali su sebe/ Al’ im je muka kad vide tebe/ I šta se sve steka’ u vrime rata/ I napravija sebi palače od zlata/ Ali ne trudom i svojim radom/ Nego krađom i debelim obrazom/ Ali kad istina dođe po svoje/ I kad vidi da zločin sve to je/ Kad te pozovu pred lice pravde/ Ti se braniš: to mi Srbi rade/ I kad te optuže s punim pravom/ Ti se tada pokriješ zastavom/ I braniš hrvatstvom, Bogom i vjerom/ Što sveto je onim što su pod zemljom/ Ma pokrij se ušima i sram nek te bude/ I u zatvor treba te strpat/ Pa se tamo pitaj/ kakav si Hrvat, kakav si Hrvat?

Pjesma je napisana 2000., a Rawbau snimio 2004. Godine 2006. u kafiću Sing Sing, na deset metara od travnatog igrališta stadiona Hajduka. Slaven mi pojašnjava ”Je l’ te sram”: „Ta pjesma nije udar po nekoj stranci, nego po politici koja je dopuštala da se radi ono što se radilo. Stihovi su oda pravim braniteljima. Posvetio sam je vukovarskim braniteljima.“

U svemu je Slaven Bilić bio drukčiji od uobičajenog nekadašnjeg poimanja sportaša, nogometaša i trenera, diplomirao pravo i obožava Foo Fighters. Od 2008. se rjeđe viđamo jer je postao pravi trener nomad: od Rusije, Turske pa ponovno Engleske, gdje je jedno vrijeme trenirao Watford (čiji je pak vlasnik na neko vrijeme bio Elton John).

Trenutno Slaven Bilić trenira klub Al Fateh u Saudijskoj Arabiji. A ono njegovo „Moraš jednom i pucat, ne samo dodavat!“ rekao je sebi kad je dobio ponudu za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije. Sustezao se u pozitivnom odgovoru na ponudu, ali ne dugo. Vjerojatno je slično mislio prije nego je u javnost pustio svoje pjesme.

Eto kako su sve isprepleteni rock i nogomet. Svaki akter na svoj način. Intrigantan je taj cijeli koloplet: od sinergije rocka i nogometa u businessu, talentiranom autoru koji voli nogomet, ali umije pritom biti i veliki navijač i ironični promatrač cijelog fenomena, do socijalno i politički osviještenog autora, a u isto vrijeme internacionalnog nogometaša i trenera.

Moglo bi Vas zanimati